PUTOKAZ ČOVJEČANSTVU KOJE GUBI OSJEĆAJ ZA GRIJEH

Gospa od Anđela, Gornja Tramošnica

Grješni smo, kajemo se i Bog nam prašta, i to je „normalno“. Dok se kajemo, dok u nama nije iščeznuo osjećaj za grijeh, dok se utječemo Majci Nebeskoj dobro smo. Nažalost, čini se kako se među ljudima događa upravo proces iščezavanja osjećaja za grijeh, a to nije dobro.

Piše: Josipa Prskalo

Ovaj problem pogrešnih moralnih vrijednosti i gubitka osjećaja za grijeh nije nikakva novost. Na ovo su upozoravale i pape 20. stoljeća počevši s Pijom XII. (1939. – 1958.) koji je prvi izrekao snažnu rečenicu: „Glavni grijeh našeg stoljeća jest gubitak osjećaja za grijeh.“ Pavao VI. je tražio razloge za gubitak smisla za grijeh i našao ih u gubitku smisla za ljudsku slobodu. Na to se sv. Ivan Pavao II.(1978. – 2005.) nadovezao kako taj gubitak ide ukorak s „gubitkom smisla za Boga“. A da je to još uvijek gorući problem, skreće pozornost i papa Franjo. Tako je jednom prigodom, početkom 2014., tijekom mise u Domu Sv. Marte rekao: „Kada se Božja prisutnost u ljudima gasi, izgubi se osjećaj grješnosti te se tako može dogoditi da drugi ispaštaju zbog naše kršćanske osrednjosti.“ I upravo je to ključni problem ove nemile situacije jer ne bismo izgubili osjećaj za grijeh, da nismo dopustili da se ugasi Božja prisutnost u nama.

Ova ravnodušnost ima svoje dvije strane – onu „tvrdokornu“ koju bi karakterizirao stil života bez i najmanjeg osjećaja za grijeh, kao da takvo što nikada nije ni postojalo, i onu „opravdavalačku“ kroz koju ljudi – „vjernici“ nastoje činjenje grijeha opravdati na razne načine i istisnuti iz grješnih čina grješnu dimenziju. Pa tako kroz devalvaciju moralnih vrijednosti koju smo izvršili (konformisti, hedonisti) dolazimo do razine kada ponos zamjenjuje oholost, štedljivost škrtost, prirodna potreba bludnost, stres srdžbu, dobar apetit neumjerenost u jelu i piću, konkurentnost zavist, a lijenost ustupa mjesto nužnom odmoru. Ovo nam, nažalost, ukazuje samo na to kako je ljudski rod dobrano zaglavio u kolotečini grijeha, a to intenzivno i ustrajno ignorira.

Put i putokaz
Papa Franjo je u gore spomenutom govoru posvijestio i stvarnost grijeha, da je to sastavni dio ljudskoga života. „Jer svi smo mi grješnici, na kušnji smo i kušnja je kruh naš svagdanji. Ako bi netko kazao: 'Nikada nisam bio u napasti', to bi moglo značiti: ili da si kerubin ili si malo 'pomaknut'; to je jasno. Nije li? Normalno je da u životu bijemo boj i đavao ne miruje jer bi htio pobijediti“, ovim je riječima Sveti Otac istaknuo ono čega mi trebamo biti svjesni. Bog nas i dalje ljubi unatoč našoj grješnosti, ali koju mi ne smijemo zanijekati, nego ostati vjerni i vjerovati u oproštenje grijeha.  

U tomu nam je, uz Božanske riječi Isusa Krista, najbolji primjer Blažena Djevica Marija koja je do kraja ostala vjerna, koja nije posustala kada je sve izgledalo mučno i gorko. Ona je primjer poslušnosti, pokornosti, poniznosti od početka svojega životnog puta pa sve do kraja. Jer ako je Krist put, onda je Marija siguran putokaz.

Po primjeru Majke Marije
Djevica Marija, ta čista dobrota koja je i sama bezgrješno začeta u krilu svoje majke Ane, upravo je ona pod srcem devet mjeseci nosila „jednoga za narod“, Isusa Krista, Sina Božjega, pravoga čovjeka i pravoga Boga. Marija je bila ta koja je od samoga početka prigrlila Božju ljubav i volju te pristala uz nju i uvijek ostala vjerna Njemu. A što su ljudi činili, i što dandanas čine?! Potpuno sve suprotno – odbacuju Božju ljubav, bune se protiv Boga, protive se Njegovoj volji, odvajaju se od njega. Skupni naziv za sve to jest grijeh. Grijehom, pojmom starim koliko i povijest ljudskoga roda, čovjek se udaljava od Boga, a nevjernost prema božanskoj ljubavi pogađa u prvom redu grješnika. No, ipak ne zaboravimo ni to da Bog ne ostaje „ravnodušan“ prema grijehu jer nam Stari zavjet – u odrastanju izabranog naroda u vjeri – govori o „ljubomornom“ Bogu kojega grijeh žalosti, ljuti i izaziva njegovu srdžbu.

Novi zavjet nam, pak, prikazuje Krista koji je očitovao svoju ljubav prema grješnicima, koji im je praštao, bio blizak i ljubio ih, ali i oni su se kajali. A kajemo li se mi? Shvaćamo li mi da smo sagriješili? Imamo li više, uopće, osjećaja za grijeh – ili smo ga „slučajno“ izgubili?! Je li nas tome učila naša Nebeska Majka kojoj nas je naš Otkupitelj povjerio podno križa?

Zato, kao ljudi i grješnici koje Bog i dalje ljubi, ne zaboravimo da čovjek nije ni završeno ni savršeno biće, nego biće u nastajanju i koje ima potrebu i sposobnost razviti se u pravcu vlastita savršenstva, a to će najbolje ostvariti i tako nasljedovati Krista ako bude išao sigurnim putem, putem kojemu je Bogorodica putokaz.