Ljudi dvostruka srca

Zanimljivo je kako se psalmist obraća Bogu u jednom psalmu: „Ja mrzim one koji su dvostruka srca, a ljubim Zakon Tvoj.“ (Ps 119,113)

Piše: Anto Orlovac

Na jednoj je strani prijetvoran, licemjeran, lažan, neiskren čovjek, koji na svaki način nastoji prevariti drugoga, a na drugoj Božji Zakon kao izravan i jasan put, na kojemu nema vrludanja, nema i tamo i amo. Biti čovjek dvostruka srca, dvostruke nutrine zapravo je bolest.

Kod mnogih to je bolest s namjerom: drugoga zavesti na krivi put, ili barem prikazati se drugačijim, boljim, a zapravo krivo raditi. I još se na taj način pokazati nadmoćnim, inteligentnijim, sposobnijim kad je, eto, uspio drugoga prevariti.

Ljudi dvostruka srca su kao krijumčari koji nastoje prokrijumčariti, primjerice, drogu. Prave dvostruka dna u kovčezima, prtljažnicima automobila, šleperima i cisternama, svuda. Najbolje tamo gdje se najmanje očekuje. Tako će policija teže pronaći. Jedno je dno za javnost, drugo za njega privatno, za njegove mutne poslove i namjere.

Takvi su i dvostruki računi koje neki šef tvrtke i njegovo računovodstvo prave. Jedni za javnost, za kontrolu, drugi za sebe. Sve lijepo u novom, elegantnom odijelu, s kravatom, čistih ruku. Sve na njemu i oko njega čisto i uglačano, jedino računi lažni. A na jednima i drugima njegov potpis. I tako sebi prijevarom osigurava nezakonit dobitak.

Lopovi su često vrlo inteligentni ljudi. Smišljaju kako izvesti svoj plan, kako prevariti druge, kako nadmudriti policiju, kako prekriti tragove svoga lošeg čina: pljačke ili zločina. Domišljaju se na sve načine. Sve u tančine planiraju, predviđaju. Kad bi samo dio svojih umnih sposobnosti upotrijebili zauzimajući se za dobro, za to da nešto korisno urade, bila bi to višestruka korist, i njima samima i svima oko njih.

Naravno, nitko ne voli ljude „dvostruka srca“. Daleko im lijepa kuća! A nismo li i mi sami dvostruka srca kad god smo neiskreni drugomu, kad ga želimo prevariti? Ne brinemo li se mi nerijetko više za to kakav ćemo dojam ostaviti na druge, kakvu ćemo sliku dati javnosti, nego kako ćemo stvarno živjeti? Svaka neiskrena riječ ili postupak idu u tom smjeru. A od njih vrvi svuda oko nas. Nerijetko i u nama.

Zato Isus reče da imamo biti kao djeca ako želimo u Božje društvo, ako želimo u kraljevstvo nebesko. Djeca još ne znaju „glumiti“. Što im je na umu, to im je na drumu. Nema pretvaranja. Iskrena su ponekad „do bola“. A ipak je upravo njihovo držanje jedino ispravno. Zato nam je i drago i simpatično. Isus se obradovao iskrenom Natanaelu, pravom Izraelcu, „u kojem nema lukavstva“ (Iv 1,47), kako reče.

Može li Bog, koji je istina, voljeti one koji su „dvostruka srca“? Za neke od tih ljudi znaju reći: „Taj bi i Boga prevario, da može!“ Ali ne može! Bogu se ne može odglumiti. Božjemu rendgenu ništa se ne može sakriti. Jednako vidi vanjštinu kao i najtajniju dubinu čovjekova srca i savjesti. A što misli o dvoličnjacima i dvoličnosti, rekao je po proroku Izaiji, kad je oštro ustao protiv naroda koji ga „usnama časti, a srce mu je daleko“(Mt 15,8), Njegova izabranog naroda koji samo glumi pobožnost. A to je najružnije. To je pokušaj čak i Boga prevariti, prikriti svoje loše postupke krinkom pobožnosti. Dvoličnost kod vjernika više je ateizma proizvela nego Marx i svi njegovi sljedbenici skupa. Kad to vide ljudi, kako ne bi Bog?

Blaženi koji nisu „dvostruka srca“!

Foto: Pixabay

Kategorija: