Misionarsko „siromaštvo“ veliko je bogatstvo

Za naš tjednik o misijama, duhovnosti i životu misionara govori fra Ilija Barišić, franjevac koji 44 godine misijski djeluje u DR Kongu.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

Fra Ilija Barišić rođen je 12. lipnja 1942. u mjestu Grmići kod Prozora. U Franjevački red stupio je 1958. te je kao član Provincije sv. Jeronima – Zadar studirao u Firenci gdje je i zaređen za svećenika 1969. Potom je dvije godine službovao u franjevačkom sjemeništu na Poljudu u Splitu, a zatim je 1972. otišao u DR Kongo, tadašnji Zair, gdje njegov misionarski staž traje i danas unatoč njegovim poznim godinama i teškim prilikama zemlje obilježene siromaštvom i višedesetljetnim sukobima.

S njim smo tijekom susreta misionara u Dubrovniku  2016. razgovarali o misionarskom pozivu, duhovnosti i životu ispunjenu radošću skrbi za potrebite, ali i izazovima afričkoga života.

"Bio sam na teološkom studiju u Firenci i s nama je bilo Kongoanaca i studenata iz DR Konga koji su pripremali različite priredbe i nastupe, što me potaknulo da se malo više počnem zanimati za Afriku i Kongo. Malo prije đakonata osjetio sam da bi bilo dobro pridružiti se onima koji rade u Africi i onda sam napisao pismo poglavarima sa željom da odem u misije. Poglavar mi je rekao: „Dobro, vidjet ćemo, ali nakon ređenja treba najprije raditi makar dvije godine u provinciji.“ Tako je i bilo. Otišao sam poslije dvije godine u Francusku naučiti jezik. Radio sam godinu dana u jednoj garaži Renaulta i navečer pohađao tečaj francuskog. U Kongo sam pošao 1972. i na Malu Gospu stigao u Bukavu na istoku te zemlje", rekao nam je fra Ilija na početku objasnivši kada je osjetio zov misija.

Otada do danas služili ste na više mjesta, a dugo ste vremena proveli u misiji Kimbulu.

Misija Kimbulu je oko 35 km udaljena od grada Butembo gdje se nalazi biskupija. Tu sam radio sve do 2012. Kimbulu je jedna lijepa misija u kojoj smo spremili sve što jednoj misiji treba. Tu su crkva i svećenička kuća. Dobili smo i vodu, a jedan svećenik Talijan napravio je malu hidroelektranu i u Kimbuluu, pa ljudi imaju struju. Izgradili smo tu i četiri dvorane za vjeronauk, župne urede za katehiste i svećenike, jednu polivalentnu dvoranu i vanjski oltar za velike prigode. Kad smo to sve završili, biskup je zamolio da primimo još jednu misiju na periferiji grada. To je jedna prigradska četvrt koja stalno raste zbog velika broja izbjeglica. Već je 2011. jedan od moje subraće otišao u novootvorenu misiju Ngengere koju smo službeno otvorili 2012. na blagdan sv. Klare i posvetili je toj svetici. Tu se nalazim i danas.

Osim što se bavi pastoralom, misionar ljudima pomaže na razne druge načine. Podizali ste i samostane i druge objekte. Koje biste najupečatljivije pothvate izdvojili iz svojeg 40-godišnjeg misijskog staža?

Pothvati koji me vesele su dvije kuće odgoja s 20-ak soba za naše mlade fratre postulante, koje funkcioniraju jer postulanata uvijek ima. Izgradili smo i nekoliko crkava koje smo podizali tamo gdje ih nije bilo, kao i škole. To su tri domene u kojima sam djelovao. Kad je riječ o školama, nikada nisam gradio osnovne škole, već samo srednje. Sada smo u novoj župi Ngengere završili jednu kuću odgoja s 20 soba, kapelu, dvije dvorane i srednju školu – Institut Sv. Franje Asiškoga. Preklani smo počeli s prvim razredom i u četiri odjela bilo je oko 220 đaka, a tada smo upisali i 50 učenika drugog razreda. To je prva srednja škola u tome kraju. Meni je posebno na srcu da mladež može završiti srednju školu.

Kako mlade oduševiti za Isusa i svećeničko zvanje?

Zvanje je dar Božji kao i vjera. Mi ljudi činimo ono što se, ljudski govoreći, može učiniti. S mladima treba raditi na više terena – najprije školovanje pa rekreativni dio. Također, nastojimo biti slobodni za mladiće i djevojke koji žele razgovor pa im tada damo i neku knjigu. Onda mladi o tomu komuniciraju i tako se oduševljavaju. Imamo i rekolekcije na razini župe ili dekanata. Osim za one koji žele biti svećenici i redovnice, organiziramo susrete i s njihovim roditeljima da oni ne bi branili volju Božju u životu njihova djeteta. Također imamo, između ostalog, i druga predavanja – za obitelji, ali i one koji nisu vjenčani, a žive zajedno i imaju djecu...

