NUŽNOST TEMELJITE PRIPRAVE ZA BRAK

U vremenu kad se svaki drugi ili treći brak rastavlja istinski kršćanski brak jest nešto kao proročki znak neraskidive vjernosti samoga Boga čovjeku, Crkvi te prisutnosti Duha njegove ljubavi.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Brak je, što se ne smije smetnuti s uma, doživotna ili dosmrtna zajednica muškarca i žene. Upravo kao i svećeništvo i redovništvo. Kako se oni spremaju za brak, kako ih kao pastoralci spremamo za taj životni čin? Svodi li se sve na onih nekoliko sati neposredne priprave/tečajeva za brak? Ništa manja nije odgovornost u braku, obitelji nego u redovničkom ili svećeničkom staležu.

Pođimo od znanih činjenica. Da bi netko postao svećenikom, treba mu humanističko obrazovanje, ispit zrelosti, pet-šest godina filozofsko-teološkoga studija, odgoj u sjemeništu gdje se cjelovito sprema za svećeništvo. I nakon toga piše molbu svomu biskupu da ga zaredi za đakona. Pošto dobije uvid u sve relevantne činjenice tijekom odgoja i studija, biskup odlučuje hoće li kandidata pripustiti đakonskom ređenju ili ne. Pripusti li ga, on ga potom šalje godinu dana na pastoralni praktikum, te nakon svega – ako je zadovoljio kriterije – pripušta ga svećeničkom ređenju. Pa i nakon ređenja ne mali put imamo neugodna iznenađenja; oni od kojih se mnogo očekivalo, zakažu, napuste svoje zvanje, jednostavno otpadnu.

Slično je i s kandidatima za redovnički život. Nakon kandidature, postulature te godine novicijata slijede godine privremenoga zavjetovanja za kojih se kandidat/ica okušava u redovničkom životu, pa nakon četiri ili pet godina polaže svečane ili doživotne zavjete čistoće, siromaštva i posluha. I tu se dogode nerijetko iznenađenja, nakon svih godina kušnje, provedenih u zajednici ili samostanu, mnogi/e otpadnu.

A kako stoji stvar primjerice s brakom ili onima koji žele stupiti u brak? Gdje je tu temeljita priprema kakvu imamo za duhovni stalež? Brak je, što se ne smije smetnuti s uma, doživotna ili dosmrtna zajednica muškarca i žene. Upravo kao i svećeništvo i redovništvo. Kako se oni spremaju za brak, kako ih kao pastoralci spremamo za taj životni čin? Svodi li se sve na onih nekoliko sati neposredne priprave/tečajeva za brak? Je li to dovoljno za jednu životnu odluku danas u vremenu posvemašnje slobode i trenda nevezivanja? Je li dovoljna spolna zrelost da bismo mogli reći kako su nam mladi zreli i spremni za brak? Što je s drugim uvjetima, kršćanskim odgojem, kršćanskom sviješću? Ništa manja nije odgovornost u braku, obitelji nego u redovničkom ili svećeničkom staležu. Svakodnevno imamo krize koje treba prebroditi, rađanje djece, odgoj, financijsko stanje, otuđenost, prijevare, nasilje, alkohol i sve ono što čovjek nosi u sebi po svojoj genetici ili mu nudi današnje hipererotizirano ozračje.

Sakramenti zahtijevaju ozračje vjere

Budućnost braka i obitelji stoji ili pada s pripremom za brak. Upravo kao što i kršćanstvo stoji ili pada s osobnim opredjeljenjem i stavom prema temeljnom sakramentu krštenja. Sakramenti – posebice krštenje i brak – moraju se živjeti u prostoru i ozračju vjere. I nikada nije dovoljno naglašavati upravo tu činjenicu: Obnova vlastitoga krsnoga zavjeta i sakramentalnoga braka temelj je za istinski život iz vjere i u vjeri.

Kad roditelji traže krštenje za svoje dijete, svatko od njih ima svoju sliku ili predodžbu, što pod tim misli. Je li to samo običaj, je li taj čin zaštita od zla i zloga, apotropejski običaj, je li to običajnik, ritual koji treba obaviti, onako reda radi? Vode se mišlju kako još uvijek svi krste djecu, pa ćemo i mi to obaviti. Primjerice, u Njemačkoj se ne krštava ni polovica novorođenčadi. Krštenje nije sakrament vezan uz rođenje djeteta niti je to običaj, nego sakrament preporoda, sakrament koji iznutra čovjeka čini novim stvorenjem. Sakramentom krštenja čovjek je istrgnut iz vlasti zla i Zloga, tim se činom pojedinac sudbinski povezuje s osobom Isusa Krista. Uključuje se u zajednicu vjernika, sakramentalnu zajednicu onih koji vjeruju u Isusa Krista.

Krštenje nije nikakav magijski obred, nego sakrament žive vjere. Kao i svaki drugi sakrament tako i kršenje pretpostavlja živu i čvrstu vjeru, koja u samome činu treba doći do izražaja i učvrstiti je. Obred krštenja može biti djelatan, učinkovit samo u ozračju snažne vjere, koja se živi i slavi. Temeljna pretpostavka za sakrament krštenja jest vjeroispovijed, prihvat vjere Crkve. Za krštenja odraslih taj se čin iziskuje od krštenika, a kod djece roditelji namjesto djece izgovaraju čin vjere i odreknuće od Zloga. Istodobno obećaju da će dijete odgajati u vjeri, da će ih učiti molitvama, omogućiti im da u životu pronađu svoje mjesto u zajednici vjernika.

Treba li odgoditi krštenje?

Kod mnogih današnjih, napose mladih roditelja, manjkaju te nužne pretpostavke jer ni sami nisu u vjeri poučeni, nisu u vjeru urasli niti im vjera određuje njihov ni blagdan, a pogotovo ne svagdan. Svjedoci smo da nekada za obreda krštenja sami roditelji ne znaju izmoliti ni Očenaš. Nerijetko se pitamo, da li u takvim slučajevima uopće djecu krštavati. Nije li to bacanje sjemena u trnje ili na kamenito tlo? Nije li možda bolje odgoditi krštenje za neko potonje doba? Ne bi li i roditelji trebali proći stanoviti katekumenat koji bi onda uveo i djecu u sakramentalnu zbiljnost? Čini se da praksa – napose u velikim gradovima – preporuča upravo takvu odgodu. Svećenici su, jasno, protiv toga, jer im to nameće još više obveza i zalaganja oko vjernika ili onih koji su možda u predvorju vjere, koji žive kao polupogani.

Davno je rekao crkveni pisac, vatreni i „žestoki“ vjernik Tertulijan: „Non nascuntur sed fiunt Christiani“, što će reći, da se kršćani ne rađaju nego oni postaju u životu. Židov je Židov po rođenju, ali kršćanin nije kršćanin po rođenju. On se mora odlučiti, on se mora opredijeliti za Isusa Krista. Kršćanski roditelji ne rađaju kršćane, nego djeca tek trebaju postati kršćanima i vjernicima. Naše biti-vjernik, biti-kršćanin temelji se u činu krštenja i taj život pretpostavlja život iz vjere i snage sakramenata, napose euharistije, najprije u roditelja, a onda u djece. Ne krštava se dijete zbog unosa u Maticu krštenih niti se misionarska životnost, vitalnost neke zajednice računa prema broju novokrštenika.

Temeljne krsne kateheze

U tu bi svrhu trebalo uvesti temeljite krsne kateheze i za roditelje i kumove. Dosada se u pravilu to svodi na jedan ili dva razgovora s roditeljima. To može biti dostatno ako su roditelji praktični vjernici koji su svjesni svoje vjere i obveza, koji žive svoje kršćanstvo. Ali što je s onima kojima ni petak, a ni svetak ne odaju da su vjernici? Za dijete je odlučno, hoće li ga roditelji uvesti u vjeru. Jasno, ne ovisi sve od ljudskoga truda i napora, prepustit ćemo nešto i milosti, ali se milost ne može razvijati bez ljudske suradnje. Duh Božji djeluje samo ondje gdje mu se ljudi otvore.

Pretpostavka braka

Krštenje je pretpostavka za pravi kršćanski brak. Svetost braka temeljila se u ranoj Crkvi u zbilji krštenja. Prema katoličkom poimanju valjano sklopljeni i konzumirani brak između dvoje krštenika jest sakrament i u sebi nerazrješiva veza. Sakramentalni brak stvara neraskidivu vezu među bračnim drugovima koja traje do smrti. U praksi u Katoličkoj Crkvi bračni drugovi djelitelji su sakramenta pri čemu je svećenik kvalificirani svjedok koji je sve donedavno omatajući svoju svećeničku štolu oko ruku zaručnika pred Bogom potvrđivao taj čin: „I ja vas spajam u ženidbeni savez. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Nerijetko je vjera zaručnika do te mjere rudimentarna da jednostavno ne postoje duhovni temelji pa je stoga u osobnom razgovoru nužno otvoreno porazgovarati o vjeri zaručnika, o njihovu poimanju braka i obitelji te izložiti katolički nauk o braku, precizno i sveobuhvatno

Kao i kod krštenja i kod sakramenta braka vjera je pretpostavka sakramentalnomu braku. Nerijetko je vjera zaručnika do te mjere rudimentarna da jednostavno ne postoje duhovni temelji pa je stoga u osobnom razgovoru nužno otvoreno porazgovarati o vjeri zaručnika, o njihovu poimanju braka i obitelji te izložiti katolički nauk o braku, precizno i sveobuhvatno. Danas se to nerijetko ograničava samo na ispunjavanje protokola zaručničkoga ispita te dogovora oko vanjskoga oblikovanja liturgijskoga slavlja.

Za učinkovit rast ovoga sakramenta u životu treba živa vjera u Boga, njegovu vjernost i savez, vjera u Isusa Krista i njegovu prisutnost u Crkvi te vjera u Duha Svetoga u zajedničkom životu bračnih drugova. Dogmatika i crkveno pravo moraju pronaći ispravni odgovor na teško pitanje glede manjkave vjere u nerazrješivost sakramentalnoga braka kad je u pitanju valjanost crkveno sklopljene ženidbe, koju nerijetko osporavaju bračni partneri nakon brodoloma u braku.

Euharistija – pečat braku

Sakramentalno vjenčanje trebalo bi obavljati unutar euharistijskoga slavlja pri čemu je euharistija nešto kao završni pečat kršćanskomu braku, jer je prema katoličkom poimanju obitelj mala kućna Crkva (usp. Lumen Gentium 11), u kojoj bi roditelji trebali biti svojoj djeci prvi vjesnici vjere, poduke u vjeri te ih vlastitim primjerom uvoditi u euharistijsko slavlje.

Doživotna bračna vjernost te zajednički život u braku snagom vjere, molitve i euharistije jedan je od načina nasljedovanja Isusa Krista u životu, danas ništa manje zahtjevan od života u celibatu ili djevičanstvu poradi kraljevstva Božjega. U vremenu kad se svaki drugi ili treći brak rastavlja istinski kršćanski brak jest nešto kao proročki znak neraskidive vjernosti samoga Boga čovjeku, Crkvi te prisutnosti Duha njegove ljubavi. Stoga ne bi trebalo biti u žarištu rasprava – pa ni na raznim sinodama – pripuštanje sakramentima onih koji žive u drugoj – nesakramentalnoj vezi, nego i toliki propusti u pripravi za brak te situaciji onih napuštenih bračnih drugova koji ostaju živjeti kao samohrane majke itd.

Poraditi na pastoralu krštenja i braka

Stoga, da se vratimo na početnu misao: Ne bi li trebalo uvesti kroz stanovito vrijeme nešto kao obvezni bračni katekumenat? To bi vrijeme pružalo mogućnost boljega upoznavanja s naravi kršćanskoga braka u Kristovoj zamisli i nakani. Nije li kontradiktorno da prije sklapanja braka ne stavljamo pred zaručnike ili buduće partnere gotovo nikakve zahtjeve ili obveze, a onda nakon eventualnoga bračnoga brodoloma polazimo od pretpostavke, da su imali jasne pojmove i predodžbe o braku te čvrstu odluku i volju za doživotnu nerazrješivost. Možda bi bilo moguće smanjiti broj rastavljenih brakova upravo intenzivnom pripravom za brak.

Stoga bi trebalo poraditi na pastoralu i krštenja i braka. Odlučno je pitanje, žive li partneri svoje krštenje  te da li ispunjavaju i žive svoj brak i bračne odnose u ozračju ispunjenosti vjerom i euharistijom. Lumen Gentium posvetio je cijelo jedno poglavlje općemu pozivu na svetost. Tko je s Kristom povezan po krštenju, trebao bi sukladno svojemu staležu težiti i do kraja razvijati svetost koju je primio te uz pomoć Božje milosti čuvati je i razvijati do punine te tako odgovoriti općemu pozivu na svetost u Crkvi (LG 39-42). Krsni i bračni pastoral trebalo bi mjeriti prema kriteriju, koliko pomažu vjernicima živjeti svoj poziv na svetost i trajno posvećivanje.

Svi znamo za SvLuja Mariju Grigniona de Monforta te njegovo klasično djelo o pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Premalo je poznato da je krstario Francuskom i držao pučke misije. I uvijek bi na kraju misija od sudionika tražio da na papiru – imenom i prezimenom te s nadnevkom održavanja misija – ispišu osobno svoj krsni zavjet, da ga osobno obnove i potpišu. Da se odreknu Sotone i svih njegovih djela, te odlučno pristaju uz krsni zavjet, vjeru i Krista. To je unio i u svoju čuvenu Molitvu posvete Vječnoj i Utjelovljenoj Mudrosti – Isusu Kristu – po rukama Blažene Djevice Marije. Ono de Monfort ne odnosi se na njegovo plemićko podrijetlo (potjecao je iz siromašnoga stališa), nego na crkvu u kojoj je bio kršten! Živio je trajno iz svijesti svoga krštenja te trajno obnavljao svoj krsni zavjet. Ne bi li to bio i danas siguran i prohodan put prema svjesnoj vjeri i čvrstim kršćanskim brakovima?