KREIRAJUĆI DOBA U KOJEM JE ISTINA NEVAŽNA

Prava opasnost leži u ogromnom broju izvora informacija od kojih će svi tvrditi da nam govore istinu, argumentirati i objašnjavati, a govorit će nam različite informacije o istome. Kako u mnoštvu različitih laži prepoznati istinu?

Piše: Danijela Blažeka

Gledala sam nedavno, ponovno nakon dugo vremena, na televiziji film Grof Monte Cristo, i to stariju verziju, iz 1975., s Richardom Chamberlainom u glavnoj ulozi. Da ne prepričavam puno, riječ je o filmu u kojem mladom čovjeku četvorica ljudi, svaki iz svojih pobuda, unište život i pošalju ga na doživotnu robiju, a on se potom, puno godina kasnije, vraća da bi se osvetio svojim krvnicima.

Osvećuje se vješto, jer puka smrt nije dovoljna kazna za zlo koje su mu napravili. Spletom okolnosti u međuvremenu se obogatio i obrazovao, tako da ima i sredstava i znanja za rafiniranu osvetu. Gledam, dakle, na filmu kako dotični junak u jednom trenutku „ulaže novac“ tj. kupuje ugledne novine – a sve zapravo s ciljem da u pravom trenutku preko njih plasira krivu informaciju i na taj način odvede u bankrot i javnu sramotu jednog od svojih bivših progonitelja.

Manipulacije medijem

Gledala sam taj film više puta u mladosti, ali tog se detalja, iskreno priznajem, ne sjećam. No sada sam ga zato odmah uočila i ostala iznenađena. Nasmijala sam se i pozvala supruga da i on to pogleda.

Film je inače nastao prema knjizi A. Dumasa Grof Monte Cristo napisanoj 1844. Dakle, u knjizi napisanoj prije 173 (!) godine autor najnormalnije, između svega ostalog, pokazuje primjer manipulacije medijem – novinama – koji netko kupuje isključivo zato da bi mogao plasirati netočnu informaciju sebi na korist, a na propast drugomu. Pa zar to nije za nasmijati se od čuda?! A mi danas „otkrivamo toplu vodu“ i čudimo se kako mediji služe isključivo tomu da između manje važnih istinitih informacija plasiraju puno važnije dezinformacije, a sve s ciljem manipulacije ljudima u režiji vlasnika tih medija! Stvarno smiješno.

 „Ministarstva istine“

U to doba, međutim, u kojem je rečena knjiga nastala, medija je bilo malo, a ljudi su većinom bili nepismeni i nisu ih uopće pratili. Mogućnost manipulacije bila je stoga ipak ograničena.

Današnja je situacija puno složenija i teža: Sa svih strana okruženi smo izvorima (dez)informacija, tj. izvorima manipulacija od kojih se zbog zahtjeva vremena teško, praktički nemoguće isključiti. Zanimljivo je pri tom pratiti kako se o tome počelo javno govoriti tek odnedavno, otkako je internet ukinuo monopol nad informiranjem koji su dotad imali mediji u rukama država ili korporacija (televizija, radio, novine).

Unatrag nekoliko posljednjih godina razni političari i novinari najednom su „otkrili“ kako se „informacijama, tj. ljudima manipulira,“ tj. kako se putem interneta „plasiraju lažne informacije“, one suprotne njihovoj, službenoj istini. Stoga se na visokim nivoima predlažu mjere kontrole i nadzora, nešto tipa Orwellova Ministarstva istine.

Treba li uopće reći koliko su takve namjere opasne, pogotovo kad znamo da dolaze od klike koja je desetljećima držala monopol nad sredstvima informiranja i koja je putem njih i te kako manipulirala ljudima i društvom? Jasno je stoga da se takvim namjerama treba bez oklijevanja oprijeti. Oko toga nema nikakve dvojbe.

Istina preplavljena „istinama“

No uistinu prava opasnost budućnosti (koja već polako postaje sadašnjost) zapravo ne leži u ograničavanju informacija. Prava opasnost leži u ogromnom broju izvora informacija od kojih će svi tvrditi da nam govore istinu, argumentirati i objašnjavati, a govorit će nam različite informacije o istome.

Kako u mnoštvu različitih laži prepoznati istinu? Kako u mnoštvu pružatelja informacija koji svi tvrde da govore istinu, kako oni službeni tako i oni neslužbeni (ili „neslužbeni“?), znati komu vjerovati? Smijemo li vjerovati neslužbenima samo zato što mislimo da su neslužbeni i je li istina baš uvijek ono što je suprotno službenoj istini – jer tu bi logiku manipulacije manipulatori vrlo lako mogli upotrijebiti opet u svoju korist?

I kako uopće znati koji su izvori zaista neslužbeni, alternativni, a koji se takvima samo pretvaraju? Istinu je zapravo najlakše sakriti ne tako da je se skriva, već tako da je se umjesto toga uroni u mnoštvo različitih „istina“. Ukratko, od jednostavne dezinformacije (laži) kojoj nasuprot stoji informacija (istina) puno je gore „more“ dezinformacija u kojem će se istina samo izgubiti, čak i ako nam je ravno pod nosom. Internet je s jedne strane razbio monopol nad informacijama, no s druge je ljude toliko preplavio izvorima informacija, da je postalo teže nego ikada doći do istine. Čuje li se glasnije glas koji je otvoreno ušutkan ili onaj koji se pokušava probiti kroz žamor milijuna glasova?

Prosječnom čovjeku u vremenu koje je pred nama bit će sve teže dokučiti što je istina. I zato postoji velika vjerojatnost da će se ljudi, ne znajući više komu vjerovati, u budućnosti sami isključiti od nastojanja da utječu na tijekove društva i vremena. Iako pismeni i okruženi izvorima informacija, postat će time jednaki onima koji su živjeli u vremenu kad je većina bila nepismena i orijentirana samo na brigu za sebe i uski krug ljudi oko sebe. Omogućit će time manipulatorima konačan trijumf: Vrijeme u kojem će ljudi postati toliko apatični i neinformirani, da će manipulacija postati nepotrebna. Vrijeme u kojem će istina postati nevažna.