ŠTO MISLITE U KOGA OVAJ ČOVJEK GLEDA?

Što mislite, u koga ovaj čovjek gleda? Očit odgovor na ovo pitanje jest – fotografa. No prije nego što dođemo do odgovora koji se nalazi niže u tekstu (nema varanja!) zapitajte se: Što on osjeća? Koje mu se emocije motaju po glavi? Što se događa u njegovu srcu? Što mislite, tko je ovaj čovjek?

Ja vidim čovjeka koji uživa u prirodi za vrijeme sunčanog dana. Ponizan i jednostavan, s mirom i radošću u očima. Čini mi se smirenim, no ipak nazirem tračak napetosti na njegovu tijelu. Možda se radi o seljaku? Njegov pogled je energičan, nema naznake straha ili bojažljivosti. Njegova brada je uredno podrezana. Možda sam u krivu i ipak se ne radi o seljaku? On stoji uspravno, te je nalik čovjeku koji te gleda u oči dok razgovara s tobom. Išao bih toliko daleko pa bih pretpostavio da se radi o osobi koja dobro zapaža jer njegov pogled prodire kroz mene.

No u koga on gleda? Da budem iskren – nemam pojma. Možda se radi o nekom prijatelju s kojim se osjeća ugodno? Da! Što više promatram njegovu sliku više sam uvjeren kako on promatra nekoga koga voli.

Koji je onda točan odgovor?

Iza ove fotografije krije se čovjek koji gleda grupu ljudi koji su se spremali pogubiti ga. Ispred sebe imamo posljednju fotografiju blaženog Martina Martineza Pascuala, svećenika koji je pogubljen za vrijeme Španjolskog građanskog rata kad je imao 25 godina. Pogubljen je pred streljačkim vodom, 18. kolovoza 1936. godine u Sietamu, u španjolskoj pokrajini Huesca.

Nije htio stajati licem okrenut od streljačkog voda, htio je samo blagosloviti one koji će ga ubiti i pomoliti se Bogu da im to ne uzme za zlo. U trenutku smaknuća uzviknuo je: „Vivo Cristo Rey!“ (Živio Krist Kralj).

Gutmann_martir2

Kada me netko upita što to znači biti kršćanin najbolji odgovor koji mogu dati jest: To je nov način postojanja gdje Krist postaje moje sve. Pod njegovim pogledom ja otkrijem pashalnu radost koja svaki moj strah pretvara u povjerenje, svaki san u obećanje, svaku bol u dar, svakog neprijatelja u brata, svaku smrt u život.

Poljuljani navalom loših vijesti, bilo da se radi o napadima na kršćane od strane ISIS-a, ili moralnim i društvenim napadima u okruženju u kojem živimo, mi kršćani često padamo u napast da se vidimo i govorimo o sebi kao o žrtvama. Govorimo o konstantnom napadu na vrijednosti, moral, institucije – no iako je to istina, kada svjedočimo o kršćanstvu drugima ne bismo trebali govoriti o smrti. Čak i kada je streljački vod spreman za paljbu kršćanin bi trebao vidjeti život, vidjeti priliku za ponijeti križ, ispiti svoj kalež i trpjeti s Kristom kako bi mogao biti proslavljen s njime (Rim 8, 17). Progovorimo ljudima radije o mladom Židovu u srednjim godinama koji je umro i uskrsnuo. Pričajmo im o čovjeku koji je rekao da je Bog i obećao nam vječni život.

Biti kršćanin zahtijeva stalno prilagođavanja Kristu, nastojanje da mu budemo što sličniji. Ako želite znati kako to točno izgleda, pogledajte ponovno blaženog Martina Martineza Pascuala. Moralni nauk, liturgija, socijalni nauk, ekleziologija, sve ovo nalazi svoj temelj i izvor u Kristu te predstavlja osobnu vezu s Njim. Ako želiš biti apostol, vodi ljude prema Kristu. Neka Njegov pogled koji je ispunjen ljubavlju postane i tvoj pogled. Srca ljudi će se rasplamsati, a njihove će oči biti ispunjene zanosom. Pitat će te: „Prijatelju, gdje stanuješ“ (usp. Iv 1, 38). Tada ih moraš pozvati u svoj dom i poučiti ih svemu što znaš.

Garrett Johnson | www.en.catholic-link.com

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net