Vazmeno trodnevlje su tri dana prije Uskrsa u Velikom tjednu.
To je razdoblje između korizme i Uskrsa. Na Veliki četvrtak prestaju zvoniti zvona u crkvama i ne sviraju orgulje do Vazmenog bdijenja.
Vazmeno trodnevlje sastoji se od tri dana:
Veliki četvrtak - spomendan Isusove posljednje večeri
Veliki petak - spomendan Isusove muke i smrti
Velika subota - dan tišine, molitve i pohoda Božjeg groba
Osam dana prije Uskrsa, u Nedjelju muke Gospodnje ili Cvjetnicu, započeo je Veliki ili Sveti tjedan. Vrhunac Svetog tjedna je Sveto vazmeno trodnevlje, koje započinje večernjom misom na Veliki četvrtak i koje sačinjavaju Veliki petak, Velika subota i Uskrs.
Sva tri dana slavi se Kristova pasha- prijelaz iz ovog u slavni život kroz razapinjanje i smrt. Sveto trodnevlje nisu tri samostalna slavlja, nego je to slavljenje jednog otajstva u tri različite faze koje se odvijaju u razdoblju od tri dana. Premda se obredima Svetog trodnevlja slavi samo jedno otajstvo ipak u obredima pojedinih dana prevladava trenutak koji se slavi toga dana:
•od Večere Gospodnje na Veliki četvrtak i na Veliki petak slavi se Kristova muka i smrt
•Velika subota je “dan najveće žalosti” jer je toga dana Krist počivao u grobu, pa se stoga u Crkvi ne obavljaju nikakvi obredi sve do
•Uskrsnog bdijenja u subotu navečer koje je vrhunac Vazmenog trodnevlja
Veliki četvrtak
Na Veliki četvrtak navečer slavimo posljednju Isusovu večeru. Za vrijeme te večere Isus je izgovorio veliku zahvalnu molitvu vazmene večere: Nema zajedništva bez zahvaljivanja Bogu, bez iskazivanja hvale njemu, Stvoritelju i Spasitelju. Tog je dana Isus više puta apostolima uputio ove riječi: “Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas.” Te je večeri Isus ustanovio i sakrament Euharistije. To je njegova oporuka i - možemo reći - posljednja želja: da slavimo Euharistiju spominjući se Isusova života, smrti i uskrsnuća.
U nekim je župama običaj da nakon propovijedi predstojnik zajednice pere noge nekima od braće. Tako on po Kristovu primjeru daje znak služenja drugima.
Poslije pričesti posvećene hostije, Tijelo Isusovo prenose se na sporedni oltar, gdje se u Uri klanjanja razmatra Isusova smrtna borba u Getsemanskom vrtu.
Sigurno smo već x-puta čuli događaj iz dvorane Posljednje večere kad Isus učenicima pere noge. Dvorana je puna ljudi koji su došli s ceste, umorni, bosi, prašnjavi i oznojeni. A običaj je da prije gozbe rob ide od gosta do gosta i pere mu noge. Ali ovdje nema robova nego tu najnižu službu obavlja sam Isus. Učenici pak reagiraju nemirno i bez razumijevanja. Petar se čak prepire i svađa s Isusom. No onda polako shvaća što se tu zapravo zbiva.
O čemu se radi? Petar zna da kod njegovih nogu kleči onaj koji je po rangu viši od njega. Kod nogu koje su zamazane i koje su išle mnogim krivim putovima. A zašto Isus čini nešto tako ludo i besmisleno? On daje odgovor na sva pitanja jednom rečenicom: Dao sam vam primjer da i vi tako činite kako sam i ja činio vama. To je primjer ljubavi. Mnogo toga se danas u medijima, pa i u svakodnevnom govoru prodaje pod ljubav. I sam riječ ljubav doživjela je inflaciju. Što je zapravo ljubav? Jesu li to slatkaste izjave dvoje zaljubljenih? Jesu li to osjećaji? Ta svi znamo kako su osjećaji promjenjivi!
Ljubav se događa kad jedno drugome peremo noge. A što znači prati noge jedno drugome? To znači spustiti se na istu razinu u mišljenju i razgovoru s našim bližnjima. Ljubav se događa kad jedan drugoga uzimamo ozbiljno. Ljubav se događa gdje povredljivost i taštinu, po kojima tako često naglo reagiramo, odgodimo za kasnije, ne planemo odmah, nego razmislimo i preispitamo se. Postati malen, hodati po zemlji, ne izdizati se iznad bližnjih, realnim pogledom gledati stvari - to je početak ljubavi.
Pitali su jednog rabija zašto ljudi danas tako rijetko susreću Boga. A on je odgovorio: Zato jer se nisu navikli prignuti. Puno ljudi leži na tlu. Tko se sagne i vidi njih, vidi Boga. Sagnuti se - ili kako kaže Isus: prati noge - znači ići na koljenima, vidjeti Boga i ljude i stvari onakvima kakvi zaista jesu, učiti se ponašati s poštovanjem.
No, Isus ne govori samo o tome da trebamo učiti drugima prati noge. To je samo jedna strana. Radi se i o nečem drugom što je možda još teže. Naime, dati si prati noge!
Tko se daje prati? Djeca i bolesnici. Dijete dnevno kupaju. Ali čistoća nije jedina svrha kupanja. Za dijete je jako važno da doživi svoje tijelo, da osjeti blizinu majke. Jer dodir kože pruža mu životnu radost.
Za bolesnika je takvo pranje ponajviše znak nemoći i sigurno da nije ugodno. Oni su upućeni na stranu pomoć. A to nije lako prihvatiti.
Mi smo pred Bogom i djeca i bolesnici. I pranjem nogu Isus to hoće naglasiti. Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Tko slijedi Isusa, zna da je bolestan, priznaje da treba pomoć.
Mi najčešće postupamo tako kao da smo stabilni i zdravi. Igramo ulogu jakoga i pred Bogom, i jedni pred drugima. A unutrašnjost izgleda potpuno drugačije. Tu onda osjećamo teret i bol. Možda samo najbolji prijatelji znadu kako je stvarno s nama.
No pred Bogom se smijemo pokazati u svojoj slabosti i u svojoj bolesti. On ionako zna što se skriva iza našeg obrambenog zida. Pred Bogom smijemo biti kao djeca, smijemo se pouzdati u njegovu blizinu i nježnost, smijemo se dati prati. Jer ako se njemu ne damo prati - a peremo se u ispovijedi - onda ćemo ostati prljavi i nezadovoljni samima sobom.
Ono što se odigralo između Isusa i učenika u dvorani Posljednje večere zaista je lekcija ljubavi. Ne možemo ljubiti vlastitom snagom. Isus se okreće k nama, pere nam noge, čisti cijelo naše biće i prihvaća nas.
To je novi pokret i tu možemo ponovno početi. Ponovno početi u braku, sa susjedima ili na radnom mjestu. Voditi razgovore, razgovore o dnevnim pitanjima, o nama samima, a ne samo o vremenu, kako se to čini kad se nema što reći. Možemo učiti razumjeti i priopćavati ono što nas iznutra pokreće. Možemo učiti slušati. Možemo prestati s ogovaranjem i agresivnim reakcijama ako se ozbiljno držimo jednakovrijednima, ako se međusobno poštujemo kao ljudi.
Isus nam je dao primjer. Dao nam je osnovu koja nas nosi i podržava. I sigurnost da je ljubav moguća.
Veliki petak
Na Veliki petak, u središtu stoji Isusov križ, spominjemo se njegove smrti. Nakon uhićenja, Isusa njegovi protivnici čitavu noć vucaraju od Velikog svećenika k Pilatu, pa k Herodu, pa opet k Pilatu. Svitanjem proces postaje javan i izmanipulirana svjetina traži Isusovu smrt. Razapinju ga i, kako spominje evanđelje, oko podneva nastaje mrak po svoj zemlji. A oko tri sata poslije podne Isus umire. Crkvena liturgija čitanjima prati Isusa na njegovu putu u smrt. Poslije čitanja slijedi klanjanje križu koji je po Isusu postao znakom našega spasenja. Obredi Velikog petka završavaju pričešću i molitvom na Isusovu grobu.
Događaj kojeg se pri tom spominjemo zapravo je od A do Ž prikaz neuspjeha. Ne samo bilance poduzeća, nego i godišnja izvješća udruga i organizacija trebaju pokazati plus i ispasti pozitivne. Ako su ta izvješća negativna, onda se razmišlja gdje leži izvor pogrešaka. A pogreške se obično nalaze kod drugih. No nisu svi, koji su jednog pravednog i nedužnog čovjeka objesili na križ bili zli. Ali je veliko ljudsko iskušenje da se krivnja prebaci na drugog čovjeka ili grupu. Sigurno nije slučaj da se krivce ili navodne krivce odbacuje, tjera iz mjesta, da bi se zajedno s njima odgurnulo i zlo, a sebe proglasilo čistim. Uvijek se nekom piše neki natpis - kao Isusu: Bolje je da jedan čovjek umre umjesto naroda. Tako se i nesvjesno okrećemo od naših vlastitih pogrešaka. Vjerojatno je to jedno prastaro iskušenje: drugoga uvaljujemo u blato da bi sebe oprali, sebe rasteretili tako da na drugoga navalimo teret i to često upravo onome koji je dosta ili već previše toga vukao, te ga se više ne smatra čovjekom. Možda čak i slutimo da smo na lošem putu, ali nam teško pada da priznamo pogrešku. Možda osjećamo kako drugi - taj žrtveni jarac, dežurni krivac - stavlja u pitanje naše ponašanje, našu životnu procjenu. Primjećujemo da nas izaziva ili smo naprosto posramljeni. Ali taj početni uvod preokreće se u nečistu savjest koja tada krivnju gura na drugoga. A zašto tako reagiramo?
U jednom starom crkvenom koralu pjeva se: “Usred života okruženi smo smrću”. Ta rečenica izriče upravo jedno neporecivo iskustvo ljudskoga života. Svakodnevno se suočavamo s iskustvom prolaznosti i uzaludnosti, razočaranja, neuspjeha, s iskustvom besmislenosti, straha i padova. Sjena smrti pokazuje se u bolesti i siromaštvu, u jadu, bijedi i potrebi. A osobito je nemoguće izbrisati tu stvarnost smrti kad izgubimo blisku i ljubljenu osobu. Sva ta neugodna iskustva prate čovjeka od rođenja kao sjena kuda kod on pošao i čime god se bavio.
Postavljaju li ta i takva iskustva u pitanje smisao patnje? Je li zaista dobro samo ono što mi mislimo da je dobro? Bilo je to negdje u Rusiji. Nekom je čovjeku, seljaku, pobjegao konj. Susjedi su to čuli i stali ga tješiti u njegovoj nesreći. No on je samo rekao: Jel sreća ili nesreća, Bog zna! Nakon dva dan vratio se konj i doveo sa sobom još nekoliko divljih konja. Ponovno su došli susjedi, ali ovaj put s čestitkama zbog sreće koja ga je snašla. No čovjek je ponovno mirno odgovorio: Jel sreća ili nesreća, Bog zna! A imao je dvadesetogodišnjeg sina i taj je sin pokušavao jahati jednog od divljih konja. Konj je bio nemiran, zbacio ga i sin je slomio nogu. I opet su došli susjedi kako bi čovjeka utješili u njegovoj nevolji. I opet je samo mirno rekao: Jel sreća ili nesreća, Bog zna! Nakon nekoliko tjedana, započeo je rat i u to je selo došla vojska i odvela sve mladiće koji su bili sposobni za rat. Budući da je sin imao slomljenu nogu, ostavili su ga kod kuće. I naravno, opet su došli susjedi i počeli mu govoriti kako ima sreće. A čovjek je samo mirno ponovio: Jel sreća ili nesreća, Bog zna!
Često se sigurno u različitim teškim životnim situacijama pitamo ZAŠTO i IMA LI TO SMISLA. Često bismo najradije pobjegli od svih tih sjenovitih i tamnih strana svojega života poput čovjeka koji je htio pobjeći od svoje sjene. Valjao se po tlu, skakao u vodu, ali ništa nije pomoglo. Dok mu netko nije rekao da stane u sjenu drveta.
I mi se možemo lakše nositi sa svojim sjenama ako stanemo u sjenu križa Kristova. Pod njegovim križem sve postaje drugačije jer nam je svojim životom i smrću pokazao da patnja ima smisla. Jer patnja je cijena koja se mora platiti za ljubav. Bez patnje i smrti nema niti uskrsnuća.
Velika subota
Na Veliku subotu navečer slavi se uskrsnuće Isusovo. Obredi Velike subote puni su simbola. Svjetlo i tama, voda i vatra, kruh i vino. Svi ljudi na zemlji, bilo koje rase i li vjere, od kamenog doba do industrijskog vijeka, ljudi svih kontinenata i kultura: Kinezi, Indijanci, Eskimi, Indijci, Japanci, Egipćani, Arapi, Grci, Turci, Afrikanci - svi bi oni, kad bi sudjelovali u današnjem slavlju prema tim simbolima prepoznali da se radi o osnovnim pitanjima čovjekova bića: o smislu i spoznaji, o vjeri i ljubavi, o životu i smrti. Nakon paljenja uskrsne svijeće koja označuje živoga Krista uskrsnuloga, pjeva se Hvalospjev svijeći. Taj je hvalospjev najljepši hvalospjev koji Crkva ima. Potom se u čitanjima razmatra povijest spasenja ljudskoga roda od početka čovječanstva do Isusa Krista. Zatim se blagoslivlja krsna voda i diljem čitavog svijeta krsti se na tisuće odraslih ljudi koji svoj život žele živjeti nasljedujući Krista raspetoga i uskrsnuloga. I na kraju, svečanom procesijom sa svijećama želi se simbolizirati želja da mi kršćani to svjetlo, uskrslog Krista nosimo k svim ljudima i izvan crkvenih zidova.
Svjetlo i tama! Svi znamo što znači svjetlo. Ako nema svjetla ne možemo vidjeti jedni druge, tapkamo po tami, nesigurni smo, jer ne znamo što nam se može dogoditi. A tek kad upalimo svjetlo primjećujemo oko nas obrise stvari, vidimo ljudska lica. Kaže se da je na čovjekovu licu ispisan sav njegov život. Jeste li već promatrali ljudsko lice? U jednoj je školi učitelj djeci dao slijedeći zadatak. Uzeo je kartu svijeta, razrezao je na različite komade, izmiješao te dijelove i zatražio od djece da ponovno svijet dovedu u red. Učenici su pokušavali gotovo čitav sat, ali im nikako nije uspijevalo. Konačno su i odustali, a onda im je učitelj odlučio pomoći. Okrenuo je sve dijelove i budući da je na drugoj strani bila slika čovjeka, zatražio od njih da sastave čovjeka. Naravno, nije prošlo niti pet minuta, a pred učenicima je ležala slika čovjeka. Potom je učitelj odredio da se slika slijepi i okrene, i na veliko čuđenje učenika pred njima se pokazala pravilna slika svijeta.
Evo, to je značenje i Isusova uskrsnuća. On se zato rodio, živio na zemlji, trpio, bio raspet, umro i pokopan i konačno uskrsnuo, da čovjeku pokaže put kako može urediti svijet. Svijet koji se, kako smo razmišljali jučer, na Veliki petak, često pokazuje samo sa svoje tamne strane, kroz katastrofe, ratove, patnju i bol. Kristovo je uskrsnuće temelj nade i vjere i u bolji svijet, i to svijet na kojemu sada živimo.
Jer s Kristovim Uskrsnućem stoji i pada kršćanska vjera. Ako Krist nije uskrsnuo onda su svi kršćani promašene egzistencije i naivne budale. A proslava Isusova uskrsnuća je predujam budućnosti koja prelazi svaku slutnju i nadu čovječanstva. I druge religije uče da Bog stanuje u nepristupačnom svjetlu. One također znaju da je Božja moć jača od svake ljudske moći. Ono govore i o tome da u nama ljudima ima nešto besmrtno.
Ali da je Bog sišao tako duboko u čovječanstvo, do najnižeg mjesta, jasala i križa, da Bog svoju svemoć skriva iza ljudske nemoći, božansko bogatstvo iza ljudske bijede; da nas uzdiže k sebi, kako bi nam dao učešće, ili rečeno jezikom moderne ekonomije: kako bi nam dao dionice u svom božanskom životu, to je zaista nova i nigdje čuvena poruka. To je jedna takva tajna vjere i ljubavi, da je nikada nećemo moći prozreti. Ne možemo je shvatiti koliko god se trudili i naprezali, koliko god bili pametni. Preostaje nam samo da joj se poklonimo i je sa strahopoštovanjem častimo. Zato proslavimo ljubav Božju, koja je u Isusu Kristu prevladala smrt i grob, a nas učinila sudionicima uskrsnuća i sretnoga života koji nema kraja.
