HODOČAŠĆE – SUSRET S BOGOM KROZ MJESTO I PROSTOR

Posebna mjesta na kojima su se dogodili neki veliki i sveti događaji, koja je Bog izabrao da se objavi i pokaže svoju slavu oduvijek su privlačila ljude. Putovanje na sveta mjesta nije samo kršćanski običaj. Hodočašća se preporučuju i u drugim religijama. Starozavjetni vjernici rado su hodočastili u Hram u gradu Jeruzalemu. Posebno značenje u kršćanskoj pobožnosti imala su mjesta na kojima je boravio Isus Krist. Svojim utjelovljenim i tjelesnim boravkom u Izraelu Isus Krist je označio čitav prostor te zemlje te se ona u kršćanskoj tradiciji naziva Sveta zemlja. Kršćani su od samih početaka, osim u Svetu zemlju, rado odlazili i na mjesta stradanja svoje subraće mučenika ili na mjesta gdje je boravila Blažena Djevica Marija, majka Isusova.

Zašto hodočastiti?

U vezi s hodočašćima nameću se razna pitanja: Zašto su neka mjesta sveta, a druga nisu? Može li se Boga bolje susresti i doživjeti ovdje, a manje ili nikako ondje? Jesu li neka mjesta povlaštena u Božjim očima, a druga zaboravljena? Je li Bog na nekome mjestu prisutniji nego na drugom? Mi vjerujemo da je Bog uvijek i svuda prisutan. Nema mjesta, vremena ili osobe koji bi bili od Boga zaboravljeni i napušteni. Ipak, na neka se posebna mjesta slijevaju rijeke vjernika u potrazi za svetim. Što ta mjesta čini posebnim i zbog čega su baš ta mjesta posebna? Možemo li na tim posebnim mjestima doći u dodir s Bogom bolje negoli drugdje?

Hodočašća i putovanja na sveta mjesta bila su od davnine razlogom mnogih prijepora i rasprava. Gledano teološki, crkve i prostori u kojima se čuvaju svetačke relikvija nisu uzvišenija mjesta Božje prisutnosti. Već je sv. Grgur iz Nise u svojoj Drugoj poslanici govorio da „promjena mjesta ne čini čovjeka bližim Bogu“ i da „oltari mog rodnog mjesta nisu manje sveti od onih u Jeruzalemu. Jer koju prednost za sebe osvaja onaj koji odlazi na sveta i slavna mjesta? On ne shvaća da je njegov Gospodin živ, u tijelu, ovdje i sada, nego misli da je otišao od nas (koji nismo tamo); ili misli da je Duh Sveti u punini prisutan samo u Jeruzalemu i da ne može putovati toliko daleko koliko mi možemo.“ Zbog toga i hodočašća na kojima očekujemo poseban susret s Bogom izgledaju kao besmislen napor jer ga možemo susresti i doživjeti u svojoj crkvi koju svaki dan ili svake nedjelje pohađamo.

Zbog čega su neka mjesta i prostori sveti?

Zemljovidi kršćanskog svijeta označeni su točkama posebnih mjesta na koja dolaze vjernici u potrazi susreta sa svetim. To su mjesta u kojima je susret s Bogom utkan u povijest njihova postojanja. No, mjesta na koja vjernici hodočaste nisu samo važna zbog povijesti i tradicije. Jer kršćanstvo nije religija spasenja koje se dogodilo u povijesti, nego religija spasenja povijesti. Spasenje je povezano s događajima i riječima izrečenim na određenim mjestima gdje je Bog govorio i sebe priopćio. Zbog toga su konkretna mjesta na kojima se dogodilo Božje (samo)objavljivanje u konkretnom vremenu važna za vjernike jer nam upravo ta mjesta omogućuju bolje razumijevanje onoga što je Bog kanio o sebi priopćiti baš na tom mjestu. Mjesta objave omogućuju nam ući u Božji jezik, gramatiku njegova djelovanja. Mjesta nam daju okus dubine Božjih riječi ili njegove šutnje. Kamenje i cigle, voda i tlo, ta(j) materija(l) svetih mjesta, svjedoci su izvornog iskustva objave Božje sve dok postoje i traju. Zato kršćanstvo nije religija spasenja koje dolazi iz mjesta, nego religija koja vjeruje u Božje spasenje koje se događa kroz mjesta i prostor.

Susret s nastanjenim Bogom

Hodočašće je putovanje na mjesta u kojima se dogodio susret ljudskog i božanskog. To je putovanje na mjesta u kojima je svetost (bila) očita i doživljiva. Na njima su se kršćani nadahnjivali i ohrabrivali za svoj vjernički život. Hodočašće je putovanje u mjesta života i boravka svetaca. Hodočašćem vjernik dolazi na korijene vlastite vjere. Zbog toga je hodočašće čin ukorjenjivanja u mjesto na kojem je i u kojem je Bog govorio. Ukorjenjivanje u vjeru vjernika o kojoj svojim postojanjem i svojom materijom svjedoči sveto mjesto. Ono je čin ukorjenjivanja u baštinu vjere koja je nama u materiji tla i mjesta predana na čuvanje.

Hodočašće nije obično putovanje i odlazak u neko sveto mjesto. Cjelinu hodočašća čine sva djela poduzeta u svrhu ostvarenja putovanja: od pripreme, samog čina hoda i putovanja, boravka na svetom mjestu, pa do povratka i pripovijedanja o putovanju. Sve je to dio ispovijesti vjere koja se događala tijekom hoda kroz vrijeme i prostor. Ova značajna oznaka hodočašća puna je simbolike i biblijskih odjeka počevši od odlaska Abrahama iz svojeg rodnog kraja i putovanja u Obećanu zemlju, putovanja Božjeg naroda iz ropstva u slobodu vlastite zemlje, pa sve do završetka kršćanskog putovanja u nebeskoj domovini, novom Jeruzalemu. Hodočašće je podsjećanje da je čitav život put prema susretu s Bogom koji se ljudima objavljuje kroz prostor i u prostoru.

 (Pred)okus konačnog susreta

Svi biblijski primjeri hoda i putovanja označeni su završnim susretom s Bogom na konkretnom mjestu i u konkretnom prostoru, u zemlji koju im je dao. Stizanje i dolazak na mjesto hodočašća i doživljaj Božje blizine doživljavamo kao predokus zajedništva s Bogom koje nas očekuje na kraju životnog hoda. Hodočašće je ispovijest vjere u konačni dolazak k Bogu i susret s njime u Kristu. Ipak, valja nam se sjetiti da je Bog već došao u naš prostor i postao dio našeg mjesta života. Hodočašća nam pružaju priliku sjetiti se smještenog, nastanjenog i prisutnog Boga već ovdje na zemlji. Dok polazimo na hodočašće i krećemo na put, poduzimamo napore da stignemo do svetog mjesta i doživimo Božju prisutnost valja nam se sjetiti da je Bog već poduzeo putovanje prema nama i utjelovio se u naše vrijeme i prostor. Stoga nam naš odlazak na hodočašće može biti povlašteno vrijeme razmišljanja koliko smo daleko od Boga koji je već tu među nama.

 

Dr. Đurica Pardon

 

Kategorija: