KORPORACIJSKI MEDIJI VRAĆAJU U MRAČNU PROŠLOST

Tragedija današnjeg svijeta jest u tome što smo, umjesto pravog napretka kojega smo trebali ostvariti, uistinu, pod utjecajem korporacijskih medija, napravili veliki zaokret unatrag.

Piše: Danijela Blažeka

Zaokret unatrag u ona mračna razdoblja prošlosti, za koja ti mediji tvrde da nas od njih pokušavaju očuvati.

Donald Trump, 2016.: „Korporacijski mediji ne bave se više novinarstvom: oni su politički privilegirano interesno tijelo koje nije drugačije ni od jednog drugog političkog ili financijskog tijela s potpunom političkom namjerom, namjerom koja nije predviđena vama u korist, nego samo njima. Onaj tko uzdrma njihovu kontrolu bit će proglašen šovinistom, rasistom, ksenofobom... Oni će lagati, lagati, lagati... I onda će učiniti još gore, što god je potrebno.“

Hoće. Lagat će, lagati, lagati... I učinit će i gore, bilo što potrebno da bi se zaštitile njihove korporacijske pozicije i njihova lažna slika prioriteta. Lagali su nam desetljećima, i lažu i lagat će i dalje. Zato ovaj citat s početka teksta iznova pišem, jer je upravo ona famozna, poznata rečenica „Car je gol!“ Ali ne izrečena glasom maloga djeteta, jer su je mnoga takva „djeca“ desetljećima uzalud izgovarala, već izgovorena od čovjeka koji je novi predsjednik SAD-a, s govornice s koje se obratio svojim američkim sugrađanima, ali uistinu cijelom svijetu. I prvi puta ta se rečenica zaista začula, naspram sve one silne buke i talambasa koje su podignuli korporacijski mediji ne bi li je po tko zna koji put zaglušili. Lagali su nam, lažu nam i lagat će nam! I to treba ponavljati, tako da to nikad više ni u jednom trenu ne izgubimo iz vida. Lažu nam!

Poruke iz „srednjovjekovlja“

Tragedija današnjeg svijeta, tobože progresivnog, naprednog, jest u tome što smo, umjesto pravog napretka koji smo trebali ostvariti, uistinu, pod utjecajem korporacijskih medija, napravili veliki zaokret unatrag. I to upravo u ona mračna razdoblja prošlosti za koja ti mediji tvrde da nas od njih pokušavaju očuvati. Pogledajmo samo na tren kakve nam poruke zapravo iz tih korporacijskih medija dolaze: Svako malo šalju nam alarmirajuće tekstove o tome kako svijetu prijeti kolaps, globalna opasnost, propast zbog... globalnog zatopljenja, novih zaraznih bolesti i pandemija, virusa koji će se osloboditi iz permafrosta, dizanja mora, uništenja obradivih površina, gladi, smanjenja pitke vode, zagađene hrane, nuklearnog rata itd. Pa nam onda na lokalnom nivou prijete... devalvacijom, propasti štednje, gubitkom poslova, uništenjem zdravstvenog sustava, boleštinama, nezaposlenošću, starošću, beskućništvom, gladi, samoćom, otrovima u hrani itd. Iz dana u dan slušamo sve te prijetnje, sve dok tako zgrčeni i u strahu ne počnemo svaki dan svoga života doživljavati kao borbu i muku, stalno strahujući od onoga što se nalazi pred nama i može svaki tren doći. Pod udarcima te depresije i bijesnih prijetnji koje nam svakoga dana stižu sa svih strana, čovjek današnjice više ne hoda: on puzi, cvili i samo što ne mrzi vlastitu jadnu egzistenciju. Ako me ta slika i na što podsjeća, onda je to na srednjovjekovne slike svih prijetnji paklom i skorim krajem svijeta, s kojima su tadašnji lutajući propovjednici (najčešće prevaranti bez veze s Crkvom) hodali od jednog sajma do drugog i vitlali njima kao bičevima nad ustrašenim građanima te na sumornu atmosferu straha i očaja kugom, hladnoćom i glađu pogođenih krajeva. Flagelanti... Po čemu se prijetnje koje svakodnevno danas slušamo iz medija i koje nas guraju u sve moguće strahove razlikuju od prijetnji i od atmosfere tog doba koje će, istovremeno, svi ti mediji bez oklijevanja nazvati mračnim? Po čemu se srednjovjekovni lutajući propovjednici koji su vodili flagelante (a koje je Papa na kraju zabranio) i zgrtali bogatstvo na njima, razlikuju od današnjih korporativnih medija koji jednako tako siju strah i žanju korist za sebe? Na kraju krajeva, što su današnje izgladnjujuće dijete i iscrpljujuća vježbanja sve do anoreksije koje već desetljećima pokreću upravo korporativni mediji, ako ne moderna verzija nekadašnjeg samobičevanja i trapljenja tijela – bolesni pokušaj hvatanja kontrole u situaciji u kojoj „mali“ čovjek osjeća da je ni nad čime zapravo više nema...?

Oduprijeti se medijskom „Baalu“

Ili, segnemo li dalje u prošlost, što je legalni pobačaj ako ne ono isto što su u davnoj prošlosti čovječanstva bili obredi žrtvovanja djece Baalu radi „osiguravanja prosperiteta pojedinca i zajednice“...? Uvjeravaju nas da smo napredni? Uvjeravaju nas da su oni vođe i predstavnici tog progresa? Zašto je onda, ako je tako, cijeli taj „zapadni“ svijet pred demografskim izumiranjem (i već ga ne bi bilo da nema imigracije), zašto potrošnja antidepresiva u njemu doseže iz godine u godinu nove neslavne rekorde – unatoč, realno, nikad višem standardu života, zašto ljudi u njemu žive u grču i strahu i od sadašnjosti i od budućnosti toliko da pobačajima ubijaju vlastitu djecu?

„Oni će lagati, lagati, lagati...“ I zastrašivati. I nazivati svakakvim imenima one koji im se opru. I prijetiti i, ako je potrebno, učiniti i bilo što gore. Ipak, želim vjerovati da broj slobodnih ljudi svijeta, onih koji su prozreli te laži i prepoznali ulogu velikih medija u njima, polako raste. Ljudi koji odbijaju puzati i cviliti u strahu pod „bičevima“ njihovih prijetnji i zastrašivanja, ljudi koji se ne boje života i koji će u njega rado i s veseljem prihvatiti začeto dijete umjesto da ga žrtvuju medijskom „Baalu“... I živjeti! Bože! Živjeti! Bez straha, slobodni od manipulacija! „Oni će lagati, lagati, lagati...“, ali unatoč tome, na izborima u SAD-u izabran je čovjek protiv kojeg je ustala sva ta medijska mašinerija. Je li to početak kraja utjecaja mainstream medija? Nadajmo se da jest.

 

Kategorija: