LJUBAV, A NE STRAH, RAĐA DJECU

Kad bi odluka na više djece u obitelji jednostavno bila tek posljedica izbjegavanja kontracepcijskih i abortivnih sredstava kao i pobačaja jer su oni štetni za zdravlje, slaba bi to bila odluka...

Piše: Danijela Blažeka

Pogreb je jedne stare, vrlo stare žene. Gledala sam vlažne nadgrobne ploče koje se pružaju svuda oko nas, dokle pogled može segnuti kroz ovu sumornu kasnojesenju magluštinu. Onda mi se pogled opet vraća ljudima oko mene. Svi šute, glave su pognute, samo svećenik govori nad otvorenom rakom. Tkanje tamnih kaputa ljudi orošeno je sitnim kapljicama vlage koja sipi iz magle. Gledam i ja u uzak lijes: pokojnica koju ispraćamo imala je dug, ispunjen život, rodila je jedanaestoro djece, naradila se, natugovala i naradovala i umrla na posljetku u miru s Bogom. Petero djece umrlo joj je još u mladoj dobi, šestero je podignula, tih šestero rodilo joj je dvadeset četiri unuka... Uvijek mi je drago kad tako nešto čujem: kad vidim da je roditelj koji je sam s ljubavlju prihvaćao djecu tu istu ljubav prenio i na njih. I da su i ona u svojim brakovima s jednakom ljubavlju otvorena životu. Ali nije uvijek tako.

Od dobrog panja, kakva grana?

Naprotiv, ovo današnje doba uzima svoj danak i često vidim da ljudi koji sami nisu bježali od djece unuka ili praunuka imaju tek nešto više ili i manje nego što su sami rodili djece. Nema ništa tužnije od toga. Žalosno je vidjeti ljude koji su sami došli iz mnogobrojnih obitelji i uživaju u velikom krugu rodbine unutar kojeg se međusobno pomažu, proslavljaju razne prigode i raduju, a sami imaju tek jedno ili dvoje djece (a sve češće i nijedno). Ponose se svojom mnogobrojnom braćom i sestrama, drago im je kad se nađu na okupu, a sami se djece čuvaju... Zar ih nisu njihovi roditelji boljem učili? Zar im nisu bili bolji primjer od ovoga koji sada sami daju? A tako često upravo ljudi iz tih obitelji diče se svojim korijenima i svojom vjerom... Mašu brojem svojih sestara i braće, okupljaju se oko ostarjele majke ili oca koji su ih u svoj sirotinji sve izrodili i podignuli, a sami „podižu“ lijepe kuće s dvoje, jednim (ili nijednim) djetetom u njima. No, zato su pred kućama obvezno jedan ili dva limena ljubimca u koje pretaču ljubav koju se trebali dati onoj svojoj djeci koju nisu rodili. Jalove li „ljubavi“... Jak korijen, dobar uzor, a tako slab rezultat. Zašto je to tako?

A, gdje je ljubav...

Došla mi je u ruke jednom brošura protiv predbračnih odnosa i pobačaja. Čitam: razlozi ovi i oni, uglavnom medicinski. Svi su oni na mjestu, a opet osjećam da mi nešto nedostaje. Kad bi odluka na više djece u obitelji jednostavno bila tek posljedica izbjegavanja kontracepcijskih i abortivnih sredstava kao i pobačaja jer su oni štetni za zdravlje, slaba bi to bila odluka... Poslušnost iz straha, to nije ono što je Isus od nas tražio. Što je s ljubavlju prema djeci - jednostavnom, žarkom, jakom ljubavlju prema tim malim ljudskim bićima koja nam Bog sam povjerava? Što je s jednostavnim prihvaćanjem ispravnog života iz ljubavi prema Bogu? Razumijem zašto se razlozi za strah prvi navode - čovjek je sklon prije obratiti pozornost na prijetnju i učiniti nešto iz straha, nego promijeniti se. Razumijem autore te brošure: smatraju da je bitno, pa makar i strahom, zaštititi živote nerođene djece od pobačaja kao i zaštititi, makar i strahom, tjelesno zdravlje ljudi koji se upuštaju u predbračne odnose i prihvaćaju (prije braka ili u braku) kontracepcijska i abortivna sredstva. Ali strah se može pobijediti, mogu se izmisliti načini koji će izbrisati razloge za strah. Ne može strah biti motivacija ni za što. Duhovnost je ono što tu nedostaje, ono jedino što pruža pravu „argumentaciju“. Ako jednoga dana nestanu sve spolne bolesti i izmisle kontracepciju koja ne šteti zdravlju, hoće li time čuvanje od djece uz pomoć kontracepcije postati prihvatljivo? Jasno je da neće. To je, nažalost, ona ista logika i ista pogrešna (ili barem nepotpuna) argumentacija koja nizak natalitet u Hrvatskoj navodi kao razlog za potrebu rađanja većeg broja djece u obitelji. U Hrvatskoj više ljudi umire nego što se rađa, ali u velikom dijelu svijeta nije tako i broj ljudi na Zemlji ubrzano raste.

Znači li to da bi u tim drugim zemljama rađanje većeg broja djece bilo nepoželjno i da bi trebalo ostati na jedno, najviše dvoje djece po obitelji? Nažalost, u jednom razgovoru koji sam prije nekoliko godina slušala na televiziji upravo sam iz usta svećenika čula takvu izjavu, što je bio dobar primjer kamo čovjeka vodi ovakva vrsta „argumentacije“. Ne može nizak natalitet u nekom narodu biti argument za poticanje prihvaćanja većeg broja djece u obiteljima, već ljubav prema Bogu i Njegovim zapovijedima te prihvaćanje ispravnog načina života u pravilu rezultiraju većim brojem djece u obitelji. A što je ispravno - ispravno je, bez obzira na prizemne ljudske računice o broju ljudi na Zemlji, ispunjene strahom koji nema nikakve veze ni sa čime ispravnim, a ponajmanje Bogom.

Ljubav kao motivacija, ljubav prema Bogu iz koje onda proizlazi sve ostalo ono je najvrednije što roditelj može prenijeti svojoj djeci. To je jedini pravi pokazatelj vjere i onaj jedini pravi korijen iz kojeg će potom, kroz generacije, izrasti jako, razgranato stablo. A ne usko stabalce stisnute i, na posljetku, usahnule krošnje.