INTERVJU KARDINALA VINKA PULJIĆA ZAGREBAČKOM DNEVNIKU "VIJESNIK"

INTERVJU KARDINALA VINKA PULJIĆA ZAGREBAČKOM DNEVNIKU "VIJESNIK"

 

Zagrebački dnevnik „Vjesnik“ objavio je u svom dvobroju, 24./25. listopada intervju s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem. Spomenuti intervju, koji je vodio novinar Alenko Zornija, prenosimo u cijelosti:

Uzoriti kardinale, kako biste kao najistaknutiji predstavnik Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, opisali uvjete u kojima ova zajednica trenutno djeluje u BiH. Nedavno ste u jednom javnom istupu govorili o «gorkom iskustvu života katolika u BiH», no istodobno ima i događaja koji svjedoče da je Crkva vitalna, recimo prošlotjedno uzdignuće Vrhbosanske katoličke teologije, kao najstarije visokoškolske institucije u BiH, na razinu fakulteta. Kakva je pozicija Katoličke crkve u BiH između ovih, rekli bismo, krajnosti?

Istina je da se Katolička Crkva u BiH istinski bori te da joj je svaki novi dan izazov za dokazivanje u ostvarenju svog poslanja i svjedočenje. Ne možemo se uljuljati u duhovno mrtvilo. Ipak, svjesni smo da svaki korak ima svoju cijenu upornog nastojanja u ostvarenju jednakih prava s drugima pred zakonom odnosno nastojanja da naši vjernici mogu biti jednakopravni u ovoj državi. Kako smo mi svećenici i biskupi redovno na terenu s narodom, ljudi se najprije nama obraćaju i na nas se oslanjaju. Zato osjećamo potrebu biti glas tih, kako ih često zovu, malih ljudi koji se bore za život, opstanak, perspektivu itd. Zahvalni smo svima koji su nam blizu svojom moralnom, materijalnom i političkom potporom. Sigurno je da nam Sveta Stolica istinski iskazuje potporu i blizinu. Ovim uzdignućem Vrhbosanske katoličke teologije na razinu fakulteta želi nam pokazati važnost poslanja Crkve na ovim prostorima.

Dio jedne Vaše nedavne propovijedi, u okviru hodočašća Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, izazvalo je posebnu pozornost javnosti. Tada ste govorili o «ratu poslije rata» i o osjećaju straha i nesigurnosti, zbog nijekanje korijena, identiteta, postojanja. Možete li šire pojasniti ovu izjavu?

Iako postoji Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica, ipak se taj zakon sporo provodi kao i većina drugih zakona u ovoj zemlji. I tijekom i nakon rata vrlo često se koriste pojedini mediji za provođenje određenih ciljeva pa u pojedinima od njih doživimo čudan pristup prema nama. Na političkom planu Hrvati, koji su najvećim dijelom katolici, stavljeni su u nejednakopravan položaj u odnosu na druga dva naroda, a svako mijenjanje Daytona, kojim je uvelike legalizirano etničko čišćenje, išlo je na štetu hrvatskog naroda kao i na štetu onih koji su u pojedinom kraju BiH manje brojni bez obzira na vjeru i naciju. Također postoji na političkom, medijskom i drugom planu nastojanje prekrajanja povijesti i želje da nam se ispere pamćenje. Posebno nam teško pada kada nas i međunarodna zajednica, u programu povratka izbjeglih i postizanja administrativnih prava, velikim dijelom ignorira. Također se ne smije zaboraviti da su naši političari često u raskoraku međusobno bez spremnosti da usuglase zajedničke ciljeve ostvarenja jednakopravnosti hrvatskog naroda čime je olakšano stvaranje ozračja nesigurnosti i nametanja krivnje i za ono za što za što nismo krivi. Sigurno je da postoji veća potreba zajedništva i na crkvenom planu kako bi i mi u Crkvi dali svoj puni doprinos iako smo svjesni da mi ne možemo ništa riješiti nego samo ublažiti brojne rane i biti ljudima blizu te ekumenizmom i dijalogom graditi ozračje povjerenja.

U istom obraćanju u Mariji Bistrici spomenuli ste i potrebu potpore Hrvatske Hrvatima u BiH. Posebno snažno odjeknule su sljedeće Vaše riječi: «Hrvatskoj poručujemo: nemojte nas se stidjeti, nemojte u medijima o nama negativno pisati kao da smo vam kamen oko vrata, da Hrvatskoj činimo da tone. Mi ponosno stojimo u Bosni i Hercegovini, zemlji natopljenoj mučeničkom krvlju. Hrvati u BiH trebaju potporu Hrvatske i žele opstati u svojoj zemlji». Što Vas je ponukalo na, rekli bismo, jedan ovakav prilično dramatičan apel?

U posljednje vrijeme Vlada Republike Hrvatske je uključila u programe pomoć nama Hrvatima u BiH, a posebno je važan program obnove kuća i potpora nekih projekata. Nakon održanih Gospodarskih foruma u Sarajevu, predložili smo da taj program ulaganja bude strateški i da se stvori fond kojim bi se moglo transparentno pratiti te da se osnuje fondacija za mikro-kredite sa svrhom poticaja razvoju malog obiteljskog gospodarstva. Kada je Vlada pokazala naklonost ovakvim idejama, došlo je do napada preko pojedinih medija prema kojima Hrvati u BiH priječe napredak Hrvatske te su im teret na putu europskih integracija. Čak je u jedim novinama osvanuo i uvredljiv napis o nama Hrvatima u BiH. Kada su u Vladi vidjeli takve natpise, malo su ustuknuli jer su se pobojali reakcija opozicije. Čak su pojedine osobe na visokim položajima dali i dosta teške izjave na račun nas Hrvata u Bosni i Hercegovini. Neki ljudi su mi se žalili da su u nekim gradovima po Hrvatskoj, nakon što bi pojedini vidjeli bh pločice na ulicama, doživjeli uvredljiva dobacivanja. To negativno ozračje me izazvalo da progovorim iz nutarnje boli jer nas u BiH daleko više bole ovakve uvrede od uvreda drugih u mjestima gdje živimo kao manjina.

Vezano za aktualne pregovore bh. političkih lidera u okviru američko-europske, tzv. «butmirske inicijative» o promjeni Ustava BiH, oglasila se Komisija Iustitia et Pax (Pravda i mir) Biskupske konferencije BiH, a Vi osobno imali ste susrete s nekim od hrvatskih političkih lidera. Kakvo je stajalište Katoličke crkve o procesu ustavnih reformi u BiH i kakvu ulogu Crkva, s obzirom na njezino poslanje, može i treba imati u pronalaženju najboljih mogućih rješenja?

To nalaženje najboljih rješenja je dužnost onih koji obnašaju vlast u hrvatskom narodu u BiH. Mi možemo naglas razmišljati, ali ne možemo preuzeti njihovu odgovornost. Molim Božjeg Duha da ih prosvijetli u tim traženjima jednakih prava. Razumljivo je da treba tražiti jednaka prava koja imaju druga dva konstitutivna naroda u BiH. Ne treba vjerovati sentimentalnim obećanjima jer vidimo kako smo obmanuti i u Washingtonskim sporazumom i Daytonskim mirovnim ugovorom. Sada ponuđeni 'paket promjena' nas uopće nema u vidu. Svakako treba ići u smjeru promjena s ciljem uspostavljanja normalne države jednakopravnih naroda i svih građana na svim prostorima BiH, a ne tražiti kompromise na račun pravde i s ciljem da jači očuva svoje pozicije koje je stekao na nepravedan način. U Bosni i Hercegovini se želimo prepoznati jednakopravni i kao pojedinci i kao narod.

Vrlo često se, kao izraziti problem, ističe činjenica da se u Bosni i Hercegovini nakon rata nije dogodio zbiljski povratak. Posebno Hrvata katolika. S kakvim podatcima o tome raspolaže Crkva i možete li nam iznijeti svoje mišljenje o tomu zašto je povratak bio neuspješan i kakve su posljedice toga?

