Biskupov osvrt na Patrijarhov govor - PRIZIV NA ISTINU

Njegova Svetost srpski patrijarh Irinej Gavrilović (r. 1930.) na komemoraciji u Donjoj Gradini 23. travnja 2017. u svom je govoru, u slobodnu stilu, prema medijima, izrekao ove riječi: “Danas na obeležavanju Dana sećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u Jasenovcu, sećamo se svih ubijenih i njihova stradanja koja su podneli od ljudi bez ‘uma i bez srca’ samo zato što su pripadali određenom narodu i određenoj veri” […] “A da sve bude tragičnije i veće, u velikom delu se u tom vremenu umešala i jedna crkva. Vrhovi crkve su blagosiljali sve što se dešavalo, a mnogi među njima su davali i primer kako treba postupati, pa su govorili – ‘Bog je na nebu, ustaše na zemlji i Jasenovac je između njih, pa birajte šta hoćete’.” I nije Patrijarh s tim završio, nego: “Da bi se spasli, nudili su im pokrštavanje […] i dodao da je i sam vrhovni poglavar Katoličke crkve u jednom pismu rekao da je taj broj oko 240.000″. […]. Vapaj ovog naroda ovde čuo se do neba, ali ga kardinal zagrebački nije čuo. Tri do četiri godine je taj vapaj odavde dolazio, ali ne i do onih koji su trebali da ga čuju, a i ako jesu, pravili su se da ga ne čuju”.[1]

U ovih pet-šest rečenica izrečeno je isto toliko povijesnih netočnosti i neistina:

1. “Jedna Crkva” – Istaknuvši logor u Jasenovcu i zločine koje je ustaški režim počinio, Patrijarh veli: “A da sve bude tragičnije i veće, u velikom delu se u tom vremenu umešala i jedna crkva”. Pretpostavlja se da Patrijarh aludira na Katoličku Crkvu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I nastavlja: “Vrhovi te crkve su blagosiljali sve što se dešavalo…”

– Umoljava se gospodin Patrijarh da dokumentarno navede jednoga od tih “vrhova te crkve” koji je blagoslivljao “sve što se dešavalo”. Ne dokaže li se činjenično za te iz vrhova te Crkve, onda to ostaje notorna neistina nedostojna bilo kojega čovjeka, a kada dolazi od kršćanskoga Patrijarha, uključuje sablazan!

2. Patrijarh tvrdi: “a mnogi među njima su davali i primer kako treba postupati pa su govorili – Bog je na nebu, ustaše na zemlji i Jasenovac je između njih, pa birajte šta hoćete”.

– Jednako se umoljava gospodin Patrijarh da dokumentarno navede jednoga od tih “mnogih” iz “vrhova te crkve” koji je davao primjer i govorio “Bog je na nebu, ustaše na zemlji i Jasenovac je između njih…” Ne navede li dokazno nijednoga od tih iz crkvenih vrhova, onda to ostaje notorna neistina nedostojna čovjeka, a kada dolazi od kršćanskoga Patrijarha, doživljava se sablažnjivo!

3. “Pokrštavanje” – “Da bi se spasli, nudili su im pokrštavanje”, tumači Patrijarh.

– Uljudno se umoljava gospodin Patrijarh da dokumentarno navede jedan govor, jednu okružnicu, jedno pismo u kojem predstavnici Katoličke Crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj službeno govore o “pokrštavanju” ili “prekrštavanju” pravoslavnih Srba. Po-krštavanje nekoga znači da taj nije bio uopće kršten, pa ga se onda pokrsti. A “pre-krštavanje” znači da je netko bio valjano kršten, pa ga se ponovo “pre-krsti”, tj. preko prvoga krštenja, koje se ne prizna, podijeli drugo krštenje, da bude valjano. To u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nitko nije ni učio ni činio u ime Katoličke Crkve, jer je krštenje u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi bilo dogmatski priznavano. Ove se tvrdnje oslanjaju i na riječi nadbiskupa Stepinca na montiranom komunističkom sudu 1946.: “Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prelazu. Ja o tom ne ću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će reći svoj sud”.[2] Teško je vjerovati da Patrijarh SPC to ne zna; a ako zna i ustrajava, onda to znači da je riječ o neistini nedostojnoj obična čovjeka, a kada dolazi od kršćanskoga Patrijarha, djeluje više nego sablažnjivo! Stoga bi bilo vrijeme da vrhovi SPC-a već jednom prestanu pripisivati takvu zabludu Katoličkoj Crkvi za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske!

4. “240.000” – S obzirom na te navodne “pokrštene”, Patrijarh nastavlja: “I sam vrhovni poglavar Katoličke Crkve u jednom pismu je rekao da je taj broj oko 240.000.” Ovako kako je gospodin Patrijarh formulirao, čitatelj će razumjeti da je u pitanje “sam vrhovni poglavar Katoličke Crkve” – tj. Sveti Otac Papa Pio XII.

– Ako je dobro protumačena misao, umoljava se gospodin Patrijarh da dokumentarno navede pismo toga Vrhovnoga Poglavara Katoličke Crkve. Ne dokaže li se činjenično, to ostaje notorna kleveta nedostojna bilo kojega čovjeka, a kada dolazi od kršćanskoga Patrijarha, onda je to u evanđeoskom smislu sablažnjivo! Ali je istina ova: Podatak od “240.000 – 250.000” sam Patrijarh navodi u Pismu papi Franji, od 30. travnja 2014., kako su mediji objavili.[3] A ni Patrijarh u tom Pismu ne navodi odakle uzima taj šesteroznamenkasti broj. Koliko se zna, taj se podatak prvi put pojavio na komunističkom procesu u Zagrebu 2. listopada 1946., kada je javni tužitelj Jakov Blažević pokazao nadbiskupu Stepincu neko pismo, od 18. svibnja 1943., za koje je tužitelj optužio Stepinca da ga je poslao papi Piju XII. Nadbiskup je odlučno zanijekao autorstvo toga pisma. Jednako je to zanijekalo Državno Tajništvo Svete Stolice, 11. listopada 1946., na dan kada je Stepinac bio osuđen na 16 godina robije i pet daljnjih godina gubitka ljudskih prva.[4] I, unatoč tom jasnu opovrgnuću i nadbiskupa Stepinca i Svete Stolice, od tada nije prestajala komunistička hajka – J. Blažević 1946., J. Horvat i Z. Štambuk, 1946., V. Novak 1948., Društvo novinara Hrvatske, 1952., S. Simić 1958., F. Jelić Butić 1977., J. Blažević ponavlja 1980., I. Cvitković 1986., B. Stanojević 1986., V. Dedijer 1987., hajka, kojom se nasilno hoće nametnuti Stepincu autorstvo toga povijesnog falsifikata. To se ponavlja u srpskoj historiografiji i nakon posljednjega rata: D. Živojinović 1994., pridružio im se i Talijan M. A. Rivelli 1999. preveden iste godine na srpski, V. Novak 2005. i 2015., J. Mirković 2016., V. Đurić Mišina 2016., slično piše i J. Tomasevich 2010. A evo sada smo dočekali da srpski Patrijarh pripisuje broj od 240.000 “prekrštenih” koji je “sam vrhovni poglavar Katoličke Crkve u jednom pismu” izrekao! Posve izmiješao i tužitelje i tužene, i Papu i Nadbiskupa! I sam zaboravio što je pisao Papi.

5. “Nije čuo” – Patrijarh nastavlja: “Vapaj ovog naroda ovde čuo se do neba, ali ga kardinal zagrebački nije čuo”.

– Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nije bio kardinal 1943., nego je počašćen tim naslovom tek deset godina poslije, 1953. Ali upravo te 1943. godine, 24. veljače, nadbiskup je Stepinac uputio pismo Anti Paveliću, gdje se “s velikim bolom u duši” obraća poglavniku Nezavisne Države Hrvatske, da dozna za sudbinu sedmorice svećenika koji su odvedeni u Jasenovac. Iz svega što se dogodilo zaključuje “da su svi poubijani”. Prosvjeduje što nisu izvedeni na redoviti sud, ili na prijeki sud ili na pokretni prijeki sud. I žigoši: “Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu – Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!”[5] Na ovaj veliki bolni vapaj, kojim je Stepinac nazvao Jasenovac “sramotnom ljagom” za NDH, nije imao nikakva odgovora od Pavelića. Logori su ulazili u ratne mjere i zakone, ali i tu postoje mjere i zakoni. Nije dakle da Nadbiskup “zagrebački nije čuo”, nego je s Kristom s križa vapio: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!”

