KOMU SMETAJU OBNOVLJENE CRKVE U BOSANSKOJ POSAVINI?

Da je istina kako je Katolička Crkva u BiH pod naletom onih koji ju – kao i u slučaju napada na kočerinskog župnika fra Marija Knezovića – žele obezvrijediti, svjedoče i optužbe da se razmeće bogatstvom u Posavini dok tamošnji obiteljski domovi ostaju u ruševinama.

Piše: Josip Vajdner

Na e-mail adresu Katoličkog tjednika stigao je 7. srpnja dokument naslovljen Pismo Crkvi u BiH kojega potpisuje izvjesni A. Lakušić koji za sebe kaže da je „katolički vjernik iz R. Hrvatske“, ali je „bračno vezan za suprugu koja je rodom iz Bosne i Hercegovine, točnije iz Bosanske Posavine“ te je on „ovih ljetnih dana“ bio tamo na „nekoliko proštenja, kirvaja“.

Vidio je, veli, kako „velika većina kuća Hrvata je porušena, zapaljena i devastirana, bez krovova. Samo još ostaci temelja i ponegdje ruševnih zidova ukazuju da je tu nekada bila kuća.“

Međutim, on je sada otkrio kako su katoličke crkve „većinom obnovljene i to do zadnje faze, s uređenim okolišem i potpuno obnovljenim župnim stanovima“. To ga je ponukalo da napiše pismo – u prvom redu vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kard. Puljiću kao glavi te Crkve kojoj je naslovio svoje razmišljanje – i začuđeno se zapita: „Pa što je to?“. Stoga, obrzlaže: „Postavlja se pitanje zašto su obnovljene crkve i to u onom opsegu i da tako kažem glamuru, a vjernici se nisu vratili? Odakle Katoličkoj crkvi u BiH toliko novca da obnovi te crkve, a kuće vjernika su mahom porušene i vjernici se nisu vratili. Nije li Crkva u BiH ovime pokazala i pokazuje svoju moć, jakost, bogatstvo ili ne znam što drugo?“ Sve, dakle, sama pametna pitanja od zabrinutoga katoličkog vjernika iz R. Hrvatske koji onda konstatira da je „građenjem ovakvih 'bogatih' crkava, Katolička crkva ponizila svoje vjernika, čija je kuća srušena, koji je negdje u Hrvatskoj sklepao svoju kuću i koji se bori za opstanak“.

Ne može se protiv činjenica, ili?

Iako je besmisleno na sve i svašta odgovarati, poglavito jer je razvidna perfidna nakana blaćenja Katoličke Crkve i crkvenoga vodstva, ipak se zbog svih onih dobronamjernih ljudi koji su se u razgovoru s kojekakvim „Lakušićima“ možebitno pokolebali i sami zapitali je li moguće da je to zbilja tako, valja kazati nekoliko činjenica.

Istina je da su, Bogu hvala, sve crkve u Bosanskoj Posavini koje su u vihoru posljednjega rata bile porušene, sada obnovljene. Istina je da pojedine izgledaju možda i ljepše nego su to bile prije 1992. Istina je da još velik broj obiteljskih kuća Hrvata katolika ostao u ruševinama.

Međutim, istina je da su sada ove crkve na ponos i onima koji jesu, a i onima koji, nažalost, iz kojekakvih razloga, nisu ponovno podignuli svoje nekadašnje domove. To bi uvaženi i, toliko za Bosansku Posavinu, zabrinuti „vjernik iz R. Hrvatske“ znao da je kojim slučajem nekad ranije prošao ovim krajem i razgovarao s onima koji su iz pepela podizali svoje bogomolje. One su im predstavljale više od puke građevine. One i danas stoje kao simboli katoličke i hrvatske opstojnosti na prostoru koji uokviruje četiri dekanata satkanih od, ukupno, 50 župa: Šamački (10), Doborski (15), Derventski (15) i Brčanski (10) dekanat. Stoga ovdašnji puk u načelu, s punim srcem, svoje crkve naziva „ljepoticama“.

Tko je gradio crkve?

Njih nije gradio Vinko Puljić dekretom i kuferom novaca niti neki nadobudni svećenik koji je došao službovati u Bosanskoj Posavini, pa živio u kokošinjcu, kontejneru li nekoj straćari. O čemu je riječ posvjedočit će oni koji su 2000-ih bili pioniri povratka. Tada su pojedini župnici  predlagali narodu da se uopće ne ide u obnovu nekadašnjih župnih crkava nego da se radije prave kapelice koje će biti funkcionalne i zadovoljavati potrebe vjernika koji se žele vratiti, a da se za podizanje većih bogomolja čekaju bolja vremena. Međutim, mnogima je upravo to bila doslovce uvreda. Ponosni čovjek Bosanske Posavine, koji je svojom marljivošću u kratko vrijeme stekao ugled i poštovanje u mjestu na Zapadu i Hrvatskoj gdje je došao kao izbjeglica, želio je što iz ljubavi, a što iz prkosa, podići iste onakve crkve koje su zločinci porušili htijući zatrti i njihove tragove. Stoga nitko čestit nije žalio otkinuti od svojih usta kako bi katolička bogomolja opet izronila iz zemlje te bila simbol života, orijentir povratka i mjesto okupljanja. U tom procesu veliku pomoć dobili su od različitih prijatelja i dobročinitelja kao što su: RenovabisKirche in Not, Američka BK, nad/biskupije i partnerske župe iz Hrvatske te Vlada RH.

Moć Katoličke Crkve

Također, važno je istaknuti da svećenici i Katolička Crkva u Bosanskoj Posavini nisu ni najmanje krivi zašto neke obiteljske kuće još uvijek nisu obnovljene. Pa, nisu župnici pokrali novac koji je bio namijenjen njihovim župljanima. Štoviše, istina je da su mnogi svećenici u ime svojih vjernika ispunjavali kojekakve formulare za traženje donacija te osobno kucali na mnoga vrata kako bi ljudi dobili pomoć.

Stoga, u ovom kontekstu, dovoditi u suprotstavljene pozicije svećenike i vjerujući puk u Posavini, ne samo da ne odgovara istini i činjenicama nego je teška podvala s očitovanjem latentne, ali duboke mržnje prema Katoličkoj Crkvi. Jer kad je počela obnova katoličkih bogomolja tada su i ljudi intenzivnije krenuli posjećivati svoj rodni kraj iz kojega su protjerani, okupljati se oko crkve te obnavljati svoje obiteljske kuće.

I to je moć Katoličke Crkve – a ne prolazno materijalno bogatstvo kako podmeće A. Lakušić i njemu slični, kojima bi očito najdraže bilo da su u razdoblju 1945. – 1990. uspjeli izbrisati tragove katoličke vjere ne samo s lica zemlje nego i iz srca ljudi. No, upravo je čvrsta vjera ostala te su vjernici zajedno sa svojim svećenicima „u nadi protiv svake nade“ (usp. Rim 4,18) gradili i, poput ostarjeloga Abrahama, bili otvoreni Božjem proviđenju koje je ujedno temelj današnjega pogleda na Bosansku Posavinu... svaki dan, a ne samo za „ljetnih proštenja“.

nedjelja.ba

Kategorija: