SVE ŠTO BI KRŠĆANIN TREBAO ZNATI O PRVOJ BOŽJOJ ZAPOVIJEDI

Bitno.net donosi veliki niz o ”Deset zapovijedi prema Katekizmu Katoličke Crkve”, kojim se kršćanima želi približiti pravi smisao i istina o temeljnom Božjem zakonu. Deset zapovijedi, koje je Bog preko Mojsija darovao Izabranom narodu, prilično su kratke, ali njihovo duhovno bogatstvo je toliko da bismo mogli provesti život razmatrajući o samo jednoj od njih. Također, želimo svoje čitatelje potaknuti na aktivno čitanje i razmatranje Katekizma Katoličke Crkve (KKC), u kojem je sadržan i objašnjen temeljni nauk Crkve

“Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene. Ne pravi sebi lika urezana niti kakve slike onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi” (Izl 20,2-5).

Pisano je: “Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!” (Mt 4,10).

 

I. “Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu služi”

Bog se očituje podsjećajući na svoje svemoguće, dobrohotno i osloboditeljsko djelo u povijesti onoga komu se obraća: “Ja sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” Prva riječ sadrži i prvu zapovijed Zakona: “Boj se Gospodina, Boga svoga (…) Ne idite za drugim bogovima” (Pnz 6,13-14). Prvi poziv i pravedan Božji zahtjev jest da ga čovjek prihvati i da mu se pokloni.

Jedini i pravi Bog prije svega Izraelu objavljuje svoju slavu. Objavljenje poziva i istine o čovjeku povezano je s objavom Boga. Čovjek ima poziv da očituje Boga djelujući u skladu sa svojim bićem stvorenim “na sliku i priliku Božju”:

Nikada neće, o Trifone, biti drugih bogova, niti ih je ikada bilo (…), osim onoga koji je stvorio i uredio svemir. Mi ne mislimo da se nas Bog razlikuje od vašega. To je onaj isti Bog koji je vaše oce iz Egipta izveo “moćnom rukom i ispruženom mišicom”. Ne polažemo svoju nadu u nekog drugog Boga – a njih ni nema – nego u istog Boga u kojega se i vi uzdate, u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva.

“U izričitoj Božjoj izjavi: ‘Ja sam Gospodin, Bog tvoj’ uključena je zapovijed vjere, nade i ljubavi. Doista, ako priznajemo da je on Bog, i to vječni, nepromjenljivi, uvijek isti sa samim sobom, time priznajemo i njegovu beskonačnu istinitost; odatle slijedi obveza prihvatiti njegove riječi i prionuti uz njegove zapovijedi s punim priznanjem njegove vlasti. Osim toga, ako je on Bog, onda priznajemo njegovu svemoć, dobrotu, dobročinstva; iz toga proizlazi neograničeno povjerenje i ufanje. A ako je on neograničena dobrota i neograničena ljubav, kako mu ne ponuditi svoje predanje i darovati mu svu svoju ljubav? Eto zašto u Bibliji Bog započinje i završava svoje zapovijedi riječima: `Ja sam Gospodin'”.

 

Vjera

Vrelo našemu ćudorednom životu jest vjera u Boga koji nam objavljuje svoju ljubav. Sveti Pavao govori o “posluhu vjere” (Rim 1,5) kao o prvotnoj obvezi, ukazujući da je “nepoznavanje Boga” počelo i objašnjenje svih ćudorednih skretanja.

Naša je dužnost u pogledu Boga da u njega vjerujemo i da za njega svjedočimo.

Prva zapovijed traži da razborito i budno njegujemo i čuvamo svoju vjeru, odbacujući sve što joj se protivi. Ima raznih načina kojima se griješi protiv vjere.

Hotimična sumnja o vjeri zanemaruje ili odbija držati istinitim ono što je Bog objavio i što Crkva predlaže vjerovati.

Nehotična sumnja znači kolebanje u vjeri, poteškoću nadvladati prigovore vezane uz vjeru, ili pak tjeskobu izazvanu njezinom nejasnoćom.

Ako se njeguje naumice, sumnja može dovesti do duhovnog sljepila.

Nevjerovanje je zanemarivanje objavljene istine ili hotimično odbijanje pristati uz nju.

Krivovjerje je “uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju”; otpad je “potpuno odbacivanje kršćanske vjere”; raskol je “uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni”.

 

Ufanje

Kad se Bog objavljuje i zove čovjeka, on ne može u potpunosti odgovoriti božanskoj ljubavi vlastitim snagama. Zato se mora ufati da će mu Bog darovati sposobnost da mu uzvrati ljubavlju i da djeluje u skladu sa zapovijedima ljubavi. Ufanje je pouzdano iščekivanje božanskog blagoslova i blaženog gledanja Boga; također jest strah uvrijediti Božju ljubav i zaslužiti kaznu.

Prva se zapovijed odnosi i na grijehe protiv ufanja, kao što su očaj i preuzetnost.

Očajem se čovjek prestaje nadati svome osobnom spasenju od Boga, pomoći da ga postigne ili oproštenju grijeha. Tako se suprotstavlja Božjoj dobroti, pravednosti – jer Gospodin je, doista, vjeran svojim obećanjima – i njegovu milosrđu.

Dva su oblika preuzetnosti. Ili je čovjek preuzetan po tome što precjenjuje svoje moći (te se nada da se može spasiti bez nebeske pomoći), ili po tome što neopravdano računa na svemoć i milosrđe Božje (nadajući se da će postići oproštenje bez obraćenja i slavu vječnu bez zasluge).

 

Ljubav

Vjera u ljubav Božju obuhvaća poziv i obvezu odgovoriti Božjoj ljubavi iskrenom ljubavlju. Prva nam zapovijed nalaže da ljubimo Boga iznad svega, a sva stvorenja za njega i poradi njega.

Protiv Božje ljubavi se može griješiti na razne načine.

Ravnodušnost ne mari za Božju ljubav ili odbija da o njoj vodi brigu; ne priznaje da je Bog onaj koji ljubi prvi i niječe snagu te ljubavi.

Nezahvalnost propušta ili odbija priznati Božju ljubav i uzvratiti Bogu ljubav za ljubav.

Mlakost je kolebanje ili nemar odgovoriti Božjoj ljubavi; može uključivati odbojnost predati se dinamizmu ljubavi.

Nehaj ili duhovna lijenost dolazi dotle da otklanja radost što dolazi od Boga i da osjeća odbojnost prema božanskom dobru.

Mržnja na Boga nastaje iz oholosti:

oprečna je ljubavi prema Bogu, čiju dobrotu niječe,

čak se usuđuje proklinjati ga kao onoga koji zabranjuje grijehe i udara kaznama.

 

II. “Gospodinu Bogu svom se klanjaj”

Bogoslovne kreposti vjera, ufanje i ljubav prožimlju i oživljuju ćudoredne kreposti. Tako nas ljubav potiče da damo Bogu što smo mu po svoj pravednosti dužni dati jer smo stvorovi. Za taj stav raspolaže nas krepost bogoštovlja.

 

Klanjanje

Glavni je čin kreposti bogoštovlja klanjanje.

Klanjati se Bogu znači priznati ga kao Boga, kao Stvoritelja i Spasitelja, Gospodina i Gospodara svega što postoji, kao beskonačnu i milosrdnu Ljubav. “Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinomu služi” (Lk 4,8), kaže Isus navodeći Ponovljeni zakon.

Klanjati se Bogu znači priznati, s poštovanjem i posvemašnjom podložnošću, “ništavilo stvorenja”, jer ono ne postoji doli po Bogu. Klanjati se Bogu znači hvaliti ga, kao Marija u hvalospjevu “Veliča”, uznositi ga a sebe ponižavati, sa zahvalnošću ispovijedajući da je učinio velike stvari i da je njegovo ime sveto. Klanjanje jedinom Bogu oslobađa čovjeka od zatvaranja u sebe, od ropstva grijehu i idolopoklonstva prema svijetu.

 

Molitva

Čini vjere, ufanja i ljubavi, naređeni prvom zapovijedi, vrše se u molitvi. Uzdignuće duha k Bogu izraz je našeg klanjanja Bogu: riječ je o molitvi hvale, zahvaljivanja, zagovora i prošnje.

Molitva je nuždan uvjet da mognemo slušati Božje zapovijedi. Valja “svagda moliti, i nikada ne sustati” (Lk 18,1).

 

Žrtva

Pravedno je Bogu prinositi žrtve u znak klanjanja i zahvale, usrdne prošnje i zajedništva: “Prava je žrtva svaki čin koji se vrši da svetim zajedništvom prianjamo uz Boga (…) i da tako mognemo biti blaženi”.

Vanjska žrtva, da bude vjerodostojna, mora biti izraz duhovne žrtve: “Žrtva Bogu duh je raskajan (…)” (Ps 51,19). Proroci Starog saveza često su prokazivali žrtve prinesene bez nutarnjeg sudjelovanja ili bez povezanosti s ljubavlju prema bližnjemu. Isus doziva u pamet riječi proroka Hošee: “Milosrđe mi je milo, a ne žrtva!” (Mt 9,13; 12,17). Jedina savršena žrtva jest ona što ju je Krist prinio na križu, potpunoma se prinoseći Očevoj ljubavi za naše spasenje. Sjedinjujući se s njegovom žrtvom, možemo od svoga života učiniti žrtvu Bogu.

 

Obećanja i zavjeti

U nekim okolnostima kršćanin je pozvan da nešto Bogu obeća. To se događa u krstu i potvrdi, u ženidbi i ređenju.

Iz osobne pobožnosti može kršćanin Bogu obećati također neko djelo, molitvu, milostinju, hodočašće itd.

Vjernost datim obećanjima izraz je štovanja koje dugujemo božanskom Veličanstvu i ljubavi prema vjernome Bogu.

“Zavjet, to jest promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru, mora se ispuniti iz kreposti bogoštovlja”. Zavjet je čin pobožnosti, kojim kršćanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obećava neko dobro djelo. Držeći svoje zavjete, daje Bogu što mu je obećao i posvetio. Djela apostolska pokazuju nam svetog Pavla kako se brine da ispuni zavjete što ih je učinio.

Crkva priznaje primjernu vrijednost zavjeta kojima se provode u djelo evanđeoski savjeti: Majka se Crkva raduje što se u njezinu krilu nalazi mnogo muškaraca i žena koji Spasiteljevo poniženje jače slijede i jasnije ga pokazuju primajući na sebe siromaštvo u slobodi djece Božje i odričući se svoje volje: oni se naime iz ljubavi prema Bogu podlažu čovjeku, u onomu što spada na savršenost, više nego to traži opseg zapovijedi, i to zato da potpunije slijede poslušnog Krista. U nekim slučajevima Crkva može, zbog primjerenih razloga, dati oprost od zavjetâ i obećanjâ.

 

Društvena dužnost bogoštovlja i pravo na vjersku slobodu

“Svi su ljudi dužni istinu, osobito u onome što se tiče Boga i njegove Crkve, tražiti i, pošto je upoznaju, prihvatiti i ostati joj vjerni”. Ta dužnost proizlazi iz “same naravi” ljudi. Ona nije oprečna “iskrenom poštovanju” prema raznim vjeroispovijestima koje “nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude”, ni zahtjevu ljubavi, koja kršćane potiče “da se s ljubavlju, mudrošću i strpljivošću odnose prema ljudima koji su s obzirom na vjeru u zabludi ili neznanju”.

Dužnost iskazivati Bogu pravo štovanje tiče se čovjeka uzetog pojedinačno i društveno. To je “tradicionalno katoličko učenje o moralnoj dužnosti pojedinaca i društava prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi”. Neprestano naviještajući ljudima evanđelje, Crkva se trsi da oni “kršćanskim duhom prožmu mentalitet i navike, zakone i strukture zajednicâ” u kojima žive. Društvena je dužnost kršćana da u svakom čovjeku poštuju i bude ljubav prema istini i dobru. Od njih traži da bližnje upoznaju s bogoštovljem “jedine prave religije koja postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi”. Kršćani su pozvani da budu svjetlo svijeta. Crkva tako očituje kraljevsku vlast Kristovu nad svim stvorenjem a napose nad ljudskim društvima.

“U vjerskoj stvari neka nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da, unutar dužnih granica, radi po svojoj savjesti, privatno ili javno, bilo sam bilo udružen s drugima”. Takvo se pravo temelji na samoj naravi ljudske osobe; njezinom dostojanstvu pristaje da slobodno prianja uz božansku istinu koja nadilazi vremeniti poredak. Zato pravo na tu slobodu “ostaje i onima koji ne udovoljavaju obvezi da traže istinu i da uz nju prianjaju”.

“Ako se, uzevši u obzir posebne okolnosti narodâ, jednoj vjerskoj zajednici dade posebno građansko priznanje u pravnom poretku države, nužno je da se ujedno svim građanima i vjerskim zajednicama prizna pravo na slobodu u vjerskoj stvari i da se ono poštuje”.

Pravo na vjersku slobodu nije ni moralna dozvola prianjati uz zabludu, ni uključno pravo na zabludu, nego naravno pravo ljudske osobe na građansku slobodu, tj. na zaštićenost od izvanjskog pritiska, unutar dužnih granica, u vjerskoj stvari od strane političke vlasti. To naravno pravo “treba, u pravnom uređenju društva, tako priznati da postane građansko pravo.

Pravo na vjersku slobodu ne može biti samo po sebi ni neograničeno, a ni jednostavno ograničeno “javnim poretkom”, zamišljenim po pozitivističkom ili naturalističkom mjerilu. “Dužne granice”, koje su povezane s tim pravom, treba da, u skladu sa zahtjevima općeg dobra, za određene društvene prilike odredi politički razbor, i odobri građanska vlast “po pravnim normama u skladu s objektivnim moralnim poretkom”.

 

III. “Nemoj imati drugih bogova uz mene”

Prva zapovijed zabranjuje častiti druge bogove osim Jedinog Gospodina, koji se objavio svomu narodu. Zabranjuje praznovjerje i bezvjerje. Praznovjerje je, na neki način, izopačena pretjeranost religije, dok je bezvjerje mana koja je manjkom oprečna kreposti bogoštovlja.

 

Praznovjerje

Praznovjerje je zastranjenje religioznog osjećaja i djela koja iz njega izviru. Može se također prikazati pod maskom štovanja pravog Boga, npr. kad se nekim djelima, inače ispravnim ili nužnim, pridaje gotovo magična važnost. Pripisivati djelotvornost molitvama i sakramentalnim znakovima samo u njihovoj tvarnosti, a ne pazeći na nutarnje raspoloženje koje zahtijevaju – znači upasti u praznovjerje.

 

Idolopoklonstvo

Prva zapovijed osuđuje mnogoboštvo. Od čovjeka traži da ne vjeruje u druge bogove osim u Boga, da ne časti druga božanstva, osim Jedinoga. Sveto pismo neprestance doživa u pamet odbacivanje kumirâ, koji su “srebro i zlato, ljudskih ruku (…) djelo”, koji “usta imaju, a ne govore, oci imaju, a ne vide”. Ti isprazni kumiri čovjeka čine praznim: “Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju” (Ps 115,4-5.8). Bog, naprotiv, jest “Bog živi” (Js 3,10; Ps 42,3; itd), koji oživljuje i zahvaća u povijest.

Idolopoklonstvo se ne odnosi samo na krivo pogansko bogoštovlje. Ono ostaje stalna napast za vjere. Sastoji se u tom da se učini bogom ono što nije Bog. Idolopoklonstvo je kad čovjek časti i štuje neko stvorenje namjesto Boga, bilo da je riječ o bogovima ili zlodusima (npr. satanizam), ili o moći, užitku, rasi, precima, državi, novcu, itd. “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu”, kaže Isus (Mt 6,24). Mnoštvo je mučenika umrlo da se ne moraju klanjati “Zvijeri”, čak odbijajući hiniti da je štuju. Idolopoklonstvo ne priznaje jedino gospodstvo Božje; zato je nespojivo sa zajedništvom s Bogom.

Život se ljudski ujedinjuje klanjanjem Jedinomu. Zapovijed klanjati se samo Gospodinu pojednostavljuje čovjeka i spašava ga od rasipanja bez granica. Idolopoklonstvo je izopačenje religioznog osjećaja, koji je čovjeku prirođen. Idolopoklonik je onaj koji “svoje neuništivo poznavanje Boga primjenjuje na bilo što drugo a ne na Boga”.

 

Gatanje i magija

Bog može objaviti budućnost svojim prorocima ili drugim svetima. No, ispravan je stav kršćanina u tom da se, u stvarima koje se tiču budućnosti, s povjerenjem preda u ruke Providnosti i da u tom pogledu izbjegava svaku nezdravu radoznalost. Nesmotrenost može biti manjak odgovornosti.

Treba odbaciti sve oblike gatanja: tražiti pomoć od Sotone ili zloduhâ, zazivati duše pokojnikâ, ili vršiti druge radnje za koje se krivo misli da mogu “otkriti” budućnost. Traženje savjeta u horoskopima, astrologija, gatanje u dlan, tumačenje znamenjâ i kockî, pojave vidovitosti, utjecanje medijima – sve to prikriva volju gospodovanja nad vremenom, poviješću i konačno nad ljudima, a ujedno i želju da se umilostive skrite moći. To je sve u proturječju s čašću i štovanjem, združenim sa strahopočitanjem prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu.

Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravnu moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda kreposti bogoštovlja. A ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduhâ. Za osudu je također nošenje amajlija. Spiritizam često uključuje djela gatanja i magije. Crkva upozorava vjernike da ga se čuvaju. Nezakonito traženje pomoći od tzv. tradicionalnih lijekova ne opravdava ni zazivanje zlih sila ni iskorištavanje lakovjernosti drugoga.

 

Bezvjerje

Prva zapovijed Božja osuđuje glavne grijehe bezvjerja: iskušavanje Boga riječima ili djelima, svetogrđe i simoniju.

Iskušavanje Boga jest u tome da se, riječima ili djelima, stavlja na kušnju njegova dobrota i svemoć. Tako je Sotona htio od Isusa postići da se baci dolje s Hrama prisilivši tako Boga da intervenira. Isus mu suprotstavlja riječ Božju: “Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!” (Pnz 6,16). Izazov koji se krije u iskušavanju Boga vrijeđa štovanje i pouzdanje koje dugujemo svome Stvoritelju i Gospodinu. U njemu je uvijek pritajena sumnja u njegovu ljubav, providnost i moć.

Svetogrđe jest obeščašćivanje sakramenata i drugih bogoslužnih čina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i činima. Svetogrđe je težak grijeh osobito kad je počinjeno protiv Euharistije, jer je u tom sakramentu suštinski prisutno sámo tijelo Kristovo.

Simonija je kupovanje i prodavanje duhovnih stvari. Čarobnjaku Šimunu, koji je htio kupiti duhovnu moć što ju je vidio u djelovanju apostolâ, Petar odgovara: “Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći!” (Dj 8,20). To je u skladu s Isusovom riječju: “Besplatno primiste, besplatno dajte!” (Mt 10,8). Nemoguće je prisvajati duhovna dobra i s njima postupati kao vlasnik ili gospodar, jer im je izvor u Bogu. Moguće ih je samo kao čist dar primiti od Boga. 2122 “Neka služitelj za podjeljivanje sakramenata ne traži ništa više od priloga što ih je odredila mjerodavna vlast, pazeći uvijek da potrebiti ne bi zbog siromaštva bili lišeni pomoći sakramenata”. Mjerodavna vlast određuje te “priloge” na temelju načela da kršćanski narod mora pridonositi uzdržavanju služitelja Crkve. “Vrijedan je radnik hrane svoje” (Mt 10,10).

 

Bezboštvo ili ateizam

“Mnogi naši suvremenici uopće ne uviđaju intimnu i živu povezanost s Bogom ili je izričito zabacuju, tako da ateizam treba ubrojiti među najteže pojave našega vremena”.

Riječ bezboštvo (ateizam) označuje vrlo različite pojave. Jedan mu je čest oblik praktični materijalizam, koji svoje potrebe i težnje omeđuje unutar granica prostora i vremena.

Ateistički humanizam krivo misli da je čovjek “sam sebi svrha, jedini graditelj i demijurg svoje vlastite povijesti”.

Jedan drugi oblik suvremenog ateizma čovjekovo oslobođenje očekuje od njegova ekonomskog i socijalnog oslobađanja, kojemu bi navodno “religija po svojoj naravi bila zaprekom, ukoliko čovjekovu nadu usmjeruje prema (…) budućem životu, čime ga odvraća od izgradnje zemaljskog grada”.

Time što odbacuje ili niječe Božje postojanje, ateizam je grijeh protiv kreposti bogoštovlja. Nakane i okolnosti mogu uračunljivost glede te krivnje mnogo umanjiti. Nastanku i širenju ateizma “mogu nemalo pridonijeti i sami vjernici, ukoliko zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga vjerskog, moralnog i društvenog života, pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju”.

Često se ateizam temelji na krivom poimanju ljudske autonomije koja ide čak do nijekanja svake ovisnosti o Bogu. Ustvari, “priznavanje Boga nipošto se ne protivi ljudskom dostojanstvu, jer je tom dostojanstvu temelj i savršenstvo u samom Bogu”. Crkva zna “da se njezina poruka slaže s najdubljim željama ljudskog srca”.

 

Agnosticizam

Agnosticizam poprima više oblika. U nekim slučajevima agnostik odbija nijekati Boga; naprotiv, dopušta da postoji transcendentno biće, ali koje se ne može objaviti i o kojem nitko nije u stanju ništa reći. U drugim pak slučajevima agnostik se ne izjašnjava o Božjem postojanju, izjavljujući da je nemoguće to dokazati, dapače da nije moguće to niti ustvrditi niti zanijekati.

Agnosticizam katkada može sadržavati izvjesno traženje Boga, ali može također predstavljati stanovit indiferentizam, bježanje od temeljnog problema postojanja i tupost moralne savjesti. Vrlo se često agnosticizam izjednačuje s praktičnim ateizmom.

 

IV. “Ne pravi sebi urezana lika …”

Božji je nalog sadržavao zabranu praviti bilo kakav rukotvoren Božji lik. Ponovljeni zakon tumači: “Pazite dobro! Onoga dana kad vam je Gospodin, Bog vaš, govorio ispred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika (…)” (Pnz 4,15-16). To je Bog posve transcendentni koji se objavio Izraelu. “On je sve!”, ali istodobno jest i “iznad svih djela svojih” (Sir 43,27-28). On je “sam Tvorac ljepote” (Mudr 13,3).

Ipak je Bog, već od Staroga zavjeta, naredio ili dopustio da se prave likovi koji bi simbolično vodili k spasenju u Utjelovljenoj Riječi: tako npr. mjedena zmija, kovčeg Saveza i kerubi.

Sedmi opći sabor u Niceji (god. 787.), polazeći od otajstva Utjelovljene Riječi, nasuprot ikonoboraca, opravdao je čašćenje ikonâ: ikonâ Kristovih, ali i Bogorodice, anđelâ i svih svetaca. Utjelovivši se, Božji je Sin otvorio novu “ekonomiju” slika.

Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, “čast iskazana slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan”, i “tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana”. Čast iskazana svetim slikama jest “čašćenje puno poštovanja”, a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu. Štovanje se ne iskazuje slikama uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu. Prema tome pokret duha prema slici ukoliko je slika ne staje na njoj, nego smjera k onome što slika predstavlja.

 

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net

Foto: www.stocksnap.io