6. “Pravili se da ne čuju” – Patrijarh završava optužnicu protiv vrhova “jedne crkve”: “Tri – četiri godine je taj vapaj odavde dolazio, ali ne i do onih koji su trebali da ga čuju, a i ako jesu, pravili su se da ga ne čuju”.

– Vidjeli smo da je Stepinac reagirao napismeno, a da nisu prošle ni dvije godine, a kamoli “tri-četiri”.

– Reagirao je, međutim, ističući ista katolička načela već 14. svibnju 1941., tek mjesec dana nakon uspostave nove države, kada je čuo za pokolj Srba u Glini istomu Paveliću: “Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti”.[6] Na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin…!

– Reagirao je javno na blagdan Krista Kralja, 26. listopada 1941. u propovijedi katoličkoj mladeži: “Na jednu bih vas stvar želio danas napose upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se zvao. U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala reć bi glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibelj je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi…”.[7]

– Reagirao je javno na svršetku svibanjske pobožnosti u Zagrebu, 31. svibnja 1942. naučavajući: “Bilo bi neozbiljno govoriti o nekom novom poretku u svijetu, dolazio ma s koje strane, ako se u tom poretku ne bude poštivala ljudska ličnost, neumrla duša, koja ide iznad svih sistema, koja se ničim ne može izmijeniti, koja imade svoja neotuđiva prava, koja joj nijedna ljudska vlast ne može i ne smije ograničiti. I bilo bi krivo misliti, da bi možda katolička Crkva u obrani elementarnih prava ljudske ličnosti i slobode savjesti poznavala straha pred ikojom ljudskom silom”.[8]

– Reagirao je javno te iste 1942. godine, 25. listopada, na blagdan Krista Kralja, kada je u propovijedi iznio katolička načela o narodima/narodnostima i rasama:

Prvo, “da svi narodi i rase potječu od Boga”. “Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa”.

Drugo, da “svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuje na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka”.

Treće, da “svi narodi bez razlike kako se zvali, imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: ‘I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim’ (Mt 6,12)”.

Četvrto, “Zato je katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija”.[9] Je li moguće da srpski narod nije uključen u ova univerzalna načela koja je Stepinac svečano istaknuo 1942. godine?

– Reagirao je u pismu Paveliću, 6. ožujka 1943., moleći da se zaštiti najosnovnije životno pravo onih pripadnika Katoličke Crkve, koji su to postali bilo krštenjem bilo prijelazom s pravoslavlja, a kojima se ne može dokazati nikakav osobni zločin protiv državnih probitaka; moli da ni “od ostalih podanika naše države itko nepravedno trpi”; u sabirnim logorima ima mnogo njih koji su nedužni i ne zaslužuju tako tešku kaznu; ako je posrijedi miješanje “koje strane vlasti u naš unutarnji narodni i politički život, onda se ne bojim, da ovaj moj glas i prosvjed dođe i do organa dotične strane vlasti. Katolička naime Crkva ne pozna nikakova straha pred ikojom zemaljskom silom, ako se radi o obrani najosnovnijih prava čovjeka”.[10]

– Reagirao je javno u propovijedi na završetku pokorničke procesije, te iste 1943.31. listopada. – Među ostalim, Nadbiskup je rekao: [Pokornička procesija] “mi daje ujedno priliku, da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna (…) koji bi htjeli da predstavnicima katoličke Crkve sugeriraju, što bi oni imali činiti, da tobože na Crkvu ne pane krivnja za mnoga zla djela, koja su se zbila ili koja se zbivaju.

Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega, da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome. Ali mi ne možemo zvati na uzbunu niti fizički bilo koga siliti, da te vječne Božje zakone vrši, jer svaki čovjek ima slobodnu volju i svaki će za svoja djela odgovarati”.

“Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, katolička je Crkva u nečijim glavama za sva kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz Centralne Afrike kao i Evropejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi – u laži su kratke noge!”

