ČISTA PATNJA

Žulja nas patnja. Ona je takva da se na nju nikada ne možemo priviknuti premda smo bića koja se najviše i najlakše prilagođavaju.

Piše: Bazilije M.

Pa i kad se dobro naviknemo na nju, ona nas uznemirava pitanjima: „Zašto baš meni?“, „Otkuda?“, „Kako bi ju se moglo umanjiti?“ I slično.

Postoji jedna vrst patnje koju Sv. pismo naziva porođajne mukeKrist kaže da se mi mučimo u ovom svijetu, a svijet se veseli, ali će naša muka proći kao što prođe muka žene koja rađa. A Sv. Pavao kaže da svi stenjemo u ovom svijetu u porođajnim mukama dok se ne objavi slava sinova Božjih. Žene koje su rađale dobro znaju o kakvim je mukama riječ. Velike su i nepodnošljive, ali čim se dijete rodi, sve u čas prođe i nastupa neko veselje i duboka radost. Ta vrsta patnje je, možemo reći, čista. Ona nije zaprljana našim podlostima i zlobama.

Patnja koju nosimo, a u nju su umiješani laži, prijevare, nevjere i slično, teško nosimo i nikako ne prolazi. Gorka je. Konfuzna. Ona bi mogla proći kada bismo se pokajali za zlo. Tada bi ostale patnje poput onih porođajnih koje se drukčije nose i u čas prolaze.

Porođajne patnje su ucijepljene u cjelinu života. U njima postoji veliki ponos. Zdrave su. Prozračne. Jasne. Moje.

Sve su Krstove patnje imale taj ton. Oštrica im je bila prodorna i doprla je do dna duše, ali je u tren sve iščezlo i nastupila je uskrsna radost. Tako je bilo i s Marijinim patnjama. Mač boli joj je probio dušu, ali čim se mač izvukao, rana je zacijelila i postala izvorom radosti. U širem smislu možemo reći da su takve patnje sve patnje nevinih. One imaju spasiteljsku moć.

U ovom svijetu patnju ne možemo nikako izbjeći. Ono što stoji na nama je izbor: „patiti čist ili patiti nečist“! Sada izabirem čistu patnju. Porodiljnu. Sada se kajem za sve nečistoće svoje. Očisti me, Kriste, i bit ću bijel poput snijega. Pridruži moje patnje svojim spasotvornim patnjama. I daj mi svjetlo da znam kako patim za veće dobro. Za život. Novi život.

Patnje moje, proći ćete vi. Još malo i doći će porođaj. „Sve patnje sadašnjega svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima objaviti.“

Dok sam na svijetu, rađati mi je bezbroj puta. Potrebno je da se i sam preporodim, odozgor. Kroz patnje se i sam rađam. A potrebno je i bližnje uvijek iznova rađati. Sv. Pavao kaže da ih iznova rađa u porođajnim mukama. Jedne patnje prolaze, a druge dolaze. Umirem i rađam se. I tako sve dok se ne rodimo za Nebo.

 

Kategorija: