Svijet u plamenu – žar molitve

Nutarnja molitva nije značajka ni oznaka nekakva specifična molitvenog oblika, nego se time opisuje način kako razne molitvene oblike te razne molitve obavljati, zapravo kako uopće živjeti konkretno vjeru u Boga

Piše: dr. fra Tomislav Pervan 

Listopad je mjesec krcat velebnim svetačkim likovima koji su promijenili lice Crkve, ali i svijeta. Neznatne, male veličine, poput Sv. Terezije od Djeteta Isusa i Božjega lica, ili pak Sv. Terezije Velike, dviju učiteljica Crkve, koje su svojim životom i spisima utrle novi put duhovnosti i svetosti u Crkvi, Sv. Franje Asiškoga, utemeljitelja redova i obnovitelja Crkve, Sv. Brune, začetnika Reda kartuzijanaca koji se nikada tijekom svoje duge povijesti nije trebao reformirati, jer je trajno sačuvao i zadržao svoju izvornost. Tu su apostoli i evanđelisti, Šimun i Juda-Tadej te Sv. Luka zatim Sv. Ignacije Antiohijski i mnoštvo drugih, a sve kao da se slijeva, ta velika rijeka svetosti, u svetkovinu Svih svetih kad se slavi silna Božja žetva. Sve sami velikani u životu, svjedočenju, vjeri; nosivi stupovi vjere koji su utirali put Isusu Kristu u svijetu. Istinski evangelizatori koji su, promijenivši sebe, bili kadri mijenjati svijet, bili su ona iskra, onaj duhovski žar i plamen koji je ljude i svijet razgarao i mijenjao.

Obnovitelji duha

Pretprošle smo godine slavili 500 godina rođenja velike Terezije Avilske. Napisala je temeljna djela kršćanske i kristovske duhovnosti. Na početku svojega djela Put savršenstva veli kako je „sav svijet u plamenu“Živjela je u vremenu otkrića Novoga svijeta, osvajanja Amerika, protestantske reformacije, zapadnoga raskola te katoličke obnove, Sabora u Tridentu, vjerskih ratova na Zapadu te islamskoga i otomanskoga nadiranja na kopnu i moru prema Europi, itd. Bila je žena bistra uma, nutarnje zahvaćenosti Bogom, nakon silna iskustva pred Raspetim, posvemašnje uronjenosti u nutarnju molitvu. Upravo su duhovni velikani i obnovitelji Crkve i duhovnosti u Španjolskoj zaustavili prodor protestantizma u zemlju.

Sv. Terezija Avilska

Terezija Velika iz Avile, Ivan od KrižaIgnacije LojolskiFranjo KsaverPetar AlkantarskiIvan iz Avilete mnogi drugi svetci, teolozi i umjetnici toga doba utisnuli su duboki pečat vjere i obnove tako da je „reformacija“ u Lutherovu smislu bila u Španjolskoj suvišna. Oni su utrli put obnove, prave reforme i reformacije žive vjere, tako da otpad od Rima i matice bijaše izlišan.

Svjedoci smo, naime, kako je i danas svijet u plamenu. Diljem cijeloga svijeta imamo zastrašujući oblik terorizma koji ulijeva strah. Zapravo je cijelo minulo stoljeće proteklo u znaku ratova i nasilja, terora i stotina milijuna pobijenih. Koji je protulijek tomu sveopćem, univerzalnom zlu? Što nam nudi Nebo i što nam nudi Gospa, zapravo, što se od nas traži na duhovnom polju?

Riječ o „svijetu u plamenu“nalazi se, kao što rekosmo, na početku njezina djela u kome sestre i braću iz karmelskoga Reda upućuje na „nutarnju molitvu“Od subraće u karmelskom Redu ne želi ništa žarče nego da tu „nutarnju molitvu“ unesu u svijet vlastitom životnom praksom te duhovnom skrbi i pratnjom za brata čovjeka.

Nutarnja molitva nasuprot strahu

Što je „nutarnja molitva, molitva srcem“ do koje je stalo toj velikoj učiteljici Crkve? Zašto joj je taj oblik molitve značajan? Pitamo se i mi upravo u mjesecu listopadu, mjesecu Gospina ružarja/krunice te koje značenje ima ta molitva za „svijet koji je sav u plamenu“?

Svjedoci smo, naime, kako je i danas svijet u plamenu. Diljem cijeloga svijeta imamo zastrašujući oblik terorizma koji ulijeva strah. Zapravo je cijelo minulo stoljeće proteklo u znaku ratova i nasilja, terora i stotina milijuna pobijenih. Koji je protulijek tomu sveopćem, univerzalnom zlu? Što nam nudi Nebo i što nam nudi Gospa, zapravo, što se od nas traži na duhovnom polju?

Pojam „nutarnje molitve“preuzela je Terezija iz duhovne predaje Crkve. Nije to značajka ni oznaka nekakva specifična molitvenog oblika, nego se time opisuje način kako razne molitvene oblike te razne molitve obavljati, zapravo kako uopće živjeti konkretno vjeru u Boga. Vjerovati ne znači imati kršćanski svjetonazor, ne znači pripadnost nekoj crkvenoj zajednici, ili pak živjeti i orijentirati se prema kršćanskom ćudoređu. Vjera je daleko više. Vjerovati znači ophoditi s Bogom, s Isusom Kristom, kao s jednim zbiljskim „Ti“, kao sa stvarnim partnerom, koji je doduše skriven, ali je tu, prisutan, koji ispunja poput elektromagneta ozračje u kome živimo i krećemo se. Vjerovati i srcem moliti znači oslovljavati Krista izravno, nasljedovati Krista, stupiti u zajedništvo s Kristom, prema Pavlovu primjeru. „Nutarnja molitva“nije samo obavljanje propisanih molitava, nego je to biti u intimnom odnosu s Bogom, vjerovati, ne u moć molitve, nego u Božju prisutnost te Božju snagu i svemoć u našemu životu i svijetu. Krštenjem se ne učlanjujemo u instituciju Crkve, nego u općinstvo svetih, communio sanctorum.

Kad učenici mole Gospodina da im „umnoži vjeru“, naglasak je na čvrstini, snazi, nutarnjoj dinamici i energiji vjere, koja leži pohranjena u gorušičnu zrnu. Zrno u sebi krije nevjerojatnu snagu kad se nađe u povoljnim uvjetima za klijanje i rast. Primjerice žir hrasta. Upravo kao za atomske fisije. Atom razvija pod određenim okolnostima nevjerojatnu količinu energije koja može biti razorna kod atomske bombe, ali se može uporabiti u korisne svrhe, kao električna energija. Na takvu snagu vjere smjera Gospodin kad govori o sićušnosti zrna gorušice što onda prenosi na osobnu vjeru apostola i nas vjernika. Zakonitost gorušična zrna pronaći ćemo u Isusovu djelu, djelu njegovih apostola nakon Duhova pa i u svima svetima tijekom povijesti. Mala iskra kadra je izazvati golemi požar. Tako i u dinamici vjere.

Tek na zaslonu takve vjere i vjerskoga iskustva, osobne opredijeljenosti, mogu istine vjere razviti i zadržati značenje, a ćudoredni zahtjevi Isusova i kršćanskoga morala smisao i temeljenje. Bez te i takve osvjedočenosti i iskustva ustrajavati na kršćanskom svjetonazoru te obdržavanju kršćanskoga morala vodi u ideologiju, moralizam, dogmatizam, a posljedice su nerijetko nesnošljivost, sumnjičenje, osuđivanje, neprijateljstvo i izolacija. Povijest Crkve kao i povijest kršćanskoga Zapada te povijest religija sve do naših dana mogu nas dobrano poučiti suprotnim silnicama koje su se razvijale iz krivotvorina vjere i vjerskih sadržaja.

Vjernik mistik

Neposredno nakon Sabora K. Rahner izrekao je misao koja se otada ponavlja u nebrojenim studijama i člancima kad je govor o vjeri. Stvorio je znakovitu misao kako će „vjernik, kršćanin sutrašnjice, u budućnosti biti mistik, dakle onaj tko je Boga iskusio, ili će nestati s lica zemlje“.„Mistik“ je prema duhovnoj tradiciji u kršćanstvu, ali i drugim religijama, osoba koji ophodi i živi s Bogom u koga vjeruje. Koja s Bogom ophodi kao sa znancem, prijateljem. Ona je u dijaloškom odnosu s Bogom, Boga oslovljava s „Ti“. Otvorena je za osobni odnos s njim, Bogom, koji se ne da de-finirati (o-međiti) ljudskim pojmovljem ni zrenjem. Mistik prepoznaje u svakome ljudskom biću Božju djecu, braću i sestre, na ma koji ga način ljudi tražili, za njim čeznuli ili žudjeli. Mistik zna iz vlastita iskustva stečena u ophođenju s Bogom da je Bog prisutan u svakom čovjeku te da na sebi svojstven način djeluje i u najvećem grješniku na svijetu, kako veli Ivan od Križa. Sveti je Franjo držao sebe bratom svemu stvorenomu, sve je stvoreno oslovljavao s „brat“ i „sestra“, pa čak i neumoljivu smrt od koje se svatko grozi. Pronaći ćemo to u njegovu Hvalopoju Suncu. Ivan od Križa će zapisati kako je „ljubav prema Bogu pravo zdravlje duše“. Duša može samo onda ozdraviti ako Boga ljubi.

Svijet upravo danas zavrjeđuje da budemo osobe duboke, nutarnje molitve, ljudi koji u svoj svojoj neznatnosti i siromaštini kušaju živjeti s Bogom koga smo otkrili na licu Isusa Krista, u životu, riječima i činima Isusa Krista. To je za sve nas put svetosti, put koji je Crkva zacrtala na Saboru, ali je uvelike zaboravljen

Zdravlje duše i tijela ujedno je i zdravlje naših međuljudskih odnosa, zdravlje u samoj Crkvi, društvu, zdravlje među narodima. Ljubav prema Bogu jest životno zajedništvo s njime koje uvelike nadilazi granice naših osvjedočenja i ponašanja u životu. Svijet upravo danas zavrjeđuje da budemo osobe duboke, nutarnje molitve, ljudi koji u svoj svojoj neznatnosti i siromaštini kušaju živjeti s Bogom koga smo otkrili na licu Isusa Krista, u životu, riječima i činima Isusa Krista. To je za sve nas put svetosti, put koji je Crkva zacrtala na Saboru, ali je uvelike zaboravljen, nikada do kraja okončan niti domišljen. To je jedina mogućnost koja je teološki danas opravdana te ima u sebi klicu budućnosti jer percipira da je Božja riječ prisutna ovdje i sada, danas i na licu mjesta, otkrivajući nam prošlost i eshaton u sadašnjem trenutku.

Ideja aggiornamenta

Na Saboru, koji je završen prije pola stoljeća, a u spomen na taj događaj papa Franjo proglasio je izvanrednu Godinumilosrđa, temeljna i ključna riječ koju je formulirao sveti papa Ivan XXIII. bijaše „aggiornamento“. Posadašnjenje, uprisutnjenje, osuvremenjivanje Crkve, ne u smislu prilagodbe Crkve svijetu, ili nekakav prizemni oportunizam. Iščitavati evanđeoske „znakove vremena“, ne u smislu prilagodbe „duhu vremena i mode“, što se nerijetko činilo nakon Sabora; slijediti „vjersko osjetilo Božjeg naroda“(„sensus fidei fidelium“), ali ne ono što se danas podrazumijeva pod „mainstream“mišljenjem, dominantnim mišljenjem koje stvaraju mediji, postmoderna ili agnostički mislioci.

Ideja aggiornamenta nije u Papinoj zamisli bila prvenstveno usmjerena na teološki nauk, ne toliko ni na pastoralnu prilagodbu ili nove pastoralne zamašnjake, nego je korijen bio u njegovu osobnom hrvanju oko svetosti – kako u suvremenom svijetu, ovdje i danas, biti svet. „Natrag na izvore“, glasila je krilatica. Dakle, zaokret, obraćenje. Papa je Sabor najavio na blagdan Obraćenja sv. Pavla apostola, a otvorio na blagdan Materinstva Bl. Djevice Marije. U nagovoru, kratko prije svoje smrti godine 1963., pozvao je Papa vjernike da ne budu promatrači Sabora, nego osobe koje u svoj osobni život primjenjuju „umijeće svetosti“. Aggiornamento u svome korijenu znači u životu ozbiljiti ono zbog čega Crkva jest i postoji, zbog čega ju je Krist i ustanovio, a to je svetost. Stoga na Crkvu spada bitno adoratio et missio, klanjanje i poslanje, bogoštovlje i evangelizacija. Dvije strane iste kovanice. Klanjanje Gospodinu Svevišnjemu i poslanje u svijetu, donoseći svijetu duh svetosti. Duh Isusa Krista.

Gospodin se daleko snažnije ovjerovljuje u velebnosti svetosti tijekom stoljeća te umjetnosti koja je izrasla u vjerničkoj zajednici, nego u svim umnim eskapadama koje je stvorila apologetika, da bi opravdala ono zatamnjeno, čime je nažalost ljudska povijest Crkve obilovala

Najdjelotvornije svjedočanstvo nije u riječima ni dokazima, teološkoj argumentaciji, makar su one kadre mnogo toga polučiti. Najvjerodostojnija apologija kršćanstva, kako veli teolog na papinskoj stolici Benedikt XVI., najuvjerljiviji dokazi i znakovi, gdje je istina, punina istine, za njega su svetci izrasli u Crkvi, koje je Crkva iznjedrila, te umjetnost koja se rodila u srcima osvjedočenih vjernika. Gospodin se daleko snažnije ovjerovljuje u velebnosti svetosti tijekom stoljeća te umjetnosti koja je izrasla u vjerničkoj zajednici, nego u svim umnim eskapadama koje je stvorila apologetika, da bi opravdala ono zatamnjeno, čime je nažalost ljudska povijest Crkve obilovala. Ali ne toliko istaknuti svetci, veliki likovi crkvene povijesti, nego upravo oni mali, jednostavni svetci, svi oni dobri ljudi s kojima se u životu susrećemo, koji nikada neće biti kanonizirani, ali zrcale i zrače u dobroti svoga života istinu vjere i Isusove osobe.

Iskustvo snage molitve

Krajem šezdesetih godina isti se K. Rahner žalio da se u Crkvi odviše govori o reformi Crkve, demokratizaciji u Crkvi, biskupima, Papi, nezabludivosti, celibatu, liturgijskoj obnovi, o pravo- i krivovjerju, zadaći kršćana i Crkve u svijetu, odgovornosti vjernika za svijet, itd. Sve je to lijepo i dobro, sve su to značajne stvari koje se ne daju zaobići. Danas su aktualna istospolna partnerstva, ređenje žena, pluralizam religija, genderizam, teme koje nameću svijet i mediji. Ali, smatra Rahner, sve će se to izroditi i završiti u slijepoj ulici; stvorit će samo halabuku i nered sav govor o reformama, nema li iskonskog, izvornog iskustva Boga. Čovjek današnjice treba otkriti Boga u svome životu, treba imati konkretno iskustvo živoga Boga. Rasti u tome iskustvu, radikalno se i životno za Boga odlučiti, biti slobodan u tom iskustvu od porobljivačkih sila svijeta, života i imanentnih utopija o kojima govore suvremeni filozofi. Iskustvo Boga nosi sa sobom iskustvo nutarnje slobode, rasterećenosti od nutarnjih prisila, sila tame i grijeha.

Snaga molitve krunice: Biskup Oliver Dashe Doeme sa sjevera Nigerije imao je prije dvije godine snažno duhovno iskustvo. Moleći krunicu pred Presvetim, ukazao mu se Gospodin s mačem u ruci. Nudio je mač biskupu. Biskup ga je uzeo i u tome trenutku mač se pretvorio u krunicu. Gospodin je triput ponovio: „Boko Haram nestaje!“Krunica kao molitveno oružje, kao najsnažniji mač u našim rukama. Krunica koja se za neprestana moljenja pretvara u slast duše i tijela. Upravo kao i kruh u našim ustima koji dugo žvačemo, preživamo. Škrob postaje sladom, sladorom u našim ustima. To je smisao nutarnje molitve.