RITAM I TEMPO SVEĆENIČKOG ZVANJA

RITAM I TEMPO SVEĆENIČKOG ZVANJA

Katolički tjednik br. 39

Mjesec listopad uvijek podsjeti na promjene. Nakon ljetnih vrućina polako stižu jesenje kiše. Već na prvi pogled se osjeti kako se ljudi spremaju za hladnije dane. Mnogi su iz ormara izvadili jakne i tek ponetko u večernjim satima gradom šeće u majici kratkih rukava. Priroda diktira tempo u već znanom nam ritmu smjene godišnjih doba. Budući da još uvijek nije ovladao njome i da joj nije nametnuo svoje zakone čovjek joj se prilagođava. Svako odstupanje od toga izaziva čuđenje u društvenoj zajednici. Jer nije normalno da netko usred npr. ljetne žege oblači bundu ili siječanjski snijeg gazi u papučama. Stoga je neophodno prilagodit se izvanjskim uvjetima. Svaka, pak, prilagodba upućuje na relativnost, a zbog njene učestalosti izgleda kako je sve relativno. Promatrajući povijesna gibanja i zahtjeve koji iz njih proizlaze vidimo koliko se i sâm čovjek primijenio. Ako ništa drugo, onda barem nova znanja i nova zvanja su ga primorali na to. Dakako da od toga nisu izuzeti ni članovi svećeničkog staleža. Profil službenika oltara u dobroj mjeri je određen duhom vremena u kojem se ostvaruje. No, postavlja se pitanje: postoji li neka konstanta u odrednici što je svećenik? Jesu li primljeni sveti red i svećeničke insignije dovoljne da nekoga prepoznamo kao Kristovog bliskog suradnika u današnjem vremenu, onoga tko ima privilegiju podjeljivati sakramente milosti Božje?

Ako je vjerovati hrvatskom pjesniku Preradoviću koji je, na tragu Heraklitove filozofije, konstatirao: «Stalna na tom svijetu samo mijena jest!» onda je moguće ustvrditi kako je legitimno pravo današnjeg svećenstva biti drugačije od onog koje je bilo u neko prijašnje vrijeme. Ali slično kao u prirodi tako i na ovom području postoji ritam i tempo (ritam je pravilna izmjena ili ponavljanje elemenata, a tempo njegova brzina). Analogijom bismo mogli kazati da je ritam svećeničkog zvanja zadao njegov utemeljitelj, Isus Krist, a tempo nameću društveno-povijesne okolnosti. I s time bi se većina vjerojatno složila. Međutim, problem nastaje kada se pokuša definirati što se odnosi na jedno a što na drugo. Poglavito je to nezahvalno činiti u današnjem vremenu diktature relativizma. No, upravo zbog toga još više važno.

Pokušavajući to odgonetnuti trebamo se vratiti na izvore ovog zvanja. Taj nas povratak suočava s Kristovim planom i programom koji je sažeto prikazan kroz govor o blaženstvima (usp. Mt 5,1-12). On vrijedi za sve kršćane a napose za svećenike – one kojima je dano «znati otajstva kraljevstva nebeskoga» (Mk 4,11) i koji o tomu imaju poučiti druge. Stoga svaka karakteristika koja se može dovesti u izravnu vezu s blaženstvima predstavlja dio zadanog ritma koji mora biti konstanta u životu onoga koji hoće, ne samo nominalno, biti svećenik. Nekada će jedan od segmenata iz ovog plana biti, zbog društvenih okolnosti, naglašeniji od drugoga ali nikada niti jedan ne smije biti izgubljen. U suprotnom to više nije onaj isti ritam.

Stoga je sasvim uredu ako se današnjeg svećenika prikazuje s časoslovom u jednoj a novinama u drugoj ruci – jer to zahtijeva suvremeno doba. Ali nije dobro ako službenika oltara prepoznaju kao političkog aktivistu, poduzetnika ili showman-a. To onda znači da je ritam – kao konstantu – svoga zvanja podčinio ritmu nečega drugog. Zato i dalje vrijedi Pavlova pouka Timoteju (osim one da je jedne žene muž) u kojoj mu naglašava koje osobine moraju krasiti nadglednike (usp. 1 Tim 3,1-7). Odatle su, pored ostalih, svećeničke vrline i u današnjem vremenu: uravnoteženost, poniznost, bogobojaznost, beskompromisnost u svetim stvarima, otvorenost za druge, poslušnost biskupu, ljubav prema narodu i solidarnost s patnicima. Slično možemo kroz Svećeničku godinu prepoznati da papa Benedikt XVI. kao frontmen grupe ističe: «Drži ritam i ne zanemaruj tempo». Samo tako svećenik će moći odgovoriti na izazove sadašnjosti i biti poticaj za one će na njegovom mjestu biti u budućnosti.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik

Kategorija: