KRŠĆANSKA NADA NASUPROT BEZNAĐA

Zbog sveprisutnog beznađa u postmodernom društvu svatko bi se s razlogom trebao zapitati postoji li nada koja je obilježena sigurnošću i pouzdanjem, postoji li iščekivanje koje će se sigurno ispuniti i postoji li nada koja na kraju neće razočarati?

Piše: Siniša Jozić

Postoji ljudska dob u kojoj se poučava ono što se zna, ali dođe i ona druga u kojoj se poučava ono što se ne zna: ova druga naziva se istraživanje.

Takav jedan (is)tražitelj istine i zasigurno jedan od istaknutijih sociologa 20. stoljeća bio je Zygmunt Bauman. On u djelu Tekuća modernost propitkuje i traga za smislom života – vjernika ili nevjernika – te se hrabro hvata u koštac s onim „ovdje i sada“; s društvenim, političkim i ekonomskim  promjenama, ali i s promjenama u područjima privatnog života kojima smo svjedoci, ali ih pritom teško uspijevamo definirati. To skriveno „ovdje i sada“ obilježeno je – kako autor ističe – fluidnošću (rastakanjem) svega čvrstoga, stabilnoga i trajnoga, što u naše živote unosi posvemašnju nesigurnost, fragmentaciju i dezorijentiranost.

Mjesto bez mjesta – cilj bez cilja

Pita se Bauman: Zar ne živimo u društvu gdje je bijeg postao poželjna strategija, a pokretljivost i nomadstvo, prednost pred statičnošću i sjedilaštvom? Do jučer poželjne odlike – pouzdanost, trajnost..., sada su zbačene preko palube suvremenosti. Pojedinac je tim uspješniji što bolje razvija sposobnost transformiranja, odnosno što i sam postaje fluidniji (neuhvatljiv kao jegulja i nezaustavljiv kao pješčani sat), prilagodljiviji različitim oblicima. Jučerašnje danas ne vrijedi! Ukratko, ova „ljudska mimikrija“ nameće ideju kako više ne postoje sigurne i trajne vrijednosti, nego samo promjenjive, dvosmislene i višeznačne. Dakle, čovjek u svojoj cjelovitosti (duh i tijelo), kreirajući vlastiti identitet, biva podvrgnut toj istoj neumornoj promjeni i višeznačnosti. Nažalost, bez cilja…

Još preciznije, fluidni život je nepostojan život koji se odvija u uvjetima stalne neizvjesnosti. Najakutnije brige koje opsjedaju takav život jesu strah da ćete biti zatečeni na spavanju, da nećete stići uhvatiti korak s događajima koji se brzo smjenjuju, da ćete zaostati… Proizlazi, onda, da takav „život“ ne može stajati u mjestu. Gdje važni događaji postaju beznačajni – a beznačajni postaju (pre)važni. Gdje vlada prosječnost, a svako prvenstvo biva potlačeno. U vremenu gdje i sve ovo napisano postaje bezlično i sivo. U vremenu do nekih novih vremenâ i starih grešaka. Budući da je čovjekov rok trajanja stalno na isteku, on će se ili modernizirati ili će nestati.

U konačnici, temelj svih ljudskih „bježanja“ jest STRAH OD SMRTI, ali one vječne. Iako je nada zadnje što umire u čovjeku, tu se i nazire njezin kraj. Zato latinska poslovica ističe: „Dok živiš priliči ti da se nadaš, ali kad umireš umiru s tobom i sve tvoje životne nade“. Tako nam mudri Propovjednik veli: „Jer onaj koji je među živima, ima nade, jer jamačno, živom psu bolje je u tome nego mrtvom lavu“ (Prop 9,4).

Zbog sveprisutnog beznađa u postmodernom društvu svatko bi se s razlogom trebao zapitati postoji li nada koja je obilježena sigurnošću i pouzdanjem, postoji li iščekivanje koje će se sigurno ispuniti i postoji li nada koja na kraju neće razočarati?

Kršćanski odgovor na izazov lutanja

Smijemo li se, dakle, uteći pod teološki plašt dok razumski propitujemo o Bogu kao i o istinskoj naravi i istinskom smislu ljudskoga bića? Papa Benedikt XVI. u jednom predavanju kaže: „Teologija i filozofija su u svemu tomu blizanci, tako da nijedan blizanac ne smije biti potpuno odvojen od drugoga, a isto tako svaki treba sačuvati svoju vlastitu zadaću i vlastiti identitet. Filozofija treba istinski ostati traganje razuma za vlastitom slobodom i u vlastitoj odgovornosti; treba vidjeti svoje granice i upravo tako svoju veličinu i širinu. S druge strane, teologija treba nastaviti crpsti iz blaga spoznaje koju nije sama izmislila, koja je uvijek nadilazi i koja, nikada do kraja iscrpiva mišljenjem, uvijek iznova poziva na mišljenje.“

Potrebno je poći jedan korak dalje – iskoračiti. Prihvatiti sebe, dakle, kao Božje stvorenje, riječi su koje često čujemo i o njima razmišljamo. U mnogo prilika, međutim, nezadovoljni smo samim sobom. Čini nam se da su drugi uvijek i u svemu pri stvaranju i odrastanju bolje prošli nego mi. Često smo nezadovoljni svojim izgledom, zanimanjem, poslom, okruženjem…

Uz to, čini nam se da i sam Bog nije pravedan jer daje da i zlima i dobrima sunce jednako sja i kiša pada. Nezadovoljstvo se gomila unatoč činjenici što nam je poznato da smo kao djeca Božja stvoreni upravo na Božju sliku i da smo jedinstveni i kao takvi neponovljivi. Brojni duhovni pisci i naučitelji ističu kako iz prihvaćanja samih sebe i svega što nam se događa započinje vrijeme promjene vlastite situacije i stanja u kojem živimo. Stoga prihvatiti sebe ne znači ostati na tome i ništa ne mijenjati. Prihvatiti sebe početak je promjene za kojom čeznemo. U suprotnom, stalno ćemo se vrtjeti u krug i ostati na istim polazištima umorni i s osjećajem vlastite nemoći. Tako se u nama gomila očaj, raste beznađe, umire nada.

Temeljno je pitanje za čime čezne naše srce i biće: za zemaljskim ili nebeskim? Naša ljudska mjerila nisu Božja mjerila. To je i Isus jasno rekao Petru koji ga je pokušavao odvratiti s puta koji vodi preko križa i trpljenja do spasenja (usp. Mt 16,23). Ukoliko cijeli život sve svoje misli i snage usmjerimo na zemaljska dobra i čežnju da se, uvjetno rečeno, „svidimo“ svijetu, a ne Bogu i sebi, onda ćemo uvijek biti u raskoraku s onim bitnim, a to je: kakvi smo u Božjim kao i svojim očima.

 

Nada je Isus Krist

Naša kršćanska nada, dakle, ne znači život u oblacima, sanjarenje o boljem životu. Ona je utemeljena na Božjim obećanjima i ispunjena u Isusu Kristu. Ta nada ne proizlazi iz naših samovoljnih želja i maštanja, jer sam Bog daje temelj, razlog i cilj toj nadi. Kršćanstvo, prije no moral ili etika, jest događaj ljubavi kroz prihvaćanje Isusove osobe. Zbog toga kršćanin i kršćanske zajednice moraju prije svega gledati i pomoći drugima da vide Krista, pravi Put koji vodi Bogu.

Stoga, budimo ljudi u kojima će se moći vidjeti ta nada, da bi se uopće i mogao zatražiti odgovor za razlog nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15).

Za onoga tko život promatra samo unutar ljudskog horizonta, kroz jednu dimenziju, gdje više nema mjesta za nešto što je „iznad“ – život je doista fluidan, jadan i besmislen; međutim za one druge – tražitelje – koji poučavaju ONO što je ljudskim umom nedokučivo: za njih IMA NADE jer je nada ISUS KRIST!

Moralni odvjetnik siromašnih

Sociolog Zygmunt Bauman rođen je 1925. u Poljskoj, gdje je i započeo svoju znanstvenu karijeru. Od 1971. živio je u Engleskoj te predavao na Sveučilištu Leeds, a njegov odlazak iz domovine bio je potaknut valom antisemitizma kojeg je sponzorirao tadašnji poljski komunistički režim. Blizak marksizmu, cijeloga života bavio se razmišljanjima o identitetu u modernom svijetu, holokaustu, potrošačkom društvu i globalizaciji upozoravajući da prevelik upliv tržišta i uspon društvenih mreža šteti međuljudskim odnosima. Kombinirajući filozofiju s drugim disciplinama bio je moralni odvjetnik siromašnih i obespravljenih u svijetu globalizacije. Preminuo je početkom siječnja 2017. u 91. godini života.