Koliko su ljudi u Kongu oduševljeni za Boga i kako se odnose prema vjeri?

Kongo je velika zemlja s više od 360 plemena, a svako ima svoj jezik i običaje. U pojedinim se plemenima brak vrlo poštuje. To su uglavnom ljudi koji žive na nadmorskoj visini iznad 1 000 metara, gdje je svježije i mislim da klima na ljude mnogo utječe – svježiji su i radišni. U nižim krajevima s toplom i jako vlažnom klimom ljudi su mlitavi. Tu vlada promiskuitet, živi se u selima izmiješano, polugoli su, nema discipline… Tu nema ni svećeničkih zvanja ni vjenčanja. Tu se ne krštava prije nego li prestanu rađati.

No, ima jako religioznih plemena. Ja sada radim u jednom takvom plemenu: Banande. Naša misija se nalazi na 1 700 m nadmorske visine, a prije sam bio s plemenom Baši, također vrlo religioznim. I tu su misionari dosta dobro radili pa ima vjenčanja – obiteljski život se dosta poštuje, a ima i duhovnih zvanja te katoličkih pokreta poput Marijine legije. Svaki pokret ima svoju duhovnost i svojega kapelana koji im pomaže živjeti vjernički. Ja osobno osjećam da sam voljen i dobro primljen. Rado se kao svećenik i redovnik susrećem s njima i oni sa mnom.

A kakve su životne prilike tih ljudi? Uvijek ukazujete na probleme siromaštva u tim krajevima?
Nažalost, gdje god ima velika siromaštva i bijede, tu ima i divljeg kapitalizma. Imate pojedinih ljudi koji su se obogatili stjecajem okolnosti, ili najviše onih koji su naslijedili ono što su bijelci za vrijeme kolonije napravili – plantaže kave, čaja i kakaovca. Imate silne bogataše koji posjeduju vile na više mjesta, farme te terene koje su kupili od lokalnih šefova, pa narod nema gdje obrađivati zemlju ni sagraditi kuću. Dakle, u društvu su dva sloja – jako siromašni i jako bogati, a srednjeg sloja gotovo da i nema. Bogati žive u gradu, a imanja su im vani. Ljudi u selu žive skromno, u kućama od blata. Ako imaju neki komad zemlje, obrađuju ga, a ako nemaju, onda idu do 50 km daleko obrađivati zemlju. Tada obično na sedam dana muž i žena odlaze u polje da bi imali slatki krumpir ili kukuruz, a djeca ostaju kući. To je društvo poput onoga u doba sv. Franje – tada su živjeli majores i minores.

I Vi zasigurno dijelite život i sudbinu tih minoresa. Kako je tako živjeti?

Lijepo. Mene nitko nije prisilio ići u misije, a još manje da budem franjevac. To je Božji poziv na koji čovjek odgovori. Što bolje odgovara tome redovničkom, franjevačkom zvanju i svojem misionarskom poslanju među onima najpotrebitijima na periferiji – to je sretniji. To mi daje zadovoljstvo. Nije zadovoljstvo neki bogati ručak ili da se čovjek dobro odjene, nego je zadovoljstvo nutarnje – ono što ispunja čovjeka i daje smisao njegovu biću, postojanju, poslanju. To je upravo rad ondje gdje Bog želi da radimo i izvršavanje njegove volje ondje gdje on to želi. Prema tome, meni to nije teško, ni najmanje, jer ja sam tako odabrao odgovorivši na Božji poziv – biti franjevac i biti misionar u takvim krajevima. Na moje pozitivno raspoloženje te mir koji imam u svojem srcu i radu ne utječu pojedinosti poput umora, loše infrastrukture, blata od kojeg se mora prati svakodnevno, a perem se u lavoru jer nemam tuš… I onda, razumljivo, posebno me ispunja život sa subraćom Afrikancima od kojih su mnogi bili moji postulanti – sad je on župnik, a ja sam mu vikar. Volim s njima porazgovarati i podijeliti iskustvo.

Afrika je istodobno lijepa i opasna, i vesela i tužna, a Vi ju doživljavate kao svoj dom. Kakvo je Vaše osobno misionarsko iskustvo?

Moje je iskustvo nešto slično kao brak – kad se netko iz ljubavi vjenča u drugu pokrajinu, on zavoli i taj kraj i novu obitelj i sve običaje… i integrira se zahvaljujući toj iskrenoj ljubavi. Mislim da je to slično s nama koji idemo u misije. Ako nas vodi Duh Božji i ljubav prema tim ljudima, onda ništa nije teško i sve izgleda pozitivno i čovjeka potiče na jednu vrstu radosti. Mi smo svjesni opasnosti i poteškoća, ali to ne umanjuje duhovni mir u nama i ono uvjerenje vjersko koje želimo prenijeti na druge, bez da nekoga ugrožavamo u njegovu uvjerenju, ali svjedočimo.

 

Kategorija: