POMOGNIMO GRADNJU ŠKOLE

Među dugogodišnjim misionarima Crkve u Hrvata je i p. Tomislav Mesić koji siromašnim Tanzanijcima nastoji pomoći na mnogo načina.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Svećenik Družbe Duha Svetoga ,Tomislav Mesić rodom iz Rume (Vojvodina), već 15 godina misijski služi u Tanzaniji. Taj 42-godišnji spiritanac u misije je otišao nadahnut primjerima Sv. Majke Terezije i oca Ante Gabrića, a od početka djeluje u krajevima koje naseljava pleme Masai.

„Mala“ župa

Baš kao i u prethodnoj župi Nainokanoka, i sada je njegov djelokrug, kako naš sugovornik u šali kaže, malen – 150 kilometara s kraja na kraj župe u kojoj obitava 40 000 ljudi, a od toga je oko 5 000 katolika.

„Od siječnja prošle godine nalazim se u župi Sv. Franje Asiškog na sjeveru zemlje. Za sada imamo glavno selo Emairete i 15 filijala, a općina je MonduliJuu. Sa župnim pastoralnim vijećem dogovoreno je osnivanje novih pet filijala. Nadam se da ću dobiti još jednog svećenika jer sam na 20 filijala sam, premda je to po tanzanijskim mjerilima za seosku župu malo. Poznajem jednu župu sa 64 filijale i dvojicom svećenika“, doznali smo od p. Tomislava kojem nije lako obići svako selo.

„Manjak je svećenika pa su ljudi navikli samo nedjeljom imati svetu misu. A kako su ceste gotovo pa nepostojeće, kad padne kiša misionar ne može ići na filijale nego samo služi u župnom središtu i najbližim filijalama do kojih se može doći. Nedjeljom imam dvije-tri mise pa trčim s jednog kraja župe na drugi. Također, tamo mise ne traju kao kod nas oko sat vremena, već najmanje dva-tri sata ako ja tako kažem, a ako ne kažem tako, misno slavlje potraje pet-šest sati… Tamo je zanimljivo da vjernici donose milostinju pred oltar. Svako selo ima svoju kršćansku zajednicu i svake nedjelje druga zajednica donosi svoje darove. Nekad to bude nešto sitno novca, a ako je vrijeme žetve, bude i plodova zemlje, poput kukuruza za kuhati i peći. Netko ponese i kokoš, a triput su donijeli i kozu…“, opisao je svećenik neke od značajki župe koja je osnovana i prije njegova dolaska.

33. svećenik

„Prvi su misionari došli 1964., a tamošnja je crkva sagrađena 1988. Doznao sam da tu svećenik bude i manje od godinu dana. No, ja lokalne ljude nisam doživio tako teškima i tvrdima, a kad sam došao, pozdravili su me rekavši: 'Dobro nam došao, 33. svećeniče!'“, otkrio nam je misionar.

Navikao donositi Radosnu vijest, ali i pomagati materijalno i kroz razne pothvate koji podižu kvalitetu života u ruralnim područjima, p. Tomislav se odmah po dolasku u MonduliJuuodazvao potrebama mještana.

„Kad sam došao, imao sam kontejner. Dobio sam donaciju u pločicama koje sam namjeravao postaviti u župnu kuću, a onda su mi ljudi rekli da im je vlada u susjednom selu izgradila porođajni centar, ali ga ne mogu otvoriti jer nemaju pločice. Onda sam im dao pločice da ta ustanova počne s radom. U selu gdje je moja župna kuća, rekli su da su prije šest godina podignuli temelj za ambulantu, ali nisu mogli dalje pa sam im dao blokove da dignu zidove.Tako misionar uvijek treba nešto raditi, pogotovo u vremenu sjetve i obrade zemlje kada ljudi u crkvu dolaze samo nedjeljom jer žive od polja… Ako se čovjek ne nađe u tome, onda traži premještaj“, ispričao je p. Mesić.

Problem s vodom

U novoj je misiji poradio i na problemu nedostatka vode u župi. U mjestu njegova boravka postoji nekoliko umjetnih jezeraca o kojima ovise i ljudi, i stoka, i divlje životinje.

„Kada sam prije gotovo dvije godine došao u MonduliJuu i otkrio kako u nekim selima kiša nije pala već pet godina, te kako malena djeca, mahom djevojčice, svakoga jutra pješače i po 15 kilometara da bi došle do vode, odlučio sam se angažirati i pokušati pomoći izgradnjom vodoopskrbnog sustava. Zahvaljujući nekim svojim poznanstvima, uspio sam doći čak i do tanzanijskog premijera koji mi je dopustio izgradnju. Da kojim slučajem nije došlo do tog susreta, zbog raširene korupcije koja u Tanzaniji vlada teško da bismo uspjeli pokrenuti ovako veliku investiciju“, rekao je p. Mesić čijem je projektu pomogla i akcija Dubrovnik za Afriku: Kap vode – ocean ljubavi.

Škola za siromašne

Jedan od novih projekata je i gradnja škole kako bi se siromašnoj djeci osiguralo besplatno školovanje.

„Namjeravamo napraviti i internat. Sela su ogromna i dijete do škole putuje dva-tri sata i kad se vrati doma neće moći učiti jer će mu otac reći da mora raditi. Djeca bi tu boravila, a samo preko raspusta bi išla kući. Počeli smo prikupljati materijalna sredstva“, iznio je misionar pozvavši ljude dobre volje da gradnju škole pomognu preko nacionalnih ureda Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„U prvoj godini računamo na 50 djece, a kasnije će broj rasti. Ako uzmemo da će biti 10 razreda i dva vrtića, tu će biti 600 učenika. Također planiramo graditi i vrtić, ali i dva razreda više srednje škole, što je sadašnja viša škola“, kažespirituanac podsjećajući kako skoro svaki misionar njegove družbe u svojoj župi gradi školu.

„Imamo tri srednje škole i od 6 350 njih naše obično budu po rezultatima među 10 najboljih. Ne znam kakva će biti ova u mojoj župi, ali ćemo se truditi da bude isti sustav kao u drugim našim školama“, rekao nam je p. Tomislav kazavši kako će nastojati osigurati i kvalitetan nastavni kadar koga treba pošteno platiti, što će također iziskivati određena sredstva.

„Nadam se da ću iznaći sredstva za školu“, istaknuo je p. Tomislav dodavši kako se među Masaje već dobro uklopio te se trudi kvalitetno ih poučavati vjeri i sigurnom rukom voditi ih Kristu.

Dijagnozama unatoč

On revno i s puno veselja obavlja svoje dužnosti, iako ima niz zdravstvenih problema – staklene kosti, rak kože, dijabetes, problem s koljenima...

Sve što mu se događa prikazuje na slavu Božju, a upitan kako se u misijskim pothvatima i obvezama nosi sa svojim dijagnozama, kaže da mu bolesti uopće ne predstavljaju problem te kako radi i zadovoljan je u novoj župi.

„U staroj župi u parku prirode Ngorongoro morao sam tražiti dopuštenje kako bih bilo što unio u park. Ovdje sam bliže gradu ako mi što treba. Radim koliko mogu jer nema nikakvih zabrana. U ovoj je župi jako sigurno. Sreća ili nesreća je da se mora proći pored dvije vojne akademije kako bi se došlo do moje župe. Vojska svakog mjeseca jednom ili dvaput ima po tjedan dana vježbe po cesti i šumi koje okružuju župu. Jednom su praveći vojne zemljovide došli i u crkvu gdje su neki ušli i pomolili se“, ispričao je svećenik koji je svoja misijska iskustva na ovogodišnjem odmoru u Hrvatskoj podijelio s kolegama i novinarima tijekom srpanjskog Susreta misionara i misionarki Crkve u Hrvata u Šibeniku.

„To je za nas misionare jedan lijep događaj tijekom kojeg se upoznamo. Čitamo jedni o drugima u Radosnoj vijesti, pa se susretnemo te se, ako smo blizu jedni drugima, posjećujemo. Premda, što je blizina u Tanzaniji? Bio sam, primjerice, kod fra Mire Babića u Keniji, a to je od mene 10 sati vožnje autobusom. No, to mi je bliže nego da idem u Tanzaniji kod don Dražena Klapeža i don Nikole Sarićado kojih je 12 sati brze vožnje autom. Susrećući se, razmjenjujemo iskustva i ideje“, naveo je naš sugovornik.

Biti misionar

On smatra kako je u današnjem svijetu uloga misionara itekako bitna, bez obzira je li to svećenik ili laik. „Uvijek govorim kako bi svaki kršćanin trebao biti misionar i svjedočiti Isusa Krista. Mi u dalekim zemljama ta svjedočanstva samo želimo proširiti dalje u krajeve gdje kršćanstvo nije došlo. Ja sam prije 10 godina bio prvi kršćanin koji je ušao u neka sela. Mi ljubav dobivenu od obitelji i župa u domovini pokušavamo prenijeti tamo“, zaključio je misionar.

 

Kategorija: