DOBRA ISPOVIJED – NAJBOLJI LIJEK ZA DUŠU

Zacijelo, najljepši dar koji imamo od Gospodina uskrsloga jest sakrament oprosta grijeha.

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Kad je Gospodin u apostole na Uskrs dahnuo i rekao "Primite Duha Svetoga", dogodilo se novo stvaranje, postali su novi ljudi. Zapravo su postali ono što su bili u izvornom Božjem naumu, što je Gospodin htio stvarajući čovjeka, da čovjek bude čovjek, a ne "lažnjak", krivotvorina samoga sebe. Da bude njegovo divno stvorenje, njegovo biće, poslušno i spremno ostvariti svoje poslanje u svijetu i Božju nakanu kad ga je stvarao.

Uobičajeno je u suvremenom svijetu praviti statistike i analize, na kraju godine zbrajati račune, praviti inventuru, stvarati odluke. Bilo o Novoj godini, rođendanu, znakovitim obljetnicama – vrijeme je pogodno za odluke i nakane, nekada za novi početak. U sekularnom svijetu. Jer, u minuloj godini ili životnom razdoblju mnoge su dobre odluke ili nakane otišle u vjetar. Uglavnom se to tiče posla, zdravlja, kako paziti na prehranu, odreći se alkohola, pušenja, poroka. Svatko i nehotice zna što je dobro a što loše, ili ga barem na to upozori organizam. To pretpostavlja da promišlja o svojim postupcima, da su životni propusti ili promašaji dosegnuli razinu svijesti i savjesti. Taj čisto ljudski postupak mogli bismo opisati kao naravni ispit savjesti, osobno priznanje promašenosti postupaka, kajanje i odluka, ne ponavljati pogreške. Način je to ispovijedi "grijeha" u neopoganskom svijetu. Mnogi obavljaju takvu "ispovijed" kad žele preusmjeriti svoj život, mnogi su spremni i javno, pred kamerama, razotkriti svoju dušu i osjećaje. U pravilu je riječ o sitnim propustima, "lakim grijesima", malim porocima. Nitko ne stavlja pod upitnik takav oblik "poganske" ispovijedi, dobru volju, promijeniti životni smjer.

Žudnja za oprostom

Ali kad bi netko javno pozvao kako bi bilo dobro obaviti stvarnu, kršćansku, katoličku ispovijed, ono što Krist traži od svojih, da bi u njoj primili daleko više od svega što nudi naše pogansko ozračje, čuvari bi se javnoga "morala" digli na stražnje noge i prosvjedovali. "Što se koga tiče moja intima?", vikali bi u sav glas. U sakramentu je ispovijedi riječ upravo o radosti, sreći, nadi, budućnosti, realizmu, što čovjek doživi nakon dobro obavljene ispovijedi. Zašto? Zato što ispovijed oslobađa, u nama nešto duboko razrješuje, ab-solvira. U svakome od nas tinja trajna žudnja za oprostom, da budemo cijeli, cjeloviti, zdravi. To je pak nemoguće postići bez Apsolutnoga. Bez Apsolutnoga nema absolucije. U starom Izraelu postojao je obred da se na Dan pomirenja šalje žrtveni jarac u pustinju. On bi na svojim leđima (od)nosio grijehe naroda i bio je nešto kao žrtva za narod. Kako je samo jednostavan obred ispovijedi naspram sličnih obreda! Čovjek se zaputi svećeniku, klekne ili sjedne u ispovjedaonici, prizna grijehe, propuste, dobije razuman savjet, malu pokoru. I sve traje koju minutu, a ako treba, nešto dulje. Nakon toga može duboko odahnuti ili udahnuti. Zašto? Zato što je ispovijed nalik resetiranju nutarnjega čovjekova ustroja (kao što se to čini kod suvremenih elektroničkih naprava – upre se u dirku reset i sve se vraća u prvobitno stanje).

Novi početak

Nakon ispovijedi slijedi novi početak. Pala je narav uzdignuta u stanje bogosinovstva. Milost novoga početka nosi Bog koji na nama nepojmljiv način oprašta prijestupe i grijehe, otvara nam nove perspektive. Obzore dobra, lijepa, pa makar to bile samo verbalne odluke i nakane koje nas barem na neko vrijeme čine imunima na grijeh. Nad osobom koja dolazi iz ispovjedaonice Nečastivi nema vlasti ni moći. Priznaje to Mefisto Faustu koji bi htio nakon ispovijedi zavesti djevojku. Gdje je srce radosno i sretno, đavao nema pristupa. I za stanje milosti postoji dirka reset. Ona oživljuje u pojedincu nadu, podiže duh, udahnjuje vjeru da će biti bolje, i sa mnom osobno, a i sa svijetom.

Ispovijed nas vraća u našu životnu zbilju, u golu stvarnost, jer nam ulijeva nadu. Na dobru ispovijed spadaju krjeposti poniznosti i iskrenosti. Poniznost je krjepost osjetljiva za stvarnost koja promatra svijet kakav jest, svijet u odnosu Stvoritelj-stvorenje. Čovjek je stvorenje i pred svojim Stvoriteljem treba biti malen, ponizan. Iskrenost nam pomaže spoznati vlastitu zbiljnost, bez "šminkanja", uljepšavanja. To je naš kršćanski realizam u koji je utkana nada. To je kršćanski, današnjim rječnikom kazano, roadmap,uputnik, naputnik, navigacijski sustav prema kojemu se trebamo orijentirati.

Rječnik iskrenosti

Kršćanski realizam treba rječnik iskrenosti. Zamagljivanje činjenica, prikrivanje bitnih okolnosti, pričanje nebitnih trica i sitnica, dok se bitne stvari ispuštaju, uljepšavanje ili pak "farbanje" fasada oko sebe znaju učiniti ispovijed nevaljanom unatoč obavljenoj formi. Ako se bitno propusti, milost ne može djelovati jer je postavljen nutarnji zid. Treba se osloboditi sebičnosti, fokusiranja, usmjerenosti na sebe, perfekcionizma, ogorčenosti, optuživanja drugih. Pojedinac mora realno pristupati sebi i svojoj odgovornosti, doći do nutarnje slobode koja podaruje lakoću, neopterećenost, čini čovjeka fleksibilnim i neovisnim.

Na to spada spoznaja da je čovjek ipak u biti dobar. Pa i svaki pokornik je izvorno dobar. On se mora prihvaćati, ljubiti, poštivati, da bi se mogao ponovno podignuti. Depresivne osobe, anksiozne, teško će prihvatiti milost oprosta grijeha te iznova započeti. Francuski katolički pisac Georges Bernanos u svojim Razgovorima karmelićanki stavlja u usta staroj poglavarici riječi koje upućuje mladoj novakinji Blanche de la Force: "Ponajprije, nikada nemojte prezirati samu sebe. Nemoguće je prezirati sebe, a da čovjek ne vrijeđa Boga u samome sebi."Plod je ispovijedi ushit i radost, čovjek se treba radovati ispovijedi. Unatoč skrušenosti, raskajanosti i pokori čovjek može biti siguran u oprost prošlih grijeha. Tko ulazi u ispovjedaonicu, svjestan je da ga čeka Božje milosrđe. To uporno ističe papa Franjo. Bog želi smilovanje, milosrđe, a ne osudu grješnika. Bog želi da budemo milosrdni jer je on samo milosrđe i jer predobro razumije našu nevolju, naše teškoće, grijehe. Pa i ispovjedna tajna oblik je milosrđa. Osoba je do kraja zaštićena sakramentalnim pečatom. Nesaglediva je šteta što je nestalo na Zapadu toga sakramenta, sakramenta istinske kršćanske milosti, radosti, zbog povratka Ocu, u dom, u zavičaj. 

Iskustva pokajnika

Danas nije suvremeno govoriti o grijehu i milosti. To su tuđice, strani pojmovi u rječniku suvremenoga čovjeka. Grijeh je pojam s drugoga planeta, nešto zaostalo i srednjovjekovno, a čini se da oprost s Božje strane te milost ne igraju gotovo nikakvu ulogu u stvarnome svijetu - većina će reći - prazne teološke fraze bez dodira sa stvarnošću.

Kad se, međutim, uzmu izvješća velikana iz povijesti svijeta i Crkve, vidimo koliki je učinak na pojedince imao sakrament pomirenja, ispovijed grijeha. Nakon temeljite životne ispovijedi sveti se Ignacije povukao u samoću i korjenito promijenio život. Isto se dogodilo i s blaženim Charlesom de Foucauldom.

Nakon razvratne mladosti koju je proveo kao časnik francuske vojske te nakon što je iz nje nečasno otpušten zbog nemorala, u potrazi za istinom susreo se s revnim svećenikom u Parizu AbbéomHuvelinom koji mu je, nakon što je Charles iznio svoje muke, naredio samo jedno: "Priznanje grijeha! Ispovijed. Na koljena!" To ga je u temelju "dotuklo", nakon ispovijedi on je nov čovjek, zapravo je ono što je postao na krštenju. Tu počinje njegov put obraćenja koji je završio mučeničkom smrću u Sahari.

Slično se dogodilo i s velikim francuskim piscem Julienom Greenom koji dramatično opisuje svoje osobno obraćenje. Proživio je skoro cijelo jedno stoljeće (1900. - 1998.), a u vremenu između dvaju ratova živio je kao i većina naših suvremenika. Daleko od Boga, daleko od vjere. Sve si je dopuštao u životu. Nije bio ništa ni bolji ni lošiji od drugih suvremenika, bijaše okovan strastima i požudama, u tijelu koje je vojevalo protiv duha. Živio je da bi si život učinio snošljivim, a zapravo je srljao u propast; život mu je kao intelektualcu postajao  sve nesnošljiviji. Traži izlaz iz bezizlazja, srlja iz veze u vezu. Pokušava pronaći odgovor kod teologa Henrija Bremonda, ali razgovori ostaju na akademskoj razini, na teoriji koja mu ni u čemu nije pomagala. Povezuje se s filozofskim bračnim parom Jacquesom i Raissom Maritain, obraćenicima, koje je Crkvi priveo veliki francuski katolički pisac Leon Bloy. Znakovita je Bloyova izjava kako se rodio u godini kad je Gospa plakala, naime, za ukazanja vidiocima u La Salettu 1846. Plakala, je, veli, s razlogom, i zbog mene. Znao je reći kako je najveća čovjekova tragedija ne biti svet i svetac. Dakle, supružnici Maritain nagovorili su Greena da potraži jednoga poljskog dominikanca. Green se zapućuje k njemu i opisuje mu svoj rastrgani život. Svećenik mu je odvratio: "A Vi, jeste li Vi voljni i suglasni i nadalje živjeti s time i takvim životom?" "Ne, naravno da ne", glasio je odgovor. "Vi biste, dakle, htjeli živjeti drukčijim životom? Kajete li se za svoje grijehe?" "Naravno da se kajem." I onda se zbilo nešto neočekivano. Svećenik mu je naprosto rekao da klekne. Slijedila je čudesna riječ: "Et ego te absolvo a peccatis tuis - I ja te odrješujem od tvojih grijeha!" Julien Green svjedoči: "U tom sam trenutku osjetio da sam u biti oduvijek čekao taj trenutak, da sam odvajkada čekao da mi netko rekne: 'Klekni, i ja te odrješujem od tvojih grijeha!'Ustao sam, pozdravio svećenika, i zaputio se doma. I ja nisam bio neki drugi, neki novi čovjek. Ne, konačno sam bio ono što sam trebao biti, konačno sam ja postao ja." Napisao je, između ostaloga, monumentalno djelo o sv. Franji Asiškom Brat Franjo.

Čitajući iz Knjige ljubavi

Ako smo prema samima sebi iskreni i pošteni, pratimo li zgodu u svim pojedinostima, spoznat ćemo da u svima nama u konačnici postoji nešto za čim je čeznuo ovaj veliki pisac, postoji nešto što u našim najintimnijim dubinama srca žudi za tim da nam netko rekne: "Klekni! Et ego te absolvo a peccatis tuis!"

Neki se teolog izrazio da bi se Isusova prispodoba o izgubljenu sinu trebala danas iščitavati ili prepričavati kao prispodoba o izgubljenu ocu. Zacijelo, izgubljenost onoga sina jest u tome što je izgubio oca. Ne trpi očev pogled, ne želi više oca vidjeti, ne želi oca podnositi te stoga zapada u nevolju. Daleko od oca. Svi smo mi u ovom vremenu kao izgubljeni sin. Njegova je nevolja nevolja ovoga doba koje se diči time da je (poput Edipa) ubilo oca, postalo društvo bez oca, bez očeva. Na tragu jednoga Freuda, sve nas prati noćna mora super-ega, oca koji nadgleda, koji sve vidi, koji nas sputava u našoj slobodi, te bismo rado skinuli s leđa očev autoritet. Ali, kad smo se lišili oca, u svome biću spoznajemo da smo se odkvačili, ne od oca, nego od ljubavi. Da smo se doslovce "amputirali" od živodajnih sokova, da smo prekinuli izvore vode u samima sebi. Bez oca ne možemo, poglavito pak bez nebeskoga Oca.

Julien Green pripovijeda kako ga je njegova majka anglikanka, rođen je naime u anglikanskoj, protestantskoj obitelji, doslovce uronila u Sveto pismo. U mladosti je prešao na katolicizam. Kao dječak naučio je naizust svih 150 psalama i to mu se urezalo u pamćenje. Sveto je pismo tvorilo ozračje njegova djetinjstva, ali i cijeloga života ga je pratila Biblija. Sam priznaje kako ga je njegova majka naučila da pristupa Pismu kao Knjizi ljubavi. Ona me ispunila dubokom mišlju da je od samoga početka do kraja Biblija samo i jedino Knjiga ljubavi, da govori o ljubavi, te da moje biće ništa drugo nije htjelo nego ljubiti. Slobodno možemo reći, osoba koja je dobila takve temelje, koja je primila u sebe takve zasade, ne može biti izgubljena. A što je drugo dobra ispovijed nego očitovanje Očeve ljubav i milosrđa?