OD PRESUDE DO DUHOVNE SNAGE

Stanje šoka zamijenilo je bilo kakve riječi nakon presude tzv. Hrvatskoj šestorki u haaškoj sudnici danas, 29. studenoga 2017. Izrečena nepravda već je uzela svoj danak... No, u prošlosti se ne živi.

Piše: Josip Vajdner

Premda predsjedavajući Žalbenoga vijeća u procesu suđenja tzv. Hrvatskoj šestorki iz BiH, malteški sudac Carmel Agius još nije bio do kraja iščitao presudu, jasno je bilo kako su potvrđene kazne s prvostupanjskoga nivoa te je definirano postojanje "udruženog zločinačkog pothvata", a sukob između Hrvata i Muslimana u BiH kvalificiran je kao "međunarodni" - drugim riječima - iako će pravnici kazati da se ne može izvući takav zaključak - Republika Hrvatska bila je agresor na BiH i htjela je napraviti "veliku Hrvatsku".

Sudci CarmelAgius, Liu Daqun (koji je u mnogim kvalifikacijama imao izdvojeno, suprotno ili djelomično suprotno mišljenje sukladno obrani), Theodor MeronFausto Pocar (također imao izdvojeno mišljenje, ali sukladno tužiteljstvu) i Bakone Justice Moloto, okončali su najdugotrajniji sudski proces, vidljivo izostavljajući povijesne činjenice i okolnosti.

Tijekom izricanja presude - nakon što je Jadranko Prlić osuđen na 25 godina zatvora i Bruno Stojić na 20 - general Slobodan Praljak je, po izricanju presude također na 20 godina, rekao: "Časni sude, Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu optužbu" te je zatim popio nešto iz bočice. Kad je rečeno da je to otrov, izricanje presude je prekinuto.

Čin očajnika

Poslije su došle informacije da je general Praljak preminuo. Ovakvim činom na dramatičan je način pokazao kako životom prosvjeduje protiv očite nepravde Međunarodnog suda pravde u Haagu... kao što je to nekoć u Pragu učinio student Jan Palach zapalivši se u znak prosvjeda protiv sovjetske intervencije u Češkoj.

A ta nepravda razvidna je kroz postavku da su Hrvati ratovali protiv Muslimana (poslije Bošnjaka) s ciljem stvaranja nekakve "velike Hrvatske" pri čemu su počinili mnoge zločine ubojstva, zatočenja, nehumanog preseljenja, protjerivanja itd.

Prisjećajući se vremena početka rata u BiH 1992. naći ćemo da su se i Hrvati kao narod organizirali kako bi se obranili u mjestima gdje žive te su stvorili svoju Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu koja je bila dio BiH, a od 28. kolovoza 1993. preimenovana u Republiku te u određenom obliku postojala do 14. kolovoza 1996., kada je sve svoje ovlasti prenijela na Federaciju BiH. A ova je Federacija stvorena 18. ožujka 1994. na sporazumu u Washingtonu kad je predviđeno da uđe u konfederaciju s R Hrvatskom. Ovomu je, podsjetit ćemo, prethodio vojni sporazum u Splitu 12. ožujka 1994.

Hrvati su se branili

U međuvremenu su počinjeni mnogi zločini u sukobima Hrvatskoga vijeća obrane i bošnjačke Armije BiH.

Istraživačko-dokumentacioni centar na čelu s Mirsadom Tokačom pobrojao je da je tijekom posljednjega rata stradalo 7 762 Hrvata - od čega 5 610 vojnika i 2 152 civila.

Za točnu analizu trebalo bi pogledati svako ime i kontekst u kojemu su stradali, ali orijentaciono uzeto prema općinama gdje su živjele žrtve, razvidno je da je više Hrvata ubijeno u sukobu s Bošnjacima nego u ratu sa Srbima u BiH. Brojke kažu da je 2 528 stradalo u Središnjoj Bosni (gdje je ubrojena općina Teslić, a tu su sukobi bili protiv Srba - 60); zatim dolina Neretve - 1 415; nadalje, dolina Vrbasa - općine: Bugojno (319), Uskoplje (108) i Tešanj tj. Usora (83)... Samo i ovako površno uzeto, ukupno je u ratu s Bošnjacima ubijeno 4 393 Hrvata. Dakako, ovo valja uzeti s rezervom, ali ukazuje na bitnu stvar: Hrvati su se u većini slučajeva branili od Bošnjaka, a ne napadali ih, iako su u mjestima sa svojom brojčanom dominacijom (iz)vršili osvajanje.

Gledajući od sjevera ka jugu zemlje: u Bosanskoj Posavini nije bilo otvorenih sukoba između ove dvije strane; u tuzlanskom kraju također; u Usori su se Hrvati, na samo dragom Bogu znan način, obranili - nisu nikoga napadali, a bili su u okruženju; isto se može reći i za Žepče i okolicu koji su također bili u okruženju; mjesta u cijeloj Središnjoj Bosni koja su držali Hrvati, bila su u okruženju; Sarajevo je bilo pod opsadom srpskih snaga pa su istu sudbinu dijelili Bošnjaci i Hrvati; Rama i Uskoplje uspjeli su se obraniti (sjetimo se Uzdola...); dolina Neretve također svjedoči o bošnjačkim napadima i zločinima nad Hrvatima... sve do Mostara gdje su Hrvati bili dominantni i u jednom dijelu držali Bošnjake u okruženju; jedino Zapadna Hercegovina kao izrazito hrvatski kraj nije došao pod nišan A BiH.

A Bošnjaci su ubijali, zatvarali i protjerivali Hrvate u općinama: Maglaj, Travnik, Zavidovići, Zenica, Kakanj, Vareš, Visoko, Travnik, Bugojno, Konjic, Jablanica...  I danas kada se pogledaju ti krajevi vidjet ćemo, čak i na statističkom nivou, posljedice - ondje gdje se Hrvati nisu uspjeli obraniti, doživjeli su najblaže rečeno - brojčani krah, s iznimkama pojedinih mjesta. Postojale su cijele vojne napadačke akcije bošnjačke vojske (poput Neretva 93) koje su poduzimane s nakanom protjerivanja Hrvata! No, za sve to nitko nije optužen pod kvalifikacijom "udruženi zločinački pothvat".

Na drugoj strani, istina je, također, da su i Hrvati na područjima pod njihovom kontrolom činili teške zločine nad Bošnjacima: ubojstva, masovna ubojstva, zatvaranja i nehumano postupanje prema zatvorenicima, protjerivanja itd. Sve to okvalificirano je kao "udruženi zločinački pothvat" kojega je predvodila Republika Hrvatska na čelu s Franjom Tuđmanom.

Zašto?

Tko je, gdje i kada počeo ovaj rat, povijest će vjerojatno nekada odgovoriti kada budu dostupni svi dokumenti i kada se razjasni djelovanje tajni službi - kako domaćih tako i stranih. No, već sada možemo logično pitati zašto je hrvatska strana, ako je imala cilj stvaranja velike Hrvatske, naoružavala i Muslimane; zašto je dopuštala da preko njezina teritorija dolaze mudžahedini; zašto je odustala od svoga cilja kada je bila vojno dominantnija od bošnjačke strane; zašto je taj isti Tuđman pristao na Splitski, a potom i Vašingtonski sporazum ako je bio u stanju ostvariti svoj naum u skorijem vremenu; zašto se udruženi zločinački pothvat nije poslužio onime što mu je bilo tako dostupno, a to su bošnjačke izbjeglice u Hrvatskoj pa primorao vodstvo Bošnjaka na ustupke ili predaju...

A Bošnjaci?

Hrvati će, generalno uzeto, vrlo lako upasti u subjektivno tumačenje presude, zbog toga bi iznimno vrijedno bilo da se među Bošnjacima nađe onih koji će, uz činjenice o stradanju muslimana, progovoriti i o ovim činjenicama. Jer prema onomu što je rečeno u Haagu, Hrvati i Hrvatska de facto su kvalificirani gore od Srba i Srbije - s obzirom da je presuđeno kako je Hrvatska u međunarodnom sukobu bila agresor na BiH, dok takve ocjene za istočnog bh. susjeda nema! Kako sada stvari stoje, Bošnjaci su u trijumfalističkoj euforiji i ne izgleda kako su spremni prisjetiti se ovih činjenica... i to možda više boli i opterećuje budućnost nego sama presuda.Dakle, prihvatimo li ocjene Haškog suda onda možemo konstatirati kako je hrvatsko vodstvo u 1990-im: agresorsko i istodobno najgluplje na svijetu - jer je imalo jedan cilj a u istom trenutku radilo protiv njega. No odviše je činjenica koje ipak kažu da je u prvom planu međunarodni "velik brat" tj. zapadne sile kojima: ili treba jedno "super-nestabilno" područje u srcu Balkana, ili stvaranjem podloge za nestanak Hrvata žele riješiti pitanje balkanskoga čvora podjelom BiH između Srba i Bošnjaka kojima bi mogli dodati Sandžak, a zauzvrat uzeti prostor Republike Srpske?I naposljetku, ako se složimo s presudom da je hrvatsko vodstvo činilo udruženi zločinački pothvat s nakanom stvaranja velike Hrvatske, kako onda trebamo tretirati sustavne napade bošnjačke vojske na hrvatske krajeve, kako gledati na bošnjačke logore u kojima su držali Hrvate, kako shvatiti rušenje, teško oštećenje i oštećenje crkava, župnih kuća, samostana i kapela - njih ukupno 294 (Šematizam Vrhbosanske nadbiskupije za 2015., str. 1058) paljevinu hrvatskih kuća, simptomatično ubojstvo dvojice fratara u Fojnici te etničko čišćenje i torturu nad civilima (kojima je osobno svjedočio i autor ovih redaka)...?

Iz poniženja obnoviti snagu

Bilo kako bilo, Hrvatima je na leđa natovaren teret agresora iako su najmalobrojniji narod u BiH. To u današnjem vremenu kada nijedna vijest nema vijek trajanja duži od tri dana (tko sada priča o presudi Ratku Mladiću, a izrečena je prije tjedan dana?), znači kako život teče dalje i svakodnevno donosi nove izazove egzistencijalne naravi. Stoga, umjesto rezignacije, tuge i jadikovanja, hrvatski narod iz stanja poniženosti mora izvući duhovnu snagu koja će mu omogućiti stvaranje strategije opstanka u sadašnjosti i budućnosti; duhovnu obnovu iz koje će izrasti i demografski preporod; čuvanje i prenošenje istine o činjenicama iz svoje prošlosti koju moćnici žele izmijeniti; no istodobno i suočavanje s lošim dijelom vlastite prošlosti u obliku traženja oprosta od onih koji su stradali hrvatskom rukom te izgradnja pomirenja bez kojega nema nikomu budućnosti na ovim prostorima; prokazivanje vlastitih petokolonaša i lustraciju svoga društva te u konačnici osnaživanje ljubavi prema zemlji u kojoj žive i koju svojom domovinom nazivaju.

Zaključno, moramo znati da povijest ipak vodi dragi Bog, a pobjednici i svjetski moćnici ju samo u određenoj mjeri pišu. Zato se više treba truditi biti na Božjoj strani - koliko god to u konkretnim slučajevima bilo zahtjevno jer traži pokajanje za vlastite grijehe, nego gledati što moćnici presuđuju i traže.

Kategorija: