KATOLIČKA POBOŽNOST I SVETOST U SVAGDANU

Unišli smo u „vrijeme kroz godinu“ – crkveni „svagdan“; nema „većih“ blagdana prije korizmenog vremena. Međutim, u duhovnom životu ne vrijedi „svagdan“, za nas je uvijek vrijeme svetkovanja s Gospodinom, napose u duhu molitve i predanja. Htjeli bismo progovoriti nešto i o toj protežnici našega kršćanskoga, katoličkog života.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Bogotražiteljica, mističarka i umna žena Simone Weil (1909. – 1943.) bijaše iznimna pojava u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Sjetili smo se nje u božićnom prilogu našeg Tjednika. Oduševljavala se kršćanstvom, Kristom, ali je ostala negdje na pragu Crkve. Spomenuli smo kako je, kad je već bila na izmaku snaga, uoči smrti, zamolila prijateljicu da je dovede pod slavinu, pusti vodu po njezinoj glavi i izgovori riječi krštenja, Presvetoga Trojstva, u čije se ime krštavamo. Tako je prema svjedočanstvu prijateljice ipak stupila u Kristovu Crkvu.  

Cijeloga svojega života bila je bogotražiteljica. Komunicirala je s dominikancem Jean-Marie Perrinom. U jednom pismu spominje svoja tri „bliska dodira s katoličkim vjerovanjem“. Najprije veli kako je 1935. sudjelovala u Portugalu za večernje procesije sa svijećama za slavlja mjesnoga zaštitnika te se osvjedočila kako je kršćanstvo vjera poniženih i prezrenih, potlačenih i robova, siromaha i onih s ruba društva. Godine 1937. boravi u Asizu, u crkvi Santa Maria degli Angeli, u Porcijunkuli. U pismu veli, tu ju je „nešto prisililo, nešto jače od nje, da prvi put u životu padne na koljena“. Godine 1938. bila je za Uskrs u benediktinskoj opatiji Solesmes, slušala gregorijansko pjevanje te pritom osjetila „čistu, savršenu radost“. Susreće engleskog hodočasnika koji joj pruža pjesmu G. Herberta, te bilježi da dok ju je recitirala, „Krist se k njoj i na nju spustio i zahvatio je do kraja“. 

Pišući svoju duhovnu autobiografiju, kako naziva svoja pisma P. Perrinu, ta iskustva, ti doživljaji bijahu za nju, u duhovnom smislu, jedina zbiljska duhovna iskustva njezina života koja su joj uistinu značila i vrijedila te bila za nju od egzistencijalnoga značenja. Dogodila su se unutar ozračja i surječja katoličke duhovnosti. Pitamo se što je to specifično u katoličkoj duhovnosti?

Bog se utjelovio – duhovnost utjelovljenja
U katoličkoj duhovnosti bitno je što smo isticali dok smo pisali o R. Guardiniju. Naime, Boga treba tražiti, ne u idejama, mislima, nego u utjelovljenom Logosu, u povijesti. Kršćanstvo je vjera utjelovljenja i u žarištu svih naših promišljanja jest povijesno utjelovljenje Logosa, druge božanske osobe. Prema utjelovljenju Logosa, prema događaju i povijesti Isusa Krista, smjera sveukupna objava. Božja se ljubav očitovala u bogočovjeku Isusu Kristu, u cijelosti, bez zadrške. U pravom smislu riječi „katolički“, tj. sveopće, u otvorenosti svima, ali ujedno i u beskrajnoj otvorenosti onomu što se nudi u Božjoj ljubavi kojom smo kao ljudi obdareni.

Bog djeluje u povijesti, ne trebamo ga tražiti nigdje drugdje. Istina je konkretna, Bog je konkretan u svojem djelovanju u Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga njegovo se djelovanje nastavlja ovdje i danas u Crkvi. U tome inkarnacijskom principu korijen je naše duhovnosti i pobožnosti, posvećivanja i svetosti.

Kršćanstvo nije bijeg iz svijeta ni od stvorene stvarnosti, nije ono prijezir tijela ni svijeta, jer je upravo tijelo postalo dijelom božanstva u tijelu uskrsloga Gospodina. Veliki von Balthasar izrazio se kako su sve ostale religije svijet koji se zapućuje prema Bogu, dok se u kršćanstvu Bog zapućuje u smjeru svijeta i čovjeka, a kršćani slijede taj Božji smjer, u vjeri. Katolicizam je oblik kršćanstva koji u svoj ozbiljnosti slijedi taj smjer do gorčine i patnje, ali u konačnici blaženog svršetka. Druge kršćanske zajednice groze se katoličkoga radikalizma. Ostaju negdje na pola puta.

Tijelo – stožina spasenja
Istočne Crkve ostaju u prostoru bogoslužja, svetoga, neke nalaze smisao u spiritualizmu koji se želi izdići iznad materije, druge pak ostaju u ozračju sekularizma koji se opire posvećivanju materije, poput nekih zajednica iz reformacije. Isus je jasno rekao, bolesnici trebaju liječnika. Želi li liječnik biti ono što mu ime i zvanje kažu, tj. liječnik koji liječi, ne s odmaka, onda liječnik nije čistunac, ne prilazi pacijentima „u rukavicama“, nego se svjesno onečišćuje, dotiče bolesnika, gubavca, nevoljnika. Upravo kao Isus. Takav je Isusov i samaritanski pristup čovjeku. Takav je bio Isus, takvi bi trebali biti kršćani slijedeći Učitelja. Bez straha od dodira nevoljnika, gubavca, bolesnika.   

Neke se kršćanske zajednice gotovo stide Boga koji se do te mjere upušta u Adamov glib i prlja svoje ruke. Pavao će reći tijelo je vaše hram Duha Svetoga koji u vama prebiva pa stoga „proslavite Boga u svome tijelu“ (1 Kor 6,19), jer „svet je Hram Božji, to ste vi“ (1 Kor 3,17). Zato je i mogao uzviknuti crkveni pisac Tertulijan (+220) kako je „Caro cardo salutis“ – „tijelo stožina, osovina spasenja“ (odatle „kardan“ ili „kardinal“ – stožernik); spasenje dakle ima i tjelesnu, tvarnu protežnicu, pa se i sakramenti u Crkvi, izvori spasenja, vežu uz tvari. „Verbum et elementum“ – Riječ i tvar! Spasenje u tvari, duh u tijelu, stoga katolička duhovnost ima sakramentalne crte.       

Bog koji je u Isusu Kristu postao čovjekom, u Duhu Svetome snagom vidljivih znakova, sakramenata, posreduje se vjerniku u klasičnim simbolima tradicije, u prostoru Crkve. Izvor katoličke duhovnosti crpe svoju snagu kad se asimiliraju datosti vjere, kad se pounutrašnji njihovo značenje za mene i svijet. Odatle i množina katoličkih oblika duhovnosti. Što se god prima, prima se na način primatelja. Svatko ima svoj osobni pristup, svoje osobno iskustvo.

Duhovi – mnoštvo, ne jednoličnost
Putovi i način kako shvatiti i prakticirati svoju vjeru mnogobrojni su, sukladno kulturi, ozračju, obrazovanju, religioznom urastanju u tajne vjere. Stoga imamo pluralizam katoličkih oblika duhovnosti. Svima njima žarište je bogočovjek Isus Krist koga nam nude Pismo i tradicija, sakramenti i crkveno Vjerovanje. Duh Sveti stvara odnose i zajedništvo, odnosi mogu postojati samo ondje gdje se prihvaća drukčijost drugoga, bližnjega, u pluralizmu. Duhovi su se dogodili u mnoštvu okupljenih iz raznih krajeva onodobnog svijeta. Luka nabraja dvadesetak regija iz kojih potječu sabrani Židovi za blagdan Pedesetnice u Jeruzalemu.

Duhovi su događaj i vanjsko uprizorenje „kat-holon“ – katolištva, sveopćega. Čovjek se treba cijelim svojim bićem, duhom, dušom i tijelom, ucijepiti u golemo zajedništvo Crkve, svjesni da smo svi udovi istoga tijela, i oni u središtu, ali i oni s ruba. Spremnost s drugima dijeliti vlastito iskustvo, kad se pojedinac otvori cjelini, kad s drugima dijeli što je u sebe upio i shvatio od tajne Isusa Krista u Duhu Svetome.

Posvećivati cjelokupnost života
Drugi Vatikanski sabor istaknuo je kako se Sin Božji svojim utjelovljenjem poistovjetio i stupio u zajedništvo sa svakim čovjekom. I tu imamo općenitost, univerzalizam, katolištvo. Utjelovljenje znači prihvat i otkupljenje svega svijeta. Punina Božjeg spasenja ima u zreniku puninu i cjelinu stvorene zbiljnosti. Sva zbiljnost, ukoliko se veže uz Boga, nosi u sebi sakramentalnu strukturu. To je ono na što je mislio Guardini kad se izrazio kako nam Bog dolazi u svemu ususret. Stvorenje je krcato Bogom, on ključa, izvire iz svih pora stvorenoga, i iz lijepa ali i manje lijepoga. Bog hoće da ga u svemu slavimo i od nas traži poklonstveni stav i odgovor u predanju.  

Na to smjera i riječ „kon-templacija“, obuhvatiti pogledom („kon“), sažeti pred sobom cjelinu, u jedno žarište, i kroz to gledati, promatrati Gospodina kao smisao naših misli i molitava. Na to smjeraju sakramenti u Crkvi, ali i sakramentali i blagoslovine – naime, obuhvatiti sve i tumačiti u duhovnom smislu. Promatrati sve sa zrenika Kristove proslave, Uskrsa, iz čega izviru sredstva spasenja, sakramenti. Sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji naglašava kako „bogoslužje sakramenata i blagoslovina pruža mogućnost istinski raspoloženim vjernicima da im se gotovo svaka zgoda života posvećuje božanskom milošću koja proistječe iz pashalnog otajstva muke, smrti i uskrsnuća Krista, od koga svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć. Nema ni jedne čestite uporabe tvarnih dobara koja se ne bi mogla usmjeriti čovjeku na posvećenje i Bogu na hvalu“ (br. 61). Čovjek je jedinstvo duha, duše i tijela. Treba to jedinstvo u Duhu oblikovati, tomu služi sve, od euharistije, preko vanjskih vidljivih znakova, znaka križa, svijeća, tamjana, blagoslovljene vode, poklona pred Presvetim itd. Stoga je upravo katolištvo tijekom stoljeća uvijek isticalo ljepotu, estetiku, u svemu, u bogoslužju, liturgijskoj odjeći, svetom posuđu, graditeljstvu, umjetnosti, glazbi. Uvijek je glasilo geslo: Gospodinu samo i jedino najljepše!

Marija – temeljni lik i uzor vjernika
Sve treba (uz)dizati duh čovjekov prema tajni Utjelovljenja, a put do utjelovljenja uvijek vodi preko Marije. Ona je neizostavni dio našega Vjerovanja, naše duhovnosti, ima svoje čvrsto mjesto u vjerničkom, poglavito katoličkom životu. Malo o njoj znamo iz izvora objave, ali je značajna u našoj osobnoj duhovnosti.

Na Mariji se dade odčitati kako Bog uključuje čovjeka u svoje otkupiteljsko djelo. Bog nas bez nas ne može niti hoće spasiti. Želi uključiti pojedinca u djelo, u su-djelovanje. Bog je postao čovjekom u Isusu Kristu. Treba zahvaliti volji Oca i snazi Duha Svetoga, ali za to djelo trebao je i krilo Djevice, njezin pristanak, njezinu vjeru. Na Mariji odčitavamo kako Bog oblikuje čovjeka, uvijek u suradnji s njim. Nikada bez čovjekova osobnoga pristanka. Poštuje on čovjekovu slobodu i pristanak, ali i mogućnost odbijanja. Svatko je kadar od-govoriti ili uskratiti odgovor. Marija je pristala. Time nam može biti zagovornicom. Marija ne stavlja Bogu granice, nego se do kraja Gospodinu raz-ot-kriva, cijelim svojim bićem.  

Marija nas prati, a da toga nismo ni svjesni, od Knjige Postanka do Knjige Otkrivenja. Marija - Nova Eva, nova majka živih i života, namjesto nesretnice Eve (Post 3,20). Donijela je svijetu Spasitelja, začetnika novoga života, koji je uništio smrt i darovao život vječni. Svi imamo naravnu majku koja nas je rodila i duhovnu Majku koja nas rađa u vjeri. Katolicima je Marija svagdanji poticaj za život u Duhu i svetosti. Bez otklizavanja u jeftini „sentiš“, što se nerijetko zbiva u pobožnostima prema Mariji.

Treba ići u dubinu i visinu
U vremenu smo premreženosti kad se u sekundama možemo povezati s cijelim svijetom, premostiti zemaljske i zračne prostore. Ali, što je s vremenom? Čini se da smo zaboravili tu protežnicu ili ju niječemo. Zabravili smo dveri vremena, povijesti i prošlosti, gdje se sve bitno odvijalo za naš život i u našemu životu. Zapravo to jedino ostaje, to ima trajnost, ne zastarijeva, nije ni mlado ni staro, nego dolazi k nama onkraj vremena i prostora, u bezbrojnim zrcaljenjima vječnosti u vremenu. Uvijek mlado i svježe, kao izvor-voda.

Cijela je Crkva tisućljetno stablo u čijim su temeljima Krist i apostoli zajedno s Marijom. Na tom smo stablu mi lišće koje traje jedno ljeto u slijedu vremena. Stablo sve nas nadživljuje.  Hoćemo li crpsti snagu iz stabla, iz dubina, ili ćemo biti osušeni suvarci koje se baca u oganj, živeći površno, od „surfanja“ po internetu, ne crpeći živodajnu snagu iz dubina, iz žilja, iz povijesti?  

Zadržimo li se samo na „trenutku“ u kome živimo, priječimo stablo u daljnjem rastu, zamračujemo ljepotu onoga što se visoko izvija prema Nebu. Duh, duhovnost, pobožnost, osjećati s Crkvom veliko je upozorenje i prometni znak koji poručuje da ne živimo površno. Jer, to bi bila naša osobna, ali i kolektivna tragedija od koje nas Gospodin želi sačuvati.