DOŠAŠĆE

Došašće je glagolska imenica i nastaje od glagola doći. Uvriježeno je diljem svijeta i ime advent, dolazi od glagola advenio u starom latinskom, a znači isto. Riječ došašće označava vrijeme prije Božića. Ono počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može započeti 27. studenoga, a najkasnije 3. prosinca. Određuje ga blagdan sv. Andrije Apostola. Prva nedjelja nakon tog blagdana je 1. nedjelja došašća. To je vrijeme priprave za Božić. Sastoji se iz dva dijela. Prvi dio traje do 16. prosinca. U tom se prvom dijelu došašća ljudi skruše, kaju, mole i spremaju za svoj konačni susret s Bogom, za sudnji dan. Drugi dio započinje 17. prosinca i završava rođenjem Isusovim, Božićem. U njemu se vjernici pripravljaju za Božji rođendan. Došašćem započinje nova liturgijska godina u spomenutom vremenu. U istočnoj crkvi nova liturgijska godina počinje 1. rujnom. Liturgijska boja došašća je ljubičasta. Došašće ima svoje liturgijske pjesme. Adventski vijenac, koji se kiti u došašću ima četiri svijeće, za svaku nedjelju po jednu. Stoji na obiteljskom stolu ili na ulaznim kućnim vratima. U došašću nema velikih vanjskih proslava ni slavlja vjenčanja. Sv. mise zornice kroz cijelo došašće vjernici rado posjećuju kao znak osobne pokore i zavjeta.

Povijesni pregled nastanka došašća

Kršćanstvo izrasta iz židovskog okrilja. Propovijedanjem apostola, na osobit način apostola Pavla vrlo se brzo širi po cijelom svijetu, ondašnjem rimskom carstvu. U tim prvim stoljećima ono poprima svoj oblik utemeljen na Objavi koja je sadržana u sv. Pismu, te dakako u pozitivnoj tradiciji Crkve. Da sve ostane u okviru iskrene vjere brinu se crkveni sabori. Mnogi lijepi običaji mjesnih crkava ili pojedinih naroda koji se spomenutom ne protive Crkva rado prihvaća kao plemenit ukras onom bitnom što pojedine istine vjere u sebi nose. Tako je i slavlje došašća počelo u 5. stoljeću. Uvodi ga biskup Perpetuo iz Toursa. Perpetuo je nasljednik slavnog i svetog sveca mučenika i biskupa sv. Martina (316.-397.) Uveo je pobožnu pripravu za Božić s blagdanom sv. Martina koja pada na 11. prosinca. Tu je pripravu bilježila pokora. Došašće je shvaćeno kao pokorničko vrijeme koje traje četrdeset dana. Svoj uzor ima u korizmi, a konačni u Isusovom četrdesetodnevnom postu u pustinji. Zapovjeđena je post tri dana u tjednu od 11. studenoga do Božića. Ovo se vrijeme na početku nije zvalo došašće već „Četrdesetodnevni post sv. Martina“. Papa Grgur Veliki (590. – 604.), poznat po reorganizaciji crkvenih obreda i pjevanja, sad za razinu cijele crkve to vrijeme ograničava na četiri tjedna pred Božić što je ostalo do danas. Ukida stroge oblike suzdržavanja od mesa i mliječnih proizvoda i vremenu daje sadržaj iščekivanja i radosti. No, i do danas je to vrijeme obilježeno ljubičastom bojom, bojom pokore, bez velikih vanjskih slavlja. Rimska liturgija tom vremenu umjesto pokorničkog daje slavljenički i karakter nade. To je vrijeme radosti i vrijeme pripreme za Božić. Vremenom se negdje izbistrilo, pa je došašće spoj pokorničkih sadržaja u vremenu radosti i iščekivanja. Drugi vatikanski sabor u Konstituciji „Sacrosanctum concilium“ o svetoj liturgiji određuje duh vremena korizme i duh vremena došašća. „Tijekom godine Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog dana i očekivanja blažene nade i dolaska Gospodnjeg. Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja.“ (V, 102.)

Korijeni došašća u Starom zavjetu

Čovjek, Božja slika i prilika, u slobodi svoje volje, već od svojih praroditelja Adame i Eve kreće putem grijeha, pa po tom otuđenja i zla. Sam se iz toga zla ne može spasiti. Ni svijet se sam ne može spasiti. Zato Bog izabra svoga Sina. No prije njega Bog našim ocima govori po prorocima. U Drugoj knjizi Samuelovoj po proroku Natanu govori svome slugi Davidu: „Kad se navrše tvoji dani i legneš uza svoje pređe, ja ću postaviti za tvog nasljednika tvoj vlastiti izdanak i njegovo ću kraljevanje učvrstiti. On će sagraditi dom mome imenu, a ja ću učvrstiti njegov kraljevski prijestol zavazda. Njemu ću ja biti otac, a on će meni biti sinom.“ (7, 12 – 13) Ovo su uistinu prvi tragovi mesijanizma, obećanja dolaska Spasitelja, iza kojih slijedi dugo vrijeme iščekivanja. Tako isto prorok Izaija: „Zato će vam, evo, sam Gospodin dati znamenje: Djevica će začeti i roditi sina; nadjenut će mu ime: Emanuel.“ (7, 14.). I konačno treće proročko navještenje dolaska obećanog Spasitelja kod proroka Miheja: „Ali ti, Betleheme – Efrato, previše si malen za ubrajanja u rod Judin, pa ipak će mi iz tebe izaći onaj, koji će biti vladar u Izraelu; onaj, kome je iskon od vremena vječnih. Zato će ih Gospod napustiti do vremena porođaja one, koja treba roditi. Tada će se ostatak braće vratiti djeci Izraelovoj.“(5, 1 – 2)

Navještaj rođenja Spasiteljeva u Novom zavjetu

Evanđelist Marko ne piše o Isusovom rođenju ni riječi. On ovako započinje svoje Evanđelje: „Početak Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Suglasno onome što je pisano kod proroka Izajije: 'Evo ja šaljem pred tobom svoga glasnika da ti pripravi put … pojavi se Ivan Krstitelj u pustinji … i k njemu je dolazila sva Judeja i svi stanovnici Jeruzalema. On je krstio u rijeci Jordanu  … u ono vrijeme dođe Isus iz Nazareta u Galileji, te ga Ivan krsti u Jordanu … Odmah poslije toga Duh ga  natjera da ide u pustinju  … četrdeset dana, i sotona ga kušaše. Boravio je među divljim životinjama; i anđeli mu služahu …„

(Mk 1, 1 – 13).

Evanđelist Matej svoje Evanđelje započinje Isusovim rodoslovom:

Isusovo ljudsko podrijetlo

Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova: Abraham rodi Izaka … Matan rodi Jakova, Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist. Svega dakle: od Abrahama do Davida četrnaest koljena; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest koljena; od progonstva u Babilon do Krista četrnaest koljena.

Isusovo rođenje

S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom. Ali prije nego se zajedno nastaniše, pokaza se da je začela po Duhu Svetom …

Josip je odlučio Mariju potajno otpustiti, kako je ne bi izvrgao sramoti. No, anđeo mu se javio u snu, te je Josip uzima za svoju ženu.

I ona, a da se nije s njom sastao, rodi sina, komu on nadjenu ime Isus.

Pohod maga

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzelem …

Pitali su Heroda gdje se rodio novi kralj. On o tome pojma nije imao. Sa svim je glavarima svećeničkim i narodnim i pismoznancima ispitao knjige starih proroka koje im rekoše, po riječima proroka, da je to Betlehem. Herod je htio ubiti novorođenoga kralja, no mudraci su drugim putem nakon poklonstva novorođenom kralju pobjegli u svoju zemlju.

Bijeg u Egipat

Kad su oni otišli, anđeo se Gospodnji ukaza Josipu u snu i reče mu: 'Ustani, uzmi dijete i njegovu majku pa bježi u Egipat i budi ondje dok ti ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije.'“

Učinio je Josip tako. U Egipta je ostao do Herodove smrti.

Pokolj nevine dječice

Herod vidjevši da je izigran od mudraca zapovijedi da se u Egiptu pobiju sva muška djeca do starosti od dvije godine

Povratak iz Egipta

Kad umrije Herod, anđeo se Gospodnji opet u snu javi Josipu i dade mu znak da se vrati u svoju zemlju, u Galileju u grad Nazaret.

da bi se ispunilo što su rekli: 'Zvat će ga Nazarećenin.'

(Mt 1 i 2)

Predgovoru Luka se obraća preuzvišenom Teofilu, da je odlučio, jer su to mnogi već učinili, po redu opisati događaje koji su se među njima dogodili, „kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi.

Slijede poglavlja po naslovima:

Navještenje rođenja Mesijina preteče, Navještenje Isusova rođenja, Susret dviju majki, Hvalospjev Marijin, Hvalospjev Zaharijin.

Isusovo rođenje.

Luka, što rijetko čine Evanđelisti, vijest o Isusovu rođenju povijesno određuje:

U ono vrijeme iziđe zapovijed cara Augusta da se provede popis pučanstva u svoj zemlji. To je bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upraviteljstva Sirijom. Svi su išli, svatko u svoj grad, da se upišu. (Lk 2, 1 – 3)

A samo se rođenje ovako dogodilo:

Tako i Josip, jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom, koja bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani Betlehem, da se upiše. Dok su tu bili, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih.

(Lk 2, 4. – 7.)

I konačno, evanđelist Ivan svojim proslovom govori o Isusovu rođenju ovako:

U početku bijaše Riječ, i Riješ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog … i Riječ tijelom postala i nastanila se među nama … Ivan svjedoči za njega i viče: Evo onoga koji poslije mene dolazi preda mnom je, jer bijaše prije mene.

(Iv 1, 1 – 18.)

Temeljem ovih izvješća nastaje svetkovina Božića. Svetkovina zapada i obitelji, svetkovina kao rođena ugrijati naša srca i duše. Čestitoj mašti vjernika najvećom je podloga nekoliko riječi iz Lukinog Evanđelja: i rodi svoga sina, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih. Ove su riječi krvotok sustavu koji je nastao tim događanjem u Betlehemu. Ivan evanđelist to više nije smio tako otvoreno napisati. Utekao se metafori, progovorio snagom simbola. Tomu su zasigurno doprinijeli Neron, Decije i drugi koji su u tim desetljećima organizirali progone kršćana. No te riječi nisu zamrle. Te male drage riječi o Sinu, svom Sinu, o pelenicama, o jaslama, te riječi, da u gostionici za njih nije bilo mjesta. Izvorištem su tolikih nadahnuća. Nadahnuća koja su ulijevala snagu preživjeti tolike i kao iz priče okolnosti koje je život u godinama poslije sa sobom nosio.

Adventski vijenac i svijeće

Tradicija adventskog vijenca i svijeća relativno je mlada. Iako je vijenac antičkog porijekla i znak je pobjede, i svijeća ima svoju veliku starost, u kombinaciji adventskog vijenca nastaju u prvoj polovici 19. stoljeća u Hamburgu. Prvi se adventski vijenac pojavio 1838. godine u domu za siromašnu djecu „Das Rauhe Haus“ („Trošna kuća“) koju je 1833. u predgrađu Hamburga utemeljio teolog, pedagog i evangelički pastor Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.). Od gradskih je vlasti dobio potporu i neku kuću te je uredio za sirotu, napuštenu i ostavljenu djecu. Iz njegovog dnevnika saznajemo o nastanku prvog adventskog vijenca. Da bi svojim štićenicima uljepšao predbožićne dane, da bi im u srce vratio toplinu roditeljskog doma kojeg nisu imali. Nakon zajedničke molitve bi svakog dana u došašću u drveni krug kojeg je sam napravio stavili po jednu svijeću i zapalili je. Na Božić bi gorile četiri bijele i veće svijeće koje su bilježile adventske nedjelje i devetnaest crvenih, nešto manjih, za svaki adventski dan. Tu ideju koja mu je došla u došašću 1838. nastavili su iz godine u godinu ponavljati, a od godine 1851. njegovi su štićenici počeli vijenac kititi zimzelenim grančicama, a onda su i cijeli vijenac pravili od tih grana. Taj se običaj proširio u evangelističkim obiteljima po Njemačkoj, a za kratko po cijelom svijetu. S vremenom su se u vjenčić stavljale samo četiri svijeće i palile se po redu kako je dolazila pojedina nedjelja došašća. Vijenac bi se ispleo tako da mu se ne vidi početak i kraj – beskonačnost, vječnost; bor i božikovina – besmrtnost; lovor – pobjeda; cedar – snaga i izlječenje od svih bolesti; od lišća je božikovine prema nekim vjerovanjima bila spletena Isusova kruna koju su mu nabili na glavu, a u vijenac se stavljao i ružmarin koji je prema legendi čuvao sv. Obitelj na bijegu u Egipat. I konačno, vijenac čine krug i svjetlo, znakovi savršenstva i života. Za četiri svijeće ima više tumačenja: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak; svijeće su crvene i bijele i govore o Isusovoj muci i pobjedi; ili su tri ljubičaste kao znak pokore i obraćenja i četvrta ružičasta, znak radosti da se Isus rodio; opet je prema drugoj tradiciji prva prorokova, druga betlehemska, treća pastirska i četvrta anđeoska.

Liturgija došašća i blagdani u došašću

Misna su čitanja vezana uz proroke, sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju. Proroci su najavili i čekali Isusov dolazak, Ivan Krstitelj je sve proročke riječi i nadanja stoljeća sažeo u onaj svoj kažiprst na Jordanu kad Isusa, kao zadnji u nizu proroka i na razdjelnici staroga i novoga zavjeta, pokazuje svima: Evo Jaganjca Božjega! Blažena je Djevica Marija primjer svakom vjerniku kako se čeka Gospodina, kako Ga se prima. Stoga i jest u srcu došašća Marijin blagdan Bezgrešnog začeća. Misna je liturgija uistinu bogata i svaki dan došašća ima svoj misni obrazac, na osobit način oni dani od 17. do 23. prosinca. Nedjeljna su čitanja pomno izabrana: 1. nedjelja – budno iščekivanja Gospodinova drugog dolaska; 2. nedjelja – jer je Kraljevstvo nebesko tu i blizu, treba mu pripraviti put do srca i duše, vremena i prostora; 3. nedjelja – Mesija će doći, tu je nadomak nas; 4. nedjelja – Mesija je došao, opisuje se njegov dolazak.

Liturgijska je boja ljubičasta, osim treće nedjelje koja ima ružičastu boju radosti i zove se „Dominica 'Gaudete'“ – Radosna nedjelja zbog Isusova dolaska. Ta je nedjelja, nedjelja Caritasa. Radost susreta s Isusom doživjet ćemo samo ako smo mu ovdje na zemlji dali koru kruha, čašu vode, ako smo ga odjenuli, obuli, posjetili u bolnici ili tamnici.

Uz Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. 12.) u došašću su još i ovi blagdani i svetkovine:

- 4. 12. Sv. Barbara djevica i mučenica (+ 3 st.) – zaštitnica rudara, na njezin se dan negdje sije i pšenica pred Božić. Ima i tradicija da se na njezin dan u vazu s vodom stavi grana trešnje koja za Božić procvjeta;

- 6. 12. Sv. Nikola biskup – Patara  između 255. i 270. – Myra, Turska, oko 346. – radost sve djece svijeta. Taj dobri biskup sva ova stoljeća dolazi i dariva dobre, a Krampus ga prati sa šibom za one koji se trebaju popraviti;

- 13. 12. Sv. Lucija (284. – 303.) rođena u Sirakuzi, zbog svoje je vjere podnijela mučeništvo 303. godine – na njen se dan diljem svijeta sije pšenica koja će do Božića izrasti. Hrvati katolici u tu pšenicu stavljaju tri svijeće: crvenu, bijelu i plavu, pšenicu vežu hrvatskom trobojnicom, a između svijeća u pšenicu stave jabuku. Te se svijeće u pšenici pale na božićnom ručku uz molitvu, a nakon ručka se moli tri puta apostolsko vjerovanje i svijeće gasi domaćin kriškom kruha umočenom u vino uz riječi: Svijećo, mi tebe kruhom i vinom, a ti nas blagoslovom i mirom!

- 21. 12. (prema tradicionalnom kalendaru) Sv. Toma apostol – Toma Nevjerni, Toma Sumnjivac, više nije na ovaj dan, već 3. srpnja. Na taj dan, najkraći u cijeloj godini, se na ognjištu peku okrugli kruhovi na koje se utiskuju križevi, božićni ornamenti, a u stara vremena su postojali i božićni lopari s urezanim božićnim riječima i čestitkama na koje su domaćice stavljale umiješeno tijesto za kruh na kom bi nakon pečenja ostale riječi božićnih želja. Taj bi kruh ostao do Božića. Taj se dan pere posteljina, čiste kuće, unose drva u kuću za vatru i da se čeljad ogrije.

- 24. 12. Badnjak – najljepši dan došašća. Dan u kojem se iščekivanje popelo svom vrhuncu. Badnjak žudi za hladnoćom, snijegom kako bi ih zagrijao svojom radošću uz obiteljsko ognjište. Sa sutonom čeljad ulazi u kuće, pjevaju se pjesme, molitve se čuju iz svake obitelji. Unose se badnjaci. Riječ ovome danu dolazi od bdjeti, ili badati (vatru na ognjištu), a i po hrastovom oblom drveću koje bi se usjeklo u šumi, a na njima bi se urezao križ. Badnjaci bi se u noći bdijenja pred Isusovo rođenje unosili u kuću. To bi činili domaćini, a mogu i drugi članovi obitelji, uz riječi: Hvaljen Isus i Marija! Na dobro vam došla badnja večer i Isusovo rođenje. Ponovilo se tri puta. Za svaki badnjak. U ime Presvetoga Trojstva. A sva bi čeljad uglas odgovorila: Uvijek bio hvaljen. I s tobom Bog dao zajedno! Domaćica bi čeljad posipala pšenicom, darivala orasima, suhim voćem, škropila blagoslovljenom vodom. Svi su čekali znak da se krene na ponoćku. Budan se te noći čekao trenutak Isusova rođenja.

Svete mise zornice

Svaki se dan u vrijeme došašća slavi u zoru sv. misa ranije nego inače u župnoj zajednici. One su izraz budnosti vjernika, izraz su pokore – odričemo se kroz cijelo došašća najslađeg sna u zoru i darujemo ga Isusu koji se ima roditi. One su pune čari i topline. Vjernici su na njima i te kako sretni. Kao da su Isusu u tim sv. misama najbliže. Posjećuju ih cijelo došašće i pri tom zasigurno svatko ima svoj zavjet. Krasno je vidjeti cijele obitelji na zornici. Na zornicama se pjevaju liturgijske pjesme došašća: Padaj s neba, Poslan bi anđel Gabrijel, Visom leteć ptice male …

Mise zornice imaju svoju tradiciju još tamo od srednjeg vijeka. I na Božić je prva sv. misa Zornica – božićna zornica.

Hrvatski pučki običaji u došašću

- 2. Nedjelja došašća, Djetinjci. Običaj da djeca zorom te nedjelje darovima obdaruju svoje djedove i bake, svoje roditelje. Nije kao običaj raširen u svim krajevima;

- 3. Nedjelja došašća, Materice. Na tu se nedjelju rano u jutro vežu ruke i noge majkama, bakama, ženama, sestrama, i one su za to morale dati otkupninu – „cinu“. To su bili domaći kolači, suho voće nanizano u grotulje (vijenac s osušenim kriškama jabuka, krušaka, marelica i drugog voća).

- 4. Nedjelja došašća, Očići. Ranom su zorom vezani dok još spavaju očevi, djedovi, muževi, braća te su se sada oni imali otkupiti „ciniti“ s istim darovima kao i na Materice.

Svi ovi liturgijski, crkveni i pučki sadržaji vremenu došašća daju samo jednu poruku: Budni budite, Gospodin je blizu! Ne smijete prespavati, prečuti, ne biti zainteresirani za Njegov dolazak. On je tu. Čim zakuca, odmah mu otvorite vrata svoje obitelji, srca i duše.

Piše: Fra Ante Marić