KUKAVIČKA IDEJA DA JE BJEŽANJE VRLINA

Nedavno su nam u posjetu bili neki znanci i naravno da smo se u razgovoru dotaknuli i teme izbora studija koja trenutno „muči“ našu najmlađu kći, maturanticu.

Piše: Danijela Blažeka

„Ma studiraj ti to i to!“, obratio joj se u jednom trenutku jedan od njih: „Sa završenim tim fakultetom najlakše ćeš moći pobjeći iz Hrvatske!“ Ta me je izjava doslovce presjekla, kao da me netko hladnim tušem polio. Pogledala sam ga bolje, kao da ga gledam prvi put u životu. Ne samo da je mome djetetu dao savjet koji bi ga odveo daleko od naše obitelji i zemlje, što je nešto protiv čega govorim još od vremena kad su mi i brak i djeca bili još vrlo dalek pojam, nego mu je dao i savjet da „bježi“. Moje dijete da bježi? Molim...?

Pogubna propaganda negativnoga

Nije, međutim, taj savjet nešto novo. Već godinama se u našim medijima praktički svakodnevno pojavljuju tekstovi u kojima se potpuno otvoreno reklamira napuštanje naše zemlje. U toj namjernoj, vrlo vjerojatno plaćenoj propagandi koja i dalje traje, život „vani“ predstavlja se puno lakšim i ljepšim nego što on to zaista jest, objavljuju se i oglasi raznih agencija koji ljude organizirano odvode „van“ i namjerno se u dnevnicima puštaju snimke ljudi koji „u redovima čekaju“ na autobus. Uz sve to ide i jedna druga vrsta propagande, ona koja uporno ističe samo i isključivo ono što kod nas ne valja, dok o onom što valja šuti, i koja svakim svojim retkom i rečenicom širi malodušnost, prezir prema vlastitom narodu i zemlji te osjećaj nemoći i gnjeva za koje kao jedino rješenje nudi – „bijeg van“. I ta propaganda, kao i svaka druga reklama, daje rezultate.

No stvari stoje još i gore. Jer da se kod nas potiče samo iseljenje iz nužde, ne bih ni riječi rekla. Kod nas se, međutim, iseljenje predstavlja kao „visokomoralan čin borbe protiv uhljeba“! Na jednom portalu, čiji vlasnik ni ne skriva da se zlurado raduje svakom čovjeku koji napusti Hrvatsku, tako stoji stalno „ekran“ s brojkom ljudi koji su „još ostali u uhljebistanu“, a iznad njega vrti se brojka onih koji su „pobjegli i spasili se“.

Otkad je bijeg od problema vrlina?

Naša zemlja sigurno ima mnogo problema, u to nema nikakve sumnje. No otkad je to bijeg od problema vrlina? Kako smo uopće došli na to da se bijeg predstavlja kao vrlina? I zar se problemi rješavaju tako da se bježi od njih?!

Oduvijek, kroz cijelu ljudsku povijest, ljudi su hvalili i slavili one koji su, suočeni s opasnošću i problemima, ostali na svom mjestu i suprotstavili im se. To je hrabrost, to je odgovornost, to je odlučnost: to je karakter! Nikad, ali ama baš nikad nisam čula da je itko hvalio one koji su pred opasnošću ili problemima pobjegli. Za takve su ljudi oduvijek i u svim društvima imali samo riječi prezira. Gdje bi čovječanstvo danas bilo da su ljudi bježali pred problemima, gdje bismo mi u Hrvatskoj danas bili da su naši preci i naši branitelji odlučili zbrisati pred opasnošću i mnogobrojnim teškoćama umjesto što su im se suprotstavili? Gdje bi samo kršćanstvo bilo bez onog Marijina: „Neka mi bude po riječi tvojoj“? Odakle najednom ta kukavička ideja da je bježanje vrlina i da se bježanjem išta može riješiti...? No nemojmo imati iluzija: To je narav ovoga vremena koje potiče kukavičluk, sebičnost i neodgovornost. I to u svemu i na svim područjima života, pa onda i na ovom.

Treba stati i boriti se

Bijeg pred problemima... Ta je Njemačka, koju svi toliko hvale, nakon Drugog svjetskog rata bila uništena, razrušena zemlja, s mnoštvom izginulih ljudi i stigmom zločinaca na preživjelima, opterećena ratnim reparacijama. Da su njezini ljudi tada bježali pred problemima s kojima su se našli suočeni, Njemačka nikad ne bi postala ovo što je danas. I ne samo ona. Ni jedna zemlja u kojoj se „dobro živi“ nije takva postala sama po sebi – svaku od njih izgradili su takvom njezini stanovnici, i to sigurno ne tako što su bježali pred problemima, već tako što su se suočavali s njima i – rješavali ih! Za to je trebalo hrabrosti, nesebičnosti, odgovornosti, pa i žrtve. No upravo zahvaljujući takvim ljudima te su zemlje danas one u koje hrle ove naše „pobegulje“, ti gotovani koji rado idu na bolje koje su neki drugi ljudi izgradili svojom hrabrošću i žrtvom, dok se njima samima istovremeno ne da izboriti za isto u vlastitoj zemlji. I onda se čude što na njih u tim drugim zemljama njihovi stanovnici gledaju kao na ljude niže kategorije... Neće im to možda nitko reći u lice, iskoristit će ih kao radnu snagu jer su ih za to i uvezli, ali o njima će misliti baš tako. I to s pravom. To je ono na što nas potiču ovi koji hvale bježanje iz Hrvatske. Zar to nije žalosno?

U našoj je zemlji danas demokracija, dio smo EU, i imamo ama baš sve mogućnosti, prava i alate učiniti je boljim, ako ne i najboljim mjestom za život. Ali za to treba stati i oprijeti se onome što u njoj ne valja, za to treba zasukati rukave i potruditi se, za to treba raditi i oznojiti se, za to se treba i žrtvovati... Teško je? Pa naravno da je teško! Ali tako se gradi čovjek, tako se gradi društvo i tako se gradi civilizacija! Ni jednu civilizaciju nisu izgradili oni koji su bježali pred problemima i odgovornošću. Ni jedno ljudsko postignuće nisu napravili oni kojima se nije dalo založiti se, pa i žrtvovati se. Ovaj svijet ne grade oni koji bježe: grade ga oni koji ostaju i bore se s problemima. Tako je uvijek bilo i tako je i sada. I tako je na svim područjima života, uključujući i roditeljstvo.

Da moje dijete bježi...? Moje dijete...? Nikada! 

 

Kategorija: