TRI KLJUČNA RAZLOGA ZBOG KOJIH OSTAJEM U CRKVI IAKO JOJ DANAS MNOGI OKREĆU LEĐA

“Crkva” ne valja ako je zakazao svećenik, nazadna je ako papa ili biskup nisu postupili u skladu s očekivanjima modernoga doba. Nezadovoljni stanjem u Crkvi mnogi katolici danas javno istupaju iz nje ili prešutno prekidaju svaki kontakt s njom.

Crkva i ja

Jedan od najvećih teologa 20.st, Hans Urs von Balthasar, u svome se tekstu “Zašto ostajem u Crkvi?” razračunava s ovom problematikom, navodeći svoje razloge zašto, unatoč svemu, i dalje ostaje u krilu Katoličke Crkve. Ovo “unatoč svemu” znači da postoje razlozi zbog kojih bismo joj svi mogli okrenuti leđa. On sam je mnogo propatio od Crkve, zbog slabosti i grešnosti njezinih vodećih ljudi, i to njegovu svjedočanstvu pro Ecclesia (za Crkvu) daje dodatnu težinu.

Dva su pitanja koja se najčešće postavljaju: odgovara li Crkva mojim očekivanjima i odgovara li Crkva Božjim očekivanjima. S obzirom na ovo prvo – kaže Balthasar – ispravnije bi i primjerenije bilo kada bi pitanje glasilo: odgovaram li ja očekivanjima Crkve? Mogu li od Crkve očekivati nešto, ako sâm – kao njezin član, odnosno ud njezina tijela – nisam učinio sve da ona izgleda ljepše i vjerodostojnije. Ne mogu ravnodušno i hladno stajati po strani i očekivati da zajednica kojoj pripadam ižaruje toplinu i privlačnu snagu. Ja sam njezin dio, ja bitno doprinosim ili ne doprinosim njezinu ozračju i nutarnjoj kvaliteti. Ako sam puki promatrač, ako je stalno kritiziram upirući prstom u nju, i sam postajem nevjerodostojan, jer bih najprije trebao uprijeti prstom u sebe i upitati se: što si ti učinio? Osjećaš li se uopće pozvanim da izgrađuješ Crkvu svojim životom, svojim kršćanskim svjedočenjem u ovome svijetu, ovdje i sada?

Snaga Crkve je Euharistija            

Odgovor je na drugo pitanje jednoznačan: Crkva kao gomila grešnika nikada neće odgovoriti Božjim očekivanjima. Ti grešnici smo svi mi. Bez izuzetka. Tko to od nas u potpunosti odgovara zahtjevima Isusa Krista koji je utemeljio Crkvu? Mi smo Crkva grešnika. Ali Isus je došao radi grešnika. Crkva je ponajprije njegovo djelo koje je ostavio grešnim ljudima, radi grešnih ljudi. To ne znači da tu smijemo stati. Upravo suprotno: u Crkvi od početka odjekuje poziv na obraćenje. Svi su članovi Crkve pozvani na svetost. Opet bez iznimke. Upravo o svakome pojedincu ovisi kako će izgledati zajednica koja se zove “Crkva”. A ona uvijek – kakva god bila – nudi dovoljno sredstava za posvećivanje i spasenje.

Zato ovaj švicarski teolog kaže: ostajem u Crkvi zato što mi samo ona može pružiti kruh i vino života. Ne dopuštam da me se hrani uvjeravanjima kako postoji zamjena za to. Ili nešto važnije od toga. Izvor ljepote i snage Crkve je euharistija. Tu mi Isus nudi svoju ljubav koju razdaje povijesno-realno, dakle, u svakome trenutku i stvarno. Ne simbolički, kako neki misle. Isus je u Crkvi živo prisutan. Dolazi na oltar kao naša hrana. To prethodi svemu ostalom. Ako ne jedemo tijelo Sina Čovječjega – dostojno, s ljubavi i poštovanjem – nemamo života u sebi. Možemo se koliko hoćemo truditi humanizirati svijet oko sebe, ali će on unatoč našim naporima sličiti grčkoj tragediji u kojoj se vidi kako su ljudska mjerila nestalna i kaotična, dok god polazimo od sebe a ne od Krista, istinskoga čovjeka. Ecce homo – evo čovjeka! Crkva je uvijek i Crkva svetaca, onih ljudi koji su postali sveti po primjeru ovoga Čovjeka. Poprimili su njegove crte i tako su mogli istinski i upečatljivo humanizirati i Crkvu i svijet.

Crkva svetaca

Stoga Balthasar nastavlja: u Crkvi ostajem jer je ona Crkva svetaca, onih koji mi pokazuju da se može nadići vlastitu slabost i ograničenost i biti svjetlo u svim tminama koje obavijaju svijet. Od Crkve se otuđuje samo onaj tko ne čuje poziv ili ga slijedi s pola srca. Svetac dokazuje da je moguća kršćanska cjelovitost. On je sav plamen, ali da bi gorio nisu mu potrebni drugi kao cjepanice i ne pretvara ih u pepeo kao Nietzsche. Drugim riječima, svetost ne poništava drugoga i ne pretvara ga u sredstvo. Ne zaluđuje ga i ne odvodi na krivi put. Naprotiv, ona ga poziva da i sam postane vatra. Uvijek je bilo lakše rušiti, bilo jezikom bilo djelom, pretvarati sve u prah i pepeo, a teže, kudikamo teže, osobno izgarati kao svijeća i tako rastjerivati pomrčinu. Sveci su realisti: ne bježe iz sadašnjice u budućnost. Sveci su i utopisti: nadaju se protiv svake nade. Razboriti su, ali ne i proračunati. Žive od Kristove euharistijske ljubavi.

Sveci dobro znaju da bez Crkve nikad ne bi pronašli put k Bogu. Stoga su je ljubili i onda kada su trpjeli zbog nje, kada im je ona zadavala bolne rane. Trpjeli su bez gorčine. Nisu se udaljavali od nje, niti su uvrijeđeno stajali po strani. Mnogi su za života bili osporavani, proganjani i kažnjavani, ali ih je na kraju ta ista Crkva priznala i uzveličala. Jer, nisu se borili protiv njezinih pogrešaka i zloporaba osporavanjem i buntovništvom, nego potičući, privlačeći i zarazujući one najbolje u njoj. Nisu stvarali udruženja protiv i mimo Crkve, nego su svoju svetačku vatru bacali u njezino središte. I nikada nisu samodopadno isticali sebe, jer oni su samo odraz. Bitan je Gospodar vatre. Onaj koji je došao baciti vatru na zemlju i hoće da ona gori u srcima svih u Crkvi. To se potpuno odvraćanje od sebe, ta veličanstvena poniznost, događa samo unutar Crkve, koja je više od “sociološke veličine”, od vidljive “institucije”. Ona je nešto mnogo veće i dublje od svoje vidljive pojavnosti. Odraz te njezine skrivene, nutarnje svetosti koja dolazi od Gospodina, upravo su sveci. Nigdje izvan Crkve to nećemo naći.

Ja bih trebao

U Crkvi stoga ostajem – zaključuje Balthasar – jer je ona jedina prilika da se oslobodim sama sebe, prokletstva vlastite važnosti i uloge. U Crkvi učim da se ne smijem zaljubiti u sama sebe, nego u Boga, i da on tek tako preko mene može dosegnuti sve koje hoće. On je usred čovječanstva postavio Crkvu kao znak osporavan. Međutim, beskrajna problematika Crkve, sve njezine slabosti i sablazni, nisu tako gusta magla da je ne bi moglo uvijek iznova obasjavati svjetlo koje dolazi iz ljubavi njezinih svetih članova. Vjerujem u nju i zbog toga što je svi mi začudo nismo uspjeli uništiti svojim promašajima i glupostima. Središte Crkve nije čovjek, nego Bogo-čovjek. Ne drži Crkvu ljudski duh, nego Duh Sveti. On joj daje opstojnost i neuništivost, unatoč svemu: “Ni vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,18).

Oni vani će uvijek biti protiv Crkve, možda i zbog toga što je ne shvaćaju i zbog toga preziru. Ali oni unutra, a ima ih mnogo, mnogo su opasniji. Misle da će se svidjeti Bogu mlateći po Crkvi kao po starome prašnjavom madracu. Udaraju, a pritom se pri svakom udarcu zaboravljaju poistovjetiti s onom koju udaraju. Oni odbacuju poziv da budu ponizni i sveti, da ljube i opraštaju. Da izgrađuju, a ne razgrađuju. Taj poziv zahtijeva čitava čovjeka. Tko kaže “ne”, ostaje označen. I on gori, ali ta vatra izjeda njega samoga. Postaje ciničan i destruktivan. Svejedno je li službeno istupio iz Crkve ili je još uvijek unutra. I. F. Gőrres takve je nazvala “Božjim komandosima-rušiteljima u Crkvi”. Uvijek govore: “Crkva bi trebala”. Balthasar zaključuje: “Kad čujem ‘Crkva bi trebala’, čini mi se da bih trebao reći: ‘ja bih trebao’. Tim više što od Crkve mnogo više dobivam nego što zaslužujem. Više nego što mi neki čovjek ili neko ljudsko društvo može dati. Moja je, naša je zadaća, uznastojati oko toga da Crkva bolje odgovori onome što ona zapravo jest”.

dr. fra Ivan Ivanda | Naša ognjišta, 7-8, 2009

Foto: Shutterstock