Nadbiskup je Stepinac završio svoju propovijed ovim riječima: “Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih”.[11] Kako su se vrhovi Katoličke Crkve u NDH “pravili da ne čuju”, kada se njihov govor odnosio na one koje direktno pogađa? Na to se oštro osvrnuo ustaški režim, 7. studenoga 1943., osjetivši se izričito prozvanim.[12]

Vrijedno je ovdje podsjetiti na dokumentaran članak dr. Juraja Batelje, postulatora kauze blaženoga Alojzija Stepinca, u njegovoj knjizi – odgovoru na Rivellijeve neistine. Članak završava ovim brojevima spašenih za područje NDH: “Na temelju sačuvane dokumentacije koju su prikupili dr. Marko Vidaković i gđa Diana Budisavljević [Srbi] te Arhiv Karitasa Zagrebačke nadbiskupije možemo zaključiti da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata spašen sljedeći broj srpske djece i odraslih ljudi: […]. Ukupno: 12.861 dijete, 386 žena i 6 muškaraca. Osim toga brigom katoličkih karitativnih zavoda i ustanova spašeno je 14.215 djece, od kojih su mnoga srpskih i muslimanskih roditelja”.[13] U svemu, dakle, spašeno je 27.076 djece.

Zaključak. Srpski humorist Duško Radović jednom je zgodom izrekao ironičan aforizam na račun komunista u emisiji “Beograde, dobro jutro!” Ovako, po prilici, glasi: Neke nam stvari ponavljaju po hiljadu puta, kao da nam ne veruju da im verujemo! Moglo bi se Vrhovima iz SPC reći, ni ironično, ni aforistično: Neke nam stvari o blaženom mučeniku Stepincu ponavljaju po tisuću puta. Kao da vjeruju da ćemo im povjerovat! Kako povjerovati neistini pred tolikom evidentnom povijesnom istinom?!

Gospodin je Isus molio za svoje učenike: “Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina! Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja njih poslah u svijet. I ja za njih posvećujem samog sebe, da i oni budu posvećeni u istini” (Iv 17,17-19). Ako je Isus molio za nas da budemo “posvećeni u istini”, onda smo i mi pozvani i dužni moliti Oca nebeskoga da nam udijeli taj veliki dar da se oslobodimo svake neistine i doista živimo kao njegovi učenici posvećeni u istini.

Uvjeren sam da blaženi mučenik Alojzije Stepinac može biti uzor u istini i ljubavi prema drugima te poticaj da u tom duhu i sam gospodin Patrijarh gradi dijaloške mostove “istinujući u ljubavi” (Ef 4,15).

 + Ratko Perić, biskup

[1] http://www.rtv.rs/sr_lat/region/secanje-na-genocid-u-jasenovcu_818834.html

[2] M. Štambuk Škalić, “Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca”, u: Fontes: izvori za hrvatsku povijest, vol. 2, Zagreb, 1996., str. 90.

[3] https://www.srbijadanas.com/vesti/srbija/ekskluzivno-pismo-patrijarha-ir...

[4] L’Osservatore Romano, 11. listopada 1946., str. 1.

[5] J. Krišto, Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. Dokumenti, knjiga II., Zagreb, 1998., str. 255; J. Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, knjiga II., Zagreb, 2010., str. 468.

[6] J. Krišto, nav. dj., 1998., str. 39-40; J. Batelja, BAS, II., 2010., str. 123-124.

[7] J. Batelja, BAS, II., str. 212.

[8] J. Batelja, BAS, II., str. 324-325.

[9] J. Batelja, BAS, II., str. 388-392.

[10] J. Krišto, nav. dj., 1998., str. 257-258; J. Batelja, BAS, II., 2010, cijelo pismo: str. 468-470.

[11] J. Batelja, BAS, II., str. 595-601, citati str. 597-600.

[12] J. Makanec, ministar narodne prosvjete, “Pozvani i nepozvani”, u: Nova Hrvatska, br. 261; J. Batelja, BAS, II., str. 603-607.

[13] J. Batelja, “Nadbiskup Stepinac spašavao je Srbe i uz pomoć Srba”, u: Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije  Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva, Zagreb, 2015., 2. izdanje, str. 333-350, citat: str. 349-350.

Izvor: Crkva na kamenu

Foto: zg-nadbiskupija.hr

Kategorija: