SREĆA ILI BLAŽENSTVO

Za sreću smo dovoljni mi i sredstva ovoga svijeta (potrošivi izvori energije), a za blaženstvo su nam potrebni drugi i Drugi. Sreća završava, a blaženstvo se nastavlja. Ono je u budućnosti.

Piše: Bazilije M.

Svatko želi biti sretan. U to nema sumnje. Kažu da su već stari Grci, izumitelji ljudskog sustavnog razmišljanja i logike, svi odreda smatrali da je sreća svrha ljudskog života. Eudaimonia. Razlikovali su se samo u tome na koji se to način postiže. Neki su smatrali da se postiže umjerenim uživanjem u svemu. Drugi da se postiže fizičkim savršenstvom. Treći umjetnošću. Četvrti odricanjem do užitaka ovoga svijeta. I tako redom.

Čudesan skok dogodio se s dolaskom kršćanskih misionara. Znamo da je prvi s Grcima raspravljao Sv. Pavao. Nazvali su ga „čavkom“. Ispočetka su se opirali njegovu govoru o Spasitelju i uskrsnuću, ali su za kratko vrijeme usvojili naviještaj evanđelja. Euangelion.

Znamo da su evanđelja napisana na grčkom jeziku, a to znači da su se uzimali pojmovi iz njegove baštine. Skok i novost je u tome da za riječ sreća nisu više htjeli koristiti riječ eudaimonia. Ne kažemo: „Sretni siromasi duhom, njihovo je kraljevstvo Božje!“,nego kažemo: „Blaženi. Makarioi. Bibličari nam objašnjavaju da hebrejski korijen riječi blaženi ne izražava psihičko stanje užitka – a koje se najbolje postiže zabavom – nego sigurnost da smo na ispravnom putu, pa i kad ništa nije zabavno.

Blaženstvo je neizrecivo dublje i šire od same sreće. Pohlepa za srećom (najčešće kao plod zabave) nužno nas vodi u tupilo, dosadu, perverziju, a želja za blaženstvom u dinamizam, napredovanje, zrelost, iščekivanje i tako redom. Kardinal T. Špidlik kaže da onaj tko po svaku cijenu želi sreću, kao da stalno ponavlja: „Poslije mene potop!“

Za sreću smo dovoljni mi i sredstva ovoga svijeta (potrošivi izvori energije), a za blaženstvo su nam potrebni drugi i Drugi. Sreća završava, a blaženstvo se nastavlja. Ono je u budućnosti. Ono ima budućnost. Sreći pripada samo prošlost. Ne može biti sretan onaj koji tuguje jer jedno drugo isključuje. Blaženi mogu biti i žalosni jer će se utješiti. Žalost će proći. To nije žalost na smrt, nego na život, obraćenje. Ta se žalost nosi s onim koji je Pobjednik. Sreću stvaram sam sebi, a blaženstvo mi obećava Onaj koji je cilj mojega puta. Prema kardinalu Špidliku, sreća je samo predigra za smrt, a blaženstvo je predigra za vječnu sreću.

Kada se sva grčka filozofija i kultura poklonila pred Onim koji je donio blaženstvo, zašto to isto ne bi mogla učiniti i današnja? Nitko nije osuđen na površnost i smrt. Svi smo sposobni shvaćati ono što je dublje, trajnije i stvarnije. Valjalo bi iznova pročitati grčke crkvene oce koji su bili istinski filozofi i istinski blaženici. Sv. Bazilije VelikiSv. Grgur NazijanskiDionizije Areopagita.