POGLEDAJTE TE BOGATE LJUDE

Slike 21 koptskog mučenika koje su najsvirepije ubili pripadnici Islamske države na libijskoj obali Sredozemnog mora iz 2015. godine neće izblijedjeti nikada. Prošlog mjeseca objavljena je knjiga 21: Putovanje u zemlju koptskih mučenika, njemačkog književnika Martina Mosebacha. Točnije, knjiga je objavljena prošle godine na njemačkom jeziku, a u veljači ove godine dobila je i svoje englesko izdanje.

Umrli su najstrašnijom smrću, ali se nisu odrekli Isusa i svoje kršćanske vjere. Njihove zadnje riječi su bile: „Isuse, pomozi mi.“ Nijedan se nije želio spasiti time što bi izgovorio riječi da se odriče Isusa. Ovo je svjedočanstvo o koptskim mučenicima.

Prošlo je nešto više od četiri godine od zločina terorističke organizacije Islamska država koji je zgrozio svijet. Tih bezdušnih, okrutnih i užasavajućih zločina počinjeno je nebrojeno mnogo u proteklim godinama na širokom području od Iraka do Maroka (osobito u Iraku, Siriji, Egiptu), jednim dijelom i u Europi… No, zločin koji se najvjerojatnije dogodio 15. veljače 2015., kada su radikalni islamisti usmrtili 21 egipatskog kršćanina – Kopta, bio je jedan od najjezivijih jer je objavljen putem društvenih mreža, odnosno putem jednog korisničkog računa u rukama terorista. Tako je taj petominutni videozapis postao dostupan javnosti cijelog svijeta. Mediji su prenijeli sliku 21 kršćanina kako kleče uz obalu Mediteranskog mora u blizini libijskog grada Sirta, u narančastoj odjeći, i iza svakog od njih po jednog egzekutora u crnim odorama i s nožem, izuzev vođe tih zločinaca koji je bio u maskirnoj odori. Svi oni, stari između 22 i 40 godina, radili su u Libiji kada ih je IDIL oteo tijekom prosinca 2014. i siječnja 2015. Iz Egipta, koji ni sam nije sigurna zemlja za tamošnje kršćane, došli su svjesni rizika i opasnosti, ali u želji da pomognu prehraniti svoje obitelji, školovati svoju djecu, uštedjeti novac za vjenčanje...

Umrli su najstrašnijom smrću, ali se nisu odrekli Isusa i svoje kršćanske vjere. Njihove zadnje riječi su bile: „Isuse, pomozi mi.“ Nijedan se nije želio spasiti time što bi izgovorio riječi da se odriče Isusa. Tjedan dana nakon brutalnog čina koptski pravoslavni patrijarh Tawadros II. odlučio je uvrstiti 21 mučenika u Synaxarium, knjigu mučenika Koptske Pravoslavne Crkve, uspostavivši 15. veljače (8. amshiar prema koptskom kalendaru) kao njihov spomendan. Njihova tijela su otkrivena u rujnu 2017. Posmrtni ostatci 20 koptskih mučenika dopremljeni su 15. svibnja 2018. u katedralu koja je za njih izgrađena (Crkva mučenika za vjeru i domovinu) u selu mučenika Al Aour (ili Al Our) iz kojeg je rodom 13 mučenika u pokrajini Minya.

„Njihov Bog je i moj Bog“

Mosebachova knjiga 21: Putovanje u zemlju koptskih mučenika odgovara nam na pitanja tko su bili ti ljudi, ti herojski svjedoci vjere, kakvi su njihovi korijeni.  Otkriva nam vjeru i kulturu egipatskih Kopta te mučeničke Crkve kroz gotovo cijelu svoju povijest, sve od 642. kada islamski ratnici osvajaju Egipat, pa do danas.    

No, prije nego se osvrnemo na ovu knjigu, potrebno je istaknuti još jednu iznimno bitnu činjenicu koja je ostala relativno slabo zamijećena. Kazali smo da su tijela 20 mučenika dopremljena u Egipat, ali što je s 21. mučenikom? Priču o njemu nam je iz pera Michaela Browna donio Christian Today.  Taj 21. mučenik bio je Matthew Ayariga i nije bio Kopt. Na fotografijama pred pogubljenje da se uočiti da je bio tamnije kože od preostale dvadesetorice mučenika. Većina izvora, pa tako i njemački književnik, navodi da je bio rodom iz Gane, dok nekolicina tvrdi da je podrijetlom bio iz Čada. Koptskim kršćanima je ponuđen izbor da se odreknu Isusa ili umru. Odbili su se odreći svojeg Spasitelja znajući da će zbog toga umrijeti. Kada su teroristi naredili Matthewu da se odrekne Isusa ili umre, odgovorio je: „Njihov Bog je i moj Bog.“ Tim je riječima zapečatio svoju vjeru. No, ono što je posebno značajno naglasiti je činjenica da do tog trenutka Matthew uopće nije bio vjernik. Samo je trebao reći: „Ne vjerujem u Isusa” ili „Isus nije Sin Božji“, i bio bi oslobođen. Opet bi bio sa svojom obitelji, ne bi umro brutalnom smrću. Doživio bi sljedeći dan… No, toliko je bio dirnut i nadahnut vjerom tih kršćana koji se nisu željeli odreći svojeg Spasitelja, čak i po cijenu života, u trenutku dok im je nož bio doslovno pod grlom, te se u njemu rodila i nastanila vjera. Možemo li uopće shvatiti što se to zbivalo u tim trenutcima na obalama Sredozemnog mora? Koliko kršćana bi pokleknulo, odreklo se svojeg Gospodina samo da sačuva život? A opet Matthew, koji do tog dana nije bio kršćanin, bio je toliko dirnut vjerom koptskih kršćana da je postao vjernik. „Slobodno me obezglavi”, govorio je. „Vaš Bog nije moj Bog. Njihov Bog je moj Bog.“

Brown je napisao: „Zato ova priča treba biti iznova ispričana, dok vjera tih mučenika ne postane naša, dok ljudi ne pogledaju u naše živote i kažu: 'Tvoj Bog je i moj Bog, što god se dogodilo.' (…) To je sila evanđelja i tako pobjeđujemo Sotonu, tako što ne marimo za svoj život sve do smrti'' (Otkrivenje 12,11).

Putovanje u zemlju koptskih mučenika

Vratimo se knjizi 21: Putovanje u zemlju koptskih mučenika koja je tijekom veljače predstavljena u Londonu i New Yorku. U njoj nam Martin Mosebach donosi putovanja kroz Gornji Egipat gdje se susreo s obiteljima i svećenicima ubijenih mučenika. U razgovoru za portal Crux posebno je istaknuo da ga je iznimno dojmila vjera 21 mučenika koji nisu bili samo žrtve mrzitelja kršćanstva, već i istinski svjedoci vjere. „To me je podsjetilo na prva kršćanska stoljeća. Zapravo, egipatska Crkva – koptska Crkva – duboko je povezana s tim ranim dobom. Kada posjetite koptsku Crkvu, putujete kroz vrijeme, prolazite kroz stoljeća i pronalazite mentalitet i duhovnost različite od vaših, ali kršćanske. Na neki način, neki bi rekli, oni su bliže kršćanstvu od nas na Zapadu.“

Mosebach je naglasio da se u knjizi usredotočio na žrtve, a ne na počinitelje jer ga je zanimala priča i povijest 21 mučenika koji su položili život za svojeg Spasitelja. „Morao sam pokušati ući u taj koptski svijet. Otputovao sam u Gornji Egipat odakle su ti ljudi došli, u ta mala sela i posjetio obitelji gdje ljudi još uvijek žive u velikim obiteljskim zajednicama, klanovima, u kojima žive stotine ljudi. Posjetio sam njihove obitelji, njihova biskupa, sudjelovao sam u koptskim liturgijama i obišao koptske samostane. Ti su samostani pravi otoci kršćanstva u muslimanskom moru.“

Njemački književnik i publicist, inače praktični vjernik, iznenadio se što je još u tom koptskom svijetu, nepoznatom Zapadu, pronašao. „Otkrio sam potpuno drugačiji pogled na mučeništvo. Bez žalosti, bez jadikovanja i naricanja, bez sažaljenja, već umjesto toga ponos i sreća. Taj događaj nisu shvaćali nepravdom ili nesrećom koja se nije trebala dogoditi. Majke, udovice, braća i očevi, svi su govorili istim jezikom vjere.

Slike i fotografije ubijenih koptskih mučenika u domovima njihovih obitelji prikazivale su ih s kraljevskim krunama na glavi. Sve je bilo u liturgijskom duhu. Bili su poput svećenika koji su dali svoje živote kroz ovaj čin vjere. Osjećalo se nešto nadnaravno u životima tih vrlo jednostavnih ljudi koji uopće nisu bili neki mistici. To su bili ljudi s vrlo jednostavnim teologijama, ali to je bila prava teologija.“ Tako je osim tragedije svijet obišlo i svjedočanstvo vjere članova obitelji ubijenih od kojih su mnogi oprostili ubojicama, a neki i javno molili za spasenje njihovih duša.

Nakon ubojstva 21 Kopta egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi naredio je izgradnju već spomenute Crkve mučenika za vjeru i domovinu u Al-Aouru, koja je postala hodočasničko mjesto jer je to posljednje počivalište koptskih mučenika. Mosebach je istaknuo kako neki kršćani putuju i više od 600 km kako bi se pomolili u njoj. Sada je to postalo pravo hodočasničko mjesto s hotelom i zaustavljanjem zbog kupnje slika i uspomena na mučenike.

Njemački autor je naglasio da je koptska kultura vrlo različita od zapadne. I za kršćane i za muslimane sasvim je normalno da su mladi u Egiptu (polovica egipatske populacije je mlađa od 25 godina) religiozni. Gotovo nema nevjerujućih, osim možda manjine u velikim urbanim sredinama.

„Rečeno mi je da moram poći u Gornji Egipat da bih upoznao pravi koptski svijet. To je jedno posebno društvo. Koptska Crkva nije prošla kroz sva ona poglavlja povijesti kao Crkva na Zapadu jer je bila potpuno izolirana nakon islamskih osvajanja. 'Sačuvana' je u vrlo ranoj fazi svojeg razvoja. Svi ti veliki pokreti na Zapadu, od izgradnje katedrale u Francuskoj, od reformacije, do protureformacije i tako dalje, nisu bili dio povijesti ove Crkve.“

Knjiga za zapadnjake

„Crkva na Zapadu, u katoličkim i protestantskim zemljama, bila je dio vladajućih struktura vlasti. Koptska Crkva to nije bila. Ona nije sudjelovala u razvoju svjetovne egipatske kulture. Moglo bi se reći da su bili 'zaleđeni' u jednom podneblju i moramo biti jako zahvalni na tome. Svaka obnova Crkve, jer Crkva se uvijek mora obnavljati, mora se vratiti svojim izvorima. Predugo su Crkve na Zapadu ignorirale ili nisu bile zainteresirane za drevne istočne Crkve. Sada je došlo vrijeme kada je 'zapadna' Crkva u tako velikoj krizi, te treba pogledati i vidjeti model Crkve koja se nije promijenila“, smatra Martin Mosebach.

„Napisao sam ovu knjigu za zapadnjake – ne u smislu 'pogledajte te jadne ljude u Egiptu', nego 'pogledajte te bogate ljude'. Oni mogu biti uzor za nas u otkrivanju naravi kršćanstva koje nije nepovjerljivo i nije postalo buržujsko kao ono na Zapadu. Možete vidjeti svježinu te Crkve koja može biti uzor Crkvi danas“, zaključio je Mosebach.

Dok se teški progoni kršćana i dalje događaju u Egiptu (koji je 16. država na svijetu na neslavnoj ljestvici progona kršćana), njemački pisac je u jednom drugom razgovoru (za The Christian Post) istaknuo da se egipatski kršćani općenito osjećaju sigurnije pod Sisijevim političkim vodstvom koje je započelo 2014. Bez ikakve dvojbe je izjavio da su diktature povoljnije za kršćane na Bliskom istoku, nego demokracije koje, istina, nikada i ne mogu zaživjeti u svojoj punini u islamskom društvu. „Ovo je jedna vrlo važna stvar koju kršćanin sa Zapada mora naučiti. Demokracija je za kršćane nenaklona u Iraku, Siriji, Egiptu“, rekao je Mosebach. „Kršćani su zaštićeni pod diktatorima. Čini se kao gruba pouka. S  kršćanske točke gledišta: kršćani imaju više sigurnosti, bolje su zaštićeni kada državu vodi snažan diktator. Tako je bilo sa Sadamom Husseinom u Iraku, Assadom koji još uvijek vodi Siriju. Slično je i s Al-Sisijem u Egiptu… To je vrlo jednostavna stvar. Manjine nikada ne mogu biti sigurne u demokracijama u tom podneblju“, kazao je Mosebach.

KT

Kategorija: