PUT KRIŽA – OMILJENA KORIZMENA POBOŽNOST KATOLIKA

Tijekom korizme, osim češćeg sudjelovanja u slavljima sakramenata, vjernički život katolika na ovim područjima kroz ovaj 40-dnevni hod ususret Uskrsu teško je zamisliv bez pobožnosti Križnoga puta.

Piše: Dražen Kustura

Svakoga petka većina župnih crkava u poslijepodnevnim satima dobrano je popunjena vjernicima koji slijede Isusa na njegovu putu prema Golgoti, razmišljajući i uprisutnjujući događaje koji su se dogodili prije gotovo 2 000 godina. S pravom se možemo upitati što je to križni put te zašto je ta pobožnost toliko omiljena među pukom?

Biblijsko utemeljenje
Jedna od definicija mogla bi biti da je to prije svega korizmena pobožnost u čast spomena na Isusovu muku i smrt, u kojoj vjernici kroz 14 postaja, osim uvodne i zaključne molitve, prate svoga Spasitelja u njegovim posljednjim satima života na ovoj zemlji, preciznije kazano od Pilatove presude do polaganja u grob.

Pouzdano se ne može reći kada je ova pobožnost nastala, ali vjerojatno već u prvim stoljećima kršćanstva kada su prvi hodočasnici odlazili u Jeruzalem te u Svetom gradu obilazili mjesta Isusove muke. Ipak, najzaslužniji da se Križni put proširio na cijelu Crkvu jesu oci franjevci na čelu sa Sv. Franjom Asiškim (1181. – 1226.). Oni su promicali ovaj vid pobožnosti, koja je značajno zaživjela u cijeloj Crkvi u 17.-18. stoljeću. Od tada pa do danas postaje križnog puta sastavni su dio interijera velike većine katoličkih bogomolja.

Razlog zbog čega je ova pobožnost toliko zaživjela među običnim pukom vjerojatno je i taj što ona ima svoje biblijsko utemeljenje. Sva četiri kanonska evanđelja donose izvještaje o Isusovim posljednjim satima života, počevši od Posljednje večere pa do događaja na Golgoti. Upravo su ti izvještaji poslužili kao osnova za već ustaljenih 14 postaja. Istina, niti jedan od evanđelista ne opisuje u tančine sam Isusov put prema Kalvariji, osim što donosi pojedine informacije ili detalje o: pomagaču Šimunu Cirencu, susretu s jeruzalemskim ženama, samom razapinjanju, osobama koje su stajale pod križem...

Nebiblijski elementi
Iako ova pobožnost, kao što je istaknuto, ima biblijsku podlogu, zanimljivo je da od 14 postaja, koliko je standardni broj, njih pet nije spomenuto niti u jednom od evanđeoskih izvještaja. Riječ je: trećoj (Isus pada prvi put pod križem), četvrtoj (Isus susreće svoju svetu majku), šestoj (Veronika pruža Isusu rubac), sedmoj (Isus pada drugi put pod križem) i devetoj (Isus pada treći put pod križem).

Na Isusovu putu prema Kalvariji sigurno je bilo padova, što zbog težine križa, što zbog samih udaraca te iscrpljenosti, ali nigdje u Svetom pismu ne stoji da je Isus baš tri puta pao pod križem. No, zahvaljujući i ovoj pobožnosti među običnim pukom kada bi se postavilo pitanje: „Koliko je Isus puta pao pod križem?“, sigurno bi odgovor glasio: „Tri puta!“

Činjenicu da je Isusa na njegovoj kalvariji pratila njegova majka, o čemu na poseban način svjedoči evanđelist Ivan kada kaže da je bila pod križem, u ovoj pobožnosti uobličena je na način da su se majka i Sin sreli na samom putu prema Lubanji. Upravo je ova scena susreta Isusa i Marije jedna najupečatljivijih u mega popularnom filmu Pasija, američkog glumca i redatelja Mela Gibsona.

Veronika i rubac
Sigurno jedna od poznatijih postaja Križnog puta jest šesta: Veronika pruža Isusu rubac. Zanimljivo je da se ime ove žene, kao i ovaj događaj nigdje ne spominju u kanonskom opisu događaja Velikog petka. No, snažna usmena predaja temeljena na apokrifnim spisima Pilatova smrt te Petrova djelapredstavljaju nam svetački lik hrabre žene koja je smogla snage i našla načina kako prići Isusu i dati mu rubac u trenutku kada su ga gotovo svi napustili, a za uzvrat je dobila otisnuto Isusovo lice na tkanini. Prema nekim legendama ona je ovo platno nakon Isusova uskrsnuća donijela u Rim te darovala papi Klementu. Dugo vremena Veronika je čašćena kao svetica, točnije sve do 16. stoljeća kada je zbog nedostatka dokaza o njezinu životu njezin spomendan dokinut.

Druga osoba koja se uz Veroniku poimenice spominje u postajama Križnog puta je Šimun Cirenac. Zanimljivo je da sva trojica sinoptika (Marko, Matej i Luka) govore o ovome Cirencu kao personi koju su prisilili da pomogne Isusu nositi križ. Marko ga u svom izvještaju čak spominje kao „oca Aleksandrova i Rufova“ (usp. Mk 15,21). Vjerojatno je i sam Šimun sa svojom obitelji nakon događaja uskrsnuća postao kršćanin te je on, kao i njegovi sinovi, mogao biti poznat zajednicama kojima su evanđelisti pisali, u ovom slučaju evanđelist Marko.

Unatoč što u samom Križnom putu, kao što smo vidjeli, uz biblijske ima i nebiblijskih elemenata, tijekom vremena postao je pobožnost koja je najviše zaživjela među vjerujućim pukom.

Križni put danas
Križni put kao pobožnost svojstvena je prije svega korizmenom vremenu te se moli zajednički obično u crkvama, ali isto u zadnje vrijeme, osobito na našim područjima nakon posljednjeg rata, sve prisutniji su i križni putovi vani, na otvorenom. U brojnim našim mjestima, osobito onima koji su stradali u nesretnom ratu, obično na brdima, napravljene su postaje križnog puta – bilo da je riječ o umjetničkim slikama ili skulpturama. Na taj način okupljeni vjernici ne samo da se spominju Kristove muke, nego se prisjećaju i vlastite kalvarije koju su proživjeli.

Osim toga, posljednjih godina svepristuni su i tzv. križni putovi mladih koji okupljaju veliki broj osoba koji u vremenu korizme kroz ovu pobožnost ulažući fizički napore žele postići i duhovno obogaćenje.

Pape i Križni put
Promicanju pobožnosti Križnog puta uvelike su doprinijele i pape prošloga i ovoga stoljeća. Od Pavla VI., točnije od 1964., papa redovito predvodi Križni put u rimskom Koloseumu, koji predstavlja mjesto spomena na kršćanske mučenike antike. Već više od pola stoljeća rimski biskupi sudjeluju na ovoj pobožnosti, a osim toga znali su napisati i posebne meditacije za ovu zgodu. Tu se posebno ističu već spomenuti Pavao VI. te Ivan Pavao II. Sveti papa Wojtyla je tijekom svog pontifikata posebno sudjelovao u ovoj pobožnosti. Dok ga je zdravlje služilo redovito je osobno nosio križ od postaje do postaje, a kasnije je to promatrao s pozornice. Tijekom vremena pa do danas ovaj Križni put postao je prepoznatljiv u svijetu te na njemu svake godine sudjeluje više tisuća vjernika, a milijuni ga prate uživo putem televizije i drugih sredstava društvenog priopćavanja.

Vjerojatno je i sama ozbiljnost korizmenog vremena učila svoje te vjernici rado razmišljaju o Isusovoj muci i smrti. Zasigurno mnogi prateći svoga Spasitelja kroz postaje Križnog puta postaju svjesni i svojih životnih križeva te im to daje novu snagu da se s njima bore i ustraju do kraja. Posebno je važno razumjeti kako i samo spasenje dolazi po križu te nikada ne zaboraviti da nakon Velikog petka slijedi i Nedjelja uskrsnuća.