ZA ČIME PLAČU JUGONOSTALGIČARI?

U svim zemljama bivšeg istočnog bloka, komunistička diktatura bila je brutalna jednako (ili čak i manje) kao u Jugoslaviji. Ali u Jugoslaviji ona se povezala s nemoralom, što nije bio slučaj nigdje drugdje.

Piše: Danijela Blažeka

Već dulje vrijeme ne pratim vijesti na televiziji. Pa ni Dnevnik, koji je nekoć bio nezaobilazan. Nema se što čuti ni na jednoj od one tri televizije, ništa osim složnog zbornog pjevanja u istu notu i po istom diktatu, gore nego za vrijeme bivše Jugoslavije. A što pak reći za još uvijek „vodeće“ dnevne novine kod nas? Nazvala me nedavno jedna od onih njihovih službi koja pokušava nagovoriti ljude da uzmu godišnju pretplatu. „Ne hvala, ne čitam te novine, gospođo“, uljudno sam joj rekla. Pa zašto, a koje onda čitam − bilo je njezino pitanje u nastavku. „Ni jedne“, odvratila sam: „Sve te novine, uključujući ove vaše, dno su dna, žutilo bez premca. A ja ne čitam tabloide.“ I to je zaista tako. Zahvaljujući internetu, danas postoji dovoljno drugih načina da se čovjek informira.

Pogled na prošlo vrijeme
No s vremena na vrijeme ipak otvorim portal ponekih „naših“ novina i bacim pogled na nekoliko članaka, tek toliko da provjerim je li u međuvremenu možda, slučajno, ipak došlo do kakve promjene na bolje. Tako sam pred neko vrijeme pročitala i članak jedne „novinarke“ u kojem se ona nostalgično prisjeća vremena kad su topless, golotinja i tzv. galebovi bili normalna pojava na Jadranu. „Gdje je i kako je nestalo to vrijeme?“ pita se novinarka, zgrožena time što je danas „topless jednako šokantan kao i burka!“. A mene je taj članak odmah vratio u ono doba državno (čitaj: od strane SK) potpomaganog rocka koji se istovremeno prodavao kao buntovnički, u doba disko klubova u koje se „moralo“ otići subotom, u vrijeme kad se Nova godina slavila kao da svijet počinje svakog 1. siječnja i svatko tko bi od mlađih ostao doma bio je odmah obilježen zauvijek kao čudak i luzer... U ono doba kad je pobačaj bio „čišćenje“, a riječ „nevinost“ bila gora i od najgore psovke: sablazan i povod za sram i žestoko izrugivanje.

Opčinjenost Jugoslavijom
Ponekad, kad gledam kako su se ljudi u drugim zemljama komunističkog nasljeđa obračunali s njime (a jesu, itekako), zapitam se kako to da mi ne samo da nismo učinili isto, nego, dapače, skoro tri desetljeća od njegova sloma kao da smo više u njemu nego što smo ikad bili u onih 45 godina mraka. Pitala sam se to godinama... sve dok mi se nedavno, gledajući jedan stari američki film iz 1960-ih, djelići zagonetke nisu složili. Taj film, unatoč zamjerkama koje mu se mogu naći, ultra je konzervativan u odnosu na ono što se tada snimalo u Jugoslaviji.

Najcrnja pornografija, psovke, jezivo ružni, iskrivljeni prikazi i muškaraca i žena, a pogotovo njihovih odnosa, golotinja bez ikakvog razloga i smisla osim onog pukog pornografskog skoro u svakim kadru... To je bilo ono što su gledale, upijale i na čemu su odrastale generacije u Jugoslaviji. I tako je bilo još i početkom 1990-ih.

Već smo se odvojili od Jugoslavije, rat se zahuktavao, a na „našoj“ televiziji i s radija treštala je pedofilska Beba malenaI wanna tuc-tuc!, Tek je 12 sati i koješta drugo. Sve mi je to prošlo pred očima i najednom sam shvatila odakle ta opčinjenost Jugoslavijom koja i danas traje.

Nemoral kao dio državne politike
U svim zemljama bivšeg istočnog bloka, komunistička diktatura bila je brutalna jednako (ili čak i manje) kao u Jugoslaviji. Ali u Jugoslaviji ona se povezala s nemoralom, što nije bio slučaj nigdje drugdje. Ne sjećaju se ti jugonostalgičari s nostalgijom toliko par-nepar vožnje automobilima, redukcija struje i čekanja u redovima za kavu, ulje i šećer, koliko se sjećaju vremena kad je nemoral bio od državne, preko „kulture“ i medija, odobren, dapače: reklamiran i potican. Svojim primjerom uveo ga je sam Tito, čovjek koji je imao i službeno nekoliko žena, koji se naslikavao s ljepoticama po jahtama i s cigarom u zubima, poput onih najgorih latinoameričkih narkodilera i mafijaških šefova. Ne plaču ti jugonostalgičari za seljacima koji po zakonu nisu mogli imati zdravstveno osiguranje, ni za radnicima koji su spavali po socijalističkim golubarnicima i abortirali djecu da si dignu standard, ni za nezaposlenima koji bi umrli od gladi da im Tito nije „velikodušno“ otvorio granice i potjerao ih iz njihovih domova trbuhom za kruhom u tom socijalističkom raju, nego plaču za vremenom „galebova“, toplessa i pornografije koja se predstavljala kao napredak i kultura. Plaču za vremenom kad nitko nije propitivao pobačaj pa se nisu morali baviti time „što će biti ako začne“ nakon još jedne „neobvezne avanture“. Plaču za vremenom kad nitko nije postavljao pitanja morala, jer je o tome što je moralno, a što ne odlučivala svemoćna Partija. A za nju su jedini nemoral bili domoljublje i vjernost, dok su kurviši, aborteri, ljudi bez ikakva morala... bili „glavne face“.

Komunističke sirove strasti
U tome je sav čar te nesretne, propale tvorevine. Ni u jednoj drugoj zemlji komunističkog bloka ta veza lošeg, nemoralnog ponašanja i promocije nemorala sa sistemom nije bila toliko potencirana i toliko jaka. A „dekadentni“ je Zapad u to doba još bio mila majka u odnosu na ono što se ovdje promoviralo... Taj je sistem s bonvivanom i hohštaplerom Titom na čelu podilazio onom najgorem u ljudima. I iskvario ih u samoj njihovoj srži, u onomu na čemu ljudska moralnost stoji ili pada. A pri tom ne samo da nije dopustio da im itko ukaže na to čemu su podlegli kao na zlo, već je to zlo sistem „blagoslivljao“ i podržao, te još i potpomognuo legalnim i neupitnim pobačajem.

Za time plaču jugonostalgičari. A ne za onom državom koja je propala davno prije svoga konačnog, krvavog raspada...