Povratak Hrvata se odmah nakon rata najvećim dijelom nije dogodio, a i sada to teško ide iz više razloga. Daytonskim sporazumom je predviđen povratak, ali nije određeno tko ga treba ostvariti i tko će biti odgovoran ako se on ne dogodi. Tako je moguće da su predstavnicima RS-a 'puna usta' Daytona samo u onom dijelu u kojem im odgovara, a to što se oko 200.000 prognanih i izbjeglih Hrvata nije vratilo i što je tamošnja vlast puno poduzela da se ne vrate i gotovo ništa nije učinila za njihov povratak, to ni ne spominju. Nije bilo dobre političke volje da se taj program podupre odmah nakon rata. Ni hrvatski političari na tome nisu radili, a ni lokalni političari nisu prihvaćali taj program pri čemu su prednjačili oni u RS. Tako se moglo dogoditi da, prema dostupnim informacijama, npr. predstavnik OSCE-a u Banjoj Luci kroz sedam godina savjetuje Vladu RS kako će raditi da se povratak ne dogodi, a da ne budu krivi pred međunarodnom zajednicom. Treba podsjetiti da je npr. programe, koje smo slali za povratak u EU, gospodin Buseck odbio, a bilo bi dobro istražiti, koliko je sredstava uloženo u BiH za potporu povratka Hrvata. Također treba reći da i mnogi mediji iznose samo negativne stvari te premalo daju potpore povratku. Negativne stvari postoje, ali kada se samo o njima piše i govori, stvara se ozračje straha. Treba reći da ima toliko hrabrih povratnika koji su herojski izdržali sve i danas s mirom u svojoj kući žive i oni su nam na ponos.

Nedavno ste prostore na kojima djeluje Katolička crkva u BiH opisali kao mjesto gdje se ukrštaju civilizacije, kulture i različiti svjetonazori, te pozvali na odgajanje slobode savjesti i odgovornosti osobnog, ljudskog, nacionalnog i vjerskog komuniciranja, vraćajući putem dijaloga povjerenje na mogući suživot i toleranciju. U ovom kontekstu možete li nam nešto kazati o odnosu između vodećih vjerskih zajednica u BiH, pa i na osobnoj razini, između vas, vjerskih poglavara? Ponekad se, barem kroz medije, stječe dojam da nedostaje kvaliteta u komunikaciji...

Glavni problem uspješnije dijaloške komunikacije među Crkvama i vjerskim zajednicama jest pogled na izgradnju BiH kao države. Oni koji su Daytonom dobili, ne žele to izgubiti. Također je problem i različit osvrt na nemili rat koji je protekao. Zato te teme u susretu poglavara, koji čine jedno tijelo - Međureligijsko vijeće (MRV), ne pokrećemo. Mnoge stvari smo u zajedničkim susretima uradili, ali je to premalo u odnosu na brojne izazove života svagdašnjice. Nije dovoljno da se mi poglavari susrećemo. Potrebno je spustiti to u bazu, ali proces pomirenja, praštanja i vraćanje povjerenja jako sporo ide. Čak neki poglavari svojim službenicima izričito brane komunikaciju i sudjelovanje u pojedinim slavljima. Trebat će istinski raditi na kulturi dijaloga, poštivanja drugog i drugačijeg kroz upoznavanje i vrednovanje da susjed pokraj mene postoji i da se on po svom zakonu moli te da naši simboli, vjerski i nacionalni, ne budu crvena krpa izazova nego nešto normalno s čime se moramo suživjeti.

U Bosni i Hercegovini relativno su česti incidenti u kojima su na meti katolici ili objekti Katoličke crkve. Jedan od svježijih primjera je ispisivanje uvredljivih grafita u blizini crkve u sarajevskom Briješću, što je bila reakcija skupine izgrednika na navijačke nerede u Širokom Brijegu. Prije toga smo imali napad na časne sestre u Tuzli i niz sličnih slučajeva. Kako tumačite ove incidente i koji je najbolji odgovor na njih?

To je plod političke manipulacije koja živi u obiteljskoj kući i u javnom mnijenju. Treba totalno mijenjati i ozdravljati javno mnijenje. Ovdje smo mi Hrvati i katolici zakinuti jer su mediji naših susjeda moćniji i oni prikazuju svoju istinu bez spremnosti na korektno izvještavanje. Tako prikazana istina postaje 'njihova istina' u službi političkom projektu te nije doprinos sprječavanju nasilja nego njegovu raspirivanju. Tako smo bili svjedoci da, nakon nemilih događanja u Širokom Brijegu, na televiziji prikazuju uglavnom svjedoke događanja koji ne pokazuju svoje lice, a govore kako su nedužni i kako je nad njima izvršeno nasilje. Onaj tko je nedužan nema razloga kriti svoje lice. Treba ujediniti sve snage u zaustavljanju nasilja bez obzira s koje strane dolazilo, a ne stajati na stranu nasilnika samo zato što su 'naši', a oni drugi 'njihovi'. Puno puta smo doživjeli i od ljudi koji trebaju čuvati sigurnost imovine i osoba da se jednostavno opravdaju tako što navedu inicijale navodnih maloljetnika kao počinitelja pojedinih krivičnih djela. Zar ti maloljetnici nemaju roditelje? Kako ih ti roditelji odgajaju ako su npr. spremni oskvrnjivati tuđe nadgrobne spomenike ili druge vrijeđati i napadati? Dok ne bude jednakosti pred zakonom i istinski jednakih ljudskih prava te spremnosti da su u obitelji, u školi, u vjerskom objektu odgaja u poštovanju prema drugima, neće biti lako odgajati za suživot i toleranciju. Unatoč svih tih događanja, moramo na tome raditi i doprinijeti da se svaki čovjek i svaki osobni i grupni identitet poštuje. Zato treba raditi na kulturi dijaloga. Ono što naši susjedi traže za svoje na drugim mjestima, morali bi kod kuće poštivati.

Kako teče i jeste li zadovoljni provedbom Temeljnog ugovora i dodatnog protokola tog Ugovora između BiH i Svete Stolice?

Koliko sam imao prilike čitati kao i razgovarati s pojedinim članovima Povjerenstva za provedbu Temeljnog ugovora između i Svete Stolice i BiH, ozbiljno se i sustavno radi. Mislim da je tu ovaj Apostolski nuncij tome najviše doprinio jer uspješno priprema susrete i temeljito radi uz vrlo otvorenu i dobru suradnju te se ide prema donošenju potrebnih provedbenih akata. Nuncij D'Errico nas stalno poziva da se molimo i molitvom pratimo taj zamašni rad. Zato se radujem nastavku ovog rada i živo se nadam da će uspjeti spremiti sve potrebne dokumente.

Ima li naznaka da bi papa Benedikt XVI. u skorije vrijeme mogao posjetiti Bosnu i Hercegovinu?

Tu temu nismo posebno razmatrali. Vlast BiH je pozvala papu Benedikta, ali mi biskupi o tome nismo još razgovarali. Ukoliko se dogodi pohod, onda je na redu pohod Mostaru, a iskreno bih se radovao da se dogodi ponovo i pohod Sarajevu. Pastirski pohod Svetog Oca sigurno je ohrabrenje i poticaj za krajevnu Crkvu.

Veliki odjek u javnosti imao je intervju što ga je član Franjevačke provincije Bosne Srebrne fra Petar Jeleč nedavno dao internetskim medijima. On je, naime, pokrenuo jednu temu o kojoj se relativno rijetko govori. Dopustite mi da citiram dio tog intervjua: «Postoji i velika odgovornost Katoličke crkve za sve što se dogodilo i još uvijek se događa hrvatskom narodu u BiH. Nedostaje joj bilo kakvog kritičkog promišljanja vlastitih postupaka, nerijetko koketira s nacionalizmom, a svaka i najdobronamjernija kritika se smatra razbijanjem tako potrebnog crkvenog i narodnog jedinstva». Slične kritike Katoličkoj crkvi ranije su upućivali i neki svjetovni intelektualci, uglavnom lijeve političke orijentacije. U kolikoj mjeri stoje ove kritike?

Iako sam na čelu jedne mjesne i krajevne Crkve, ne može sva odgovornost biti na meni ili na nama biskupima iako mi se čini da pojedinci poput fra Petra žele stvoriti taj dojam. Najlakše je davati ocjene i donositi sudove o drugima, a daleko je teže nešto konkretno uraditi. Mislim da bi daleko učinkovitije bilo da je autor teksta, umjesto olako iznesenih ocjena i sudova, ponudio nama biskupima ili kojem drugom tijelu stručan prijedlog kako bi se na tom poradilo. Na njemu je odgovornost što to nije učinio, ako smatra da stvari tako stoje kako ih prikazuje. Najlakše je prozivati i napadati. On nikada nije dostavio iz svojeg stečenog znanja pomoć niti u usmenoj niti u pisanoj formi kao program pristupa tom pitanju. Svima nam je jasno da je potrebna zrela i odgovorna analiza svih događanja. Ipak treba reći da je autor ovog teksta studirao u inozemstvu sa svim mirom i pogodnostima dok su brojna njegova subraća na terenu nosila teret svakodnevice te se prigibali nad poniženim čovjekom i bolju ranjenim ljudima. Ako netko misli da treba nešto učiniti, onda treba ponuditi program 'u svojoj kući' i staviti svoje znanje u službu dobra, a ne 'junačiti se' po medijima tako što će govoriti ono što pojedini žele čuti. Ne bježim od bilo kojeg dobronamjernog i na činjenicama utemeljenog pristupa. Svima je poznato gdje sam tijekom i nakon rata bio i što sama radio; koliko puta sam noću bez svjetala prelazio planinu Igman da bih pohađao razorene župe, prikupljao pomoć po svijetu, govorio moćnicima da zaustave ratna stradanja; divio se brojnim svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su zajedno sa svojim vjernicima pokazivali izvanrednu hrabrost. Oni koji su odnosili odluke – bilo da je riječ o međunarodnim, hrvatskim, bh ili drugima političarima, gotovo uvijek su to radili bez nas, a k nama bi dolazili samo sa željom da podupremo i provodimo ono što su oni već dogovorili bez obzira koliko to bilo dobro ili loše. Da pojednostavim - smeta me ovako jednostran i neargumentiran pristup autora ovog teksta i sličnih autora prema kojem su jedni uvijek krivi, a drugi nevini. Ipak je Božja koja sve vidi.

U nedavnoj propovijedi jedan sarajevski župnik, obraćajući se malobrojnim okupljenim vjernicima kazao je otprilike ovo: da to što je vjernika trenutno malo ne treba samo po sebi izazivati zabrinutost, te je podsjetio da je gospodin Isus Krist na početku imao tek malu skupinu sljedbenika, ali da je iz tog sjemena izniknula najveće svjetska religija. Koliko Katolička crkva, konkretno na području BiH, uspješno širi primamljivu poruku nade u ovom vremenu relativizma, politike, materijalizma i uništenog morala? Što su prepreke da bi to još uspješnije činila?

Mi moramo imati hrabrosti i iz vjere stvarnost prihvatiti i otkriti svoje poslanje, a to je - svjedočiti uskrslog Krista na ovim prostorima. Uskrsli Krist je uvijek izvor nade. Ne smijemo od stvarnosti bježati. U svaku stvarnost moramo nositi Kristovo svjetlo. Za istinski hod za Isusom, neophodno je imati hrabrosti da se križ prihvati i hrabro za njim kroči. Ljudi koji su spremni na žrtvu, sposobni su biti kreativni. Zato sam ponosan na tolike hrabre svećenike koji su pošli na zgarišta i započeli sve iz početka. Znam reći da nismo sveci, jer smo krhki ljudi. Ipak, nije nam uzmanjkalo hrabrosti i nade u svemu ovom beznađu. Ovo što se održalo i što se vratilo vjernika u BiH, to trebamo zahvaliti hrabrim svećenicima koje redovno pohađam i hrabrim. Ova zatrovana atmosfera politička i nesloga na svim terenima znade ponekad i nas inficirati. Srećom imamo divna sredstva liječenja, a to su molitva i sakramenti. (kta)

Kategorija: