Koji je smisao trostrukog znaka križa koji stavljamo na čelo, usta i prsa prije čitanja Evanđelja?

Podrijetlo znaka križa na čelu i srcu dolazi iz Francuske ili Njemačke, te se u rimskoj liturgiji pojavljuje vjerojatno negdje između 800. i 1000. godine. Znak križa na usnama dodaje se dosta kasnije, no nije poznato kada je točno ušlo u liturgiju.

Pitanje: Koje je značenje i smisao trostrukog znaka križa koji svećenik i vjernici stavljaju na čelo, usta i prsa prije čitanja evanđelja tijekom svete mise, i kako je taj znak nastao.

Odgovor: Stavak 134. općih uredbi Rimskog misala spominje da ljudi čine ovu gestu zajedno sa svećenikom. Piše ovako:

„134. Svećenik otvara knjigu na ambonu i sa sklopljenim rukama govori: Dominus vobiscum(Gospodin s vama), a ljudi odgovaraju: Et cum spiritu tuo (I s duhom tvojim). Zatim govori: Lectio sancti Evangelii (Čitanje svetog Evanđelja) čineći pritom svojim palcem znak križa na knjizi i na svome čelu, usnama i prsima, kao i svi ostali. Ljudi izgovaraju klicanje: Gloria tibi, Domine (Slava tebi, Gospodine). Svećenik, ako se koristi tamjan, kadi knjigu (usp. br. 276 – 277). Zatim svećenik čita Evanđelje i na kraju govori: Verbum Domini (Riječ Gospodnja), na što ljudi odgovaraju: Laus tibi, Christe (Slava Tebi, Kriste!). Svećenik zatim poljubi knjigu tiho govoreći: Per evangelica dicta (Po riječima svetog Evanđelja).“

Treba naglasiti da su naznake iz stavka 134., koje su upućene ljudima da čine trostruki znak križa, novina iz trećeg izdanja Rimskog misala. Isto nije pronađeno u odgovarajućem izvornom stavku 95. iz Rimskog misala iz 1970. godine, gdje je ova gesta bila propisana samo za svećenike koji čitaju Evanđelje. No prilikom pisanja ove preporuke, misal jednostavno priznaje praksu koja je postala gotovo univerzalna među vjernicima tijekom stoljeća.

Podrijetlo znaka križa na čelu i srcu dolazi iz Francuske ili Njemačke, te se u rimskoj liturgiji pojavljuje vjerojatno negdje između 800. i 1000. godine. Znak križa na usnama dodaje se dosta kasnije, no nije poznato kada je točno ušao u liturgiju.

Ljudi su u određenom trenutku vjerojatno počeli oponašati geste svećenika ili đakona. Čini se da nitko ne zna kada je to zapravo počelo, ali po mom mišljenju ne prije nego što je rimska liturgija unificirana nakon Tridentskog sabora. Ova je praksa vjerojatno postala učestala nakon što su vjeroučitelji počeli poučavati djecu gestama koje se koriste tijekom svete mise.

Uzimajući u obzir tu povijest, vjerojatno svako duhovno značenje vezano za te geste također dolazi kasnije. No to ne znači da su duhovna značenja izmišljena niti da nemaju temelj u istini, već da geste mogu biti protumačene na više načina. Te geste, i njihovo značenje, naravno, sudjeluju i u onome što uvijek znak križa označava, a to je ispovijest vjere u Sveto Trojstvo i otkupljenje po Križu.

Ipak, posebno značenje ovoga trostrukog znaka križa možemo otkriti u molitvama koje svećenik čita prije i poslije naviještanja Evanđelja. Naime, prije Evanđelja svećenik se nakloni pred oltarom i tiho moli: „Svemogući Bože, očisti moje srce i moje usne da dostojno mogu navijestiti tvoje sveto Evanđelje.“ Isto govori i kad blagoslivlja đakona koji će navijestiti Evanđelje: „Neka ti Gospodin bude u srcu i na usnama, da dobro i dostojno naviještaš njegovo Evanđelje, u ime Oca…“ Nakon Evanđelja, svećenik ili đakon poljubi knjigu iz koje se Evanđelje čita i moli: „Po riječima svetoga Evanđelja, izbrisali se naši grijesi.“

Na taj način vjernici, čineći trostruki znak križa, mole Boga da blagoslovi njihove misli i srca, te također izražavaju da svim srcem prihvaćaju poruku Evanđelja koje se naviješta, te da će ga zauzvrat i sami naviještati, kako svojim usnama, tako i načinom života.

To je ujedno i ispovijest vjere da riječ koju primamo doista jest Kristova. Doista, to nam sâm Isus govori, a mi želimo da cijelo naše biće, naše misli, riječi, osjećaji i djela budu Njegovi.

Mogu postojati i drugi načini interpretacije ove geste, ali i ovaj način pokazuje da čak i jednostavan čin poput ovoga može imati dublji duhovni smisao.

otac Edward McNamara LC, izvor: Zenit.org, prijevod: Ivona Jezidžić

Foto: Shutterstock.com