SLAVA OCU

Svaki psalam završavamo dajući slavu Bogu. Činimo ono na što smo kao stvorenja pozvani. „Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje“, molimo u misnoj molitvi „Slava Bogu na visini“.

Piše: Anto Orlovac

Više od četrdeset i šest godina molim Časoslov. Toliko sam, naime, dugo svećenik. Zovu ga službenom molitvom Crkve. Možda nije najbolje koristiti izraz „službeni“ uz molitvu, ali se tako toj molitvi daje veće značenje. Mole ga svećenici, redovnici i redovnice, a sve više i ostali pripadnici Božjega naroda. Časoslov postaje obveza za budućeg svećenika kad prima sveti red đakonata. No ja pripadam u zadnji naraštaj onih koji su primali i subđakonat prije đakonata, a tada se obveza moljenja Časoslova preuzimala s primanjem toga tzv. višeg reda.

U važećem Časoslovu, nakon prvoga psalma prve Večernje nedjelje, dakle prvog psalma kojim se započinje četverotjedni niz, stoji napomena crvenim slovima: „Slava Ocu govori se uvijek poslije psalama i hvalospjeva, osim ako je drugačije naznačeno.“ Koliko znam, drugačije je naznačeno samo kod jednog jedinog hvalospjeva. I ja sam to molio kao i drugi – a oduvijek sam volio Časoslov – i nastojao sam i nastojim ne propuštati ga bez velike smetnje. No nikada mi nitko nije protumačio zašto taj „Slava Ocu“ u Časoslovu stoji, a nema ga u psalmima u Bibliji. A možda „nisam bio u školi“ kad se to tumačilo ili sam jednostavno zaboravio. Sjećam se samo da su me učili kako je uvijek dobro nakloniti glavu kad se izgovaraju ili mole riječi: „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.“ Dogodi se u zajedničkoj molitvi Časoslova da netko zakunja kod molitve, pa mu glava pada na prsa, a drugi ga kasnije bockaju: „Ti najradije moliš: Slava Ocu.“

Odgovor na gornje pitanje dade mi tek suvremeni duhovni učitelj Wilfrid Stinissen. Govoreći o tome kako je stvorenje pozvano davati hvalu i slavu Bogu Stvoritelju, piše on: „Svaki psalam završava kao pohvalna pjesma riječima: 'Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.' Za ovo moramo zahvaliti Svetom Benediktu. On je odredio da svaki psalam završi spomenutim riječima: 'Slava Ocu...', kad svi ustanu i dostojno se naklone Presvetom Trojstvu“ (W. Stinissen, Riječ ti je blizu, Zagreb, 2017., str. 95).

Eto još jedne velike zasluge Svetoga Benedikta kojega zovu Ocem zapadnog redovništva. Svaki psalam završavamo dajući slavu Bogu. Činimo ono na što smo kao stvorenja pozvani. „Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje“, molimo u misnoj molitvi „Slava Bogu na visini“. Navikli smo da u molitvi najčešće nešto od Boga tražimo, moljakamo, a ovdje ničega od toga, nego Bogu zahvaljujemo zato što je On velik i dobar, što je velika Njegova slava. Moleći „Slava Ocu“, tu najkraću molitvu, želimo samo to: dati Bogu slavu. To je molitva bez nekog osobnog „interesa“. Lijepo reče jedan (vrhbosanski) svećenik da mu je najmilija molitva upravo ta, jer njome ništa od Boga ne tražimo, nego samo veličamo tri osobe Presvetoga Trojstva. Dobro ju je svjesno i radosno moliti. Možda je šteta što – iz praktičnih razloga – nismo sačuvali običaj ustajanja i dubokog naklona dok te riječi molimo, da nas i ta gesta podsjeti na davanje slave Bogu. Ali još je bolje to si sam posvijestiti: stvorenje sam i dajem slavu Bogu, slavu koja mu i pripada, a ja to radosno priznajem i u to se uključujem. Stvoren sam, voljen sam i zato Bogu hvala i slava, jer On me je stvorio i On me voli. Koliku nam životnu snagu može dati ta svijest, osobito u poteškoćama. Neka uvijek i na svakom mjestu bude Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!

 

Kategorija: