Propovijed kardinala Puljića na Stepinčevo

Na spomendan blaženog Alojzija Stepinca, 10. veljače 2015., u sarajevskoj katedrali Srca Isusova Svetu misu u 18 sati slavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Propovijed kardinala Puljića prenosimo u cijelosti:

Draga braćo misnici,
draga braćo i sestre,

danas se i mi pridružujemo cijeloj Crkvi koja obilježava blaženog Alojzija Stepinca. Danas je godišnjica njegove smrti. Blaženi Alojzije umro je 10. veljače 1960. u Krašiću, a sahranjen je u katedrali u Zagrebu. Dana 3. listopada 1998., sada sveti papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim. Mi želimo, ne samo moliti njegov zagovor, nego i učiti od njega upravo o vjernosti Katoličkoj Crkvi. Zapravo, to je njegova glavna 'krivnja' radi koje je morao pretrpjeti osudu, zatvor, kućni pritvor i trovanje. Cijelo vrijeme su ga trovali kako bi, tobože neprimjetno umro. Eto, onaj koji je to učinio, priznao je tu svoju krivnju.

Zbog svega spomenutog kardinala Stepinca slavimo kao mučenika. Da je htio odcijepiti se od jedinstva s Katoličkom Crkvom, odmah bi bio oslobođen. Budući da to nije htio, proglašen je krivim jer nije htio prihvatiti režimski plan prema kojim bi bila osnovana državna Crkva kao što je to slučaj u Kini. Tako su htjeli i u bivšoj Jugoslaviji od Katoličke Crkve stvoriti državnu Crkvu. Razumljivo da to jedan nadbiskup zagrebački nije mogao prihvatiti. Zato je proglašen krivim.

Želio bih da uvidimo kako je velika cijena te vjernosti? Zajedno sa svećenicima okupljenim na duhovnim vježbama u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu razmišljao sam prije nekoliko sati o hrabrosti da se podnese kriva optužba. Razmišljam o osobi kardinala Stepinca koga su planirano optužili i inscenirali proces. Gledam njegovu vrlo dostojanstvenu osobu koja se nije dala slomiti. Dostojanstveno je prihvatio poniženje, pljuvanje, uvrede, laži i krive optužbe i ostao je vjeran. Razmišljam o potrebi te hrabre vjere svakome od nas kojom bi trebali prihvatiti sve životne nedaće i ne dati se slomiti. Želim ohrabriti vjernike. Čuo sam od župnika da veći broj katolika skida svoja imena s ulaznih vrata kako ne bi proživljavali neprilike od svojih susjeda. Želim ih ohrabriti: pokažimo i dokažimo hrabru vjeru! Ne dajmo se zbuniti od raznih aktivnosti kojima nas žele obeshrabriti. Razumljivo je da za to treba i spremnosti platiti cijenu. Upravo je blaženi Alojzije bio spreman platiti cijenu i ostati vjeran Crkvi pa makar ga krio optužili, okrivili i trovali. Kada je papa Pio XII. htio nadbiskupa Stepinca, radi te njegove vjernosti, imenovati kardinalom i uključiti Kardinalski zbor, sjećam se da su u školama bile jako raširene aktivnosti da nama djeci govore teške riječi o zagrebačkom nadbiskupu upravo zato što im je smetalo da Crkva prizna Stepinčevu vjernost.

Od blaženog Alojzija želimo naučiti još jednu stvar: da u trpljenjima i poniženjima sačuvamo nadu. Njegovo geslo glasilo je: „U tebe se, Gospodine, uzdam“. On je to geslo i živio. Imati pouzdanja u Boga u svim kušnjama – to je svakome od nas potrebno. Kada dođu iskušenja i kada moram polagati taj ispit, pokazuje se, za koje sam vrijednosti spreman trpjeti i u trpljenju ostati vjeran? U tom trenutku potrebno nam je pouzdanje u Boga, a ne u vlastite snage. Mi dobro znamo kako smo krhki i da nas lako preplaši sila ljudska i zemaljska. Tada nam je potrebna hrabrost koja dolazi baš iz tog pouzdanja u Boga. Potrebna nam je nada da je Božja zadnja, što često ponavljam u svojim propovijedima. Nakon što je nestao taj sustav, kojeg smo preživjeli kao djeca i kao đaci, uviđam koliko je ulio straha. Jednom zgodom u jednom društvu počeh pričati o kardinalu Stepincu i, odjedanput, ljudi su se uplašili kao da ih i sada UDBA prati. I prestali su pričati. Strašno me pogodilo da još i danas u ljudima živi taj strah. U jednom društvu počeo sam postavljati pojedina pitanja u vezi s tim, a ljudi su počeli šaptati kao da ih je strah na glas reći. Evo, to je taj režim koji unio strah u ljude. Mnogi su bili osuđeni i odležali u zatvoru zato što su priznali da je kardinal Stepinac bio pravedan. Mnogi su bili pozivani na 'ispit savjesti' radi toga.

Međutim, to je prošlost, a mi danas moramo znati vrjednovati te svijetle likove koji su u tim mračnim vremenima bili svjetionici za cijelu Crkvu i za vjernike. Nakon onih priča, koje sam kao dijete slušao u školi od onih koji su govorili protiv kardinala Stepinca, zavolio sam tog zagrebačkog nadbiskupa. Zavolio sam njegov lik i usvajao sve što sam potajno o njemu mogao saznati jer se nije moglo lako doći do podataka. Upoznavao sam njegovu osobu kao svjetionik. Meni je taj lik puno značio u životu na putu zvanja. Biti hrabar u vjeri! Sačuvati pouzdanje u kušnjama! Ne dati se ovozemaljskom silom zbuniti! Vjerovati: Božja pobjeđuje! Ako ikada, danas nam to treba kad vidimo kako se nameće ozračje straha od terorizma, ali i od drugih stvari. Katolici i danas bivaju proganjani. I danas svjetskim silama smeta Katolička Crkva. Kako ne dati da nas zbune? Koliko god viču da je riječ o demokraciji, ipak se polako nadvija novi totalitarizam vladanja. Kako u tom svijetu ne izgubiti pouzdanje u Boga; kako ne dati se zaplašiti ovosvjetskom silom, nego s Bogom računati i svjedočiti vjernost Crkvi, vjernost Kristu i živjeti iz te nade? Amen!

 

Kategorija: