KRŠĆANSKI I KATOLIČKI IDENTITET

Katolički identitet ne poznaje sukob između kulture i moralnosti kao što je to slučaj s kršćanskim identitetom, nego kulturu i moralnost smatra međusobno povezanima i nadopunjujućima. No, u čemu se oni zapravo razlikuju?

Piše: mr. Oliver Jurišić

Kanadski filozof Charles Taylor govoreći o sebstvu– tj. o onomu što ljudsku osobu čini osobom – i njegovu identitetu, ističe dvije temeljne oznake identiteta sebstvakonstitutivnost snažne evaluacije. Pod terminom konstitutivnost podrazumijeva sebstvo kao čovjeka čiji je identitet neodvojiv od njegove biti.

U tom smislu identitet spada u ontologijsku strukturu čovjeka, a on je duboko ukorijenjen u vlastiti identitet i neodvojiv je od njega.

Kada Taylor govori o snažnim evaluacijama, on prije svega misli na moralne sudove koje osoba izriče ili moralna pravila kojih se osoba drži. U tom kontekstu, identitet je način na koji čovjek izriče svoje moralne sudove i prihvaćanje moralnih pravila, odnosno identitet utemeljuje moralno razumijevanje svijeta i čovjeka.

U kontekstu ovog kratkog uvoda o dvije oznake identiteta koje možemo pojednostaviti na konstitutivnost i moralnost možemo pokušati promišljati dva međusobno povezana, ali ipak donekle različita identiteta, a to su kršćanski i katolički identitet. Ovo promišljanje ne ide za tim da stavi kraj svakoj raspravi o ovom pitanju, nego možda radije da izazove na daljnje promišljanje.

Što čini kršćanski identitet?

Kršćanski identitet u najširem kontekstu označava prije svega, čini se, kulturni fenomen. Sudeći prema raspravama oko ustava Europske unije i izbacivanja bilo kakvog spominjanja kršćanstva, u tom kontekstu išlo se za tim da se kršćanski identitet, koji je u kulturnom smislu konstitutivan, za europsku kulturu zamijeni nekom inačicom „europskog“ identiteta koji još uvijek ne postoji.

Tražilo se i još se uvijek traži, prije svega, jedna kulturološka zamjena kršćanskog identiteta nekim drugim „hibridnim“ identitetom koji bi uključivao i ono o čemu kršćanstvo već govori. To su recimo govor o osobi, pojedincu, slobodi, ali bez priče o kršćanstvu.

U tom kontekstu postoji sukob unutar samog kršćanskog identiteta između zastupnika ideje kako je kršćanski identitet nužan za razumijevanje europskog čovjeka i onih koji smatraju kako je kršćanski identitet samo jedna od pojava kulture koja treba biti nadomještena nekom novom kulturom.

Kršćanski identitet zahvaća sve kršćanske zajednice bez obzira na njihovo nazivlje,najprije kao jedinstveni kulturni identitet iz kojega su se razvile kroz prenošenje kršćanske poruke u različitim krajevima svijeta. U tom smislu možemo govoriti i o Katoličkoj Crkvi, Pravoslavnim Crkvama, protestantskim kršćanskim zajednicama kao zajednicama istog kulturnog identiteta.

U kršćanskom identitetu kao kulturi, pojavljuju se obje oznake Taylorovog razumijevanja identiteta: konstitutivnost i moralnost. Konstitutivnost kršćanskog kulturnog identiteta očituje se u zajedničkom nastupu općenito Zapada prema drugima kroz zahtjeve za demokracijom, poštivanjem ljudskih prava, napose prava pojedinca i njegove slobode što svoje korijene ima kako u grčkoj kulturi tako i u kršćanstvu,koliko god se to nastojalo izbjeći ili otvoreno nijekati. Međutim, problem kršćanskog kulturnog identiteta je pitanje moralnosti, odnosno ono što Taylor opisuje kao „snažne evaluacije“.

Problem kršćanskog identiteta

Prema Tayloru, snažna moralna evaluacija posljedica je identiteta koji stoji u temelju moralnih odluka i poštivanja moralnih pravila. U tom smislu kršćanski identitet bi trebao biti izvor „snažnih evaluacija“ unutar jedne kulture koju se naziva kršćanskom kao što je to europska. Međutim, očito je da postoji veliki sukob unutar kršćanskog kulturnog identiteta prije svega upravo oko moralnih pitanja koja se površno, krivo i ciljano nazivaju ideološkima, kako bi se sakrilo pravo stanje stvari.

Tako pitanja pobačaja, eutanazije, istospolnih zajednica koje se i terminološki i pravno (iako ne biološki) žele izjednačiti s brakom između jednog muškarca i jedne žene, nisu isključivo ideološka pitanja, nego pitanja „snažnih evaluacija“. To su moralna pitanja kršćanskog kulturnog identiteta koja se pod krinkom objektivnosti uzdižu na razinu objektivnih pitanja politike, ekonomije i planiranja. Zbog sukoba i otvorenog odbijanja kršćanskog kulturnog identiteta od onih koje je ta kršćanska kultura podigla, ne mogu se izjednačiti termin„kršćanski“ s terminom „katolički“ barem u kontekstu Taylorova razumijevanja identiteta i to zbog pitanja snažnih evaluacija odnosno moralnosti.

Dok kršćanski identitet, ako ništa, zadržava donekle konstitutivnost svojih kršćanskih korijena djelomično kroz kulturu iako se na sve strane i tu kulturu nastoji potpuno isključiti, kršćanski kulturni identitet isključuje u velikoj mjeri snažne evaluacije ili moralnost koja je utemeljena upravo u tom kršćanskom identitetu. Takav primjer možemo vidjeti recimo u „katoličkoj“ Španjolskoj gdje se donosi zakone u duhu kršćanskog kulturnog identiteta u smislu poštivanja svih prava i sloboda pojedinca, ali suprotno snažnim evaluacijama, odnosno moralnosti tog istog kršćanskog identiteta. Paradigmatski primjer je, recimo, ozakonjenje pobačaja ili istospolnih zajednica.

Katolički identitet

S druge strane govoriti o katoličkom identitetu znači govoriti o specifičnom spoju konstitutivnosti i snažnih evaluacija. Katolički identitet ima svoje specifičnosti u odnosu na druge kršćanske zajednice kao što su,primjerice hijerarhija na čelu sa Svetim Ocem, euharistija, sakramenti, teološki nauk – ovdje pak želimo naznačiti specifičnost katoličkog identiteta kroz njegovo prihvaćanje snažnih evaluacija i konstitutivnosti kao integralnih oznaka katoličkog identiteta.

I katolički identitet svoj izvor ima u kršćanskom kulturnom identitetu u kulturološkom smislu, zato je moguće i za katolika da se zauzima za ljudska prava, slobodu pojedinca, demokraciju itd. Differentiaspecifica katoličkog identiteta, međutim, leži u njegovu prihvaćanju ne samo kršćanske konstitutivnosti vlastitog postojanja, nego i u prihvaćanju i promicanju snažnih evaluacija odnosno moralnosti koja je specifično kršćanska i katolička.

Katolički identitet ne poznaje sukob između kulture i moralnosti kao što je to slučaj s kršćanskim identitetom, nego kulturu i moralnost smatra međusobno povezanima i nadopunjujućima. Pojednostavljeno rečeno, bilo koji kršćanin ponekad priznaje svoj kršćanski identitet kao kulturni, ali u isto vrijeme odbacuje sve ili većinu njegovih snažnih evaluacija. S druge strane, katolik koji je također, u kulturološkom smislu, i kršćanin ne odbacuje snažne evaluacije koje proizlaze iz kršćanstva, nego ih promiče i živi. Primjera iz javnog i političkog života ne manjka.

Glasovanje u parlamentu o recimo pobačaju ili istospolnim zajednicama je pokazatelj sukoba koji postoji između dva identiteta. Kršćanskog koji je kulturni, ali odbacuje snažne evaluacije, i katoličkog koji je također kulturni, ali ne isključuje snažne evaluacije nego ih smatra integralnim dijelom kršćanske kulture.

Dva načina shvaćanja identiteta

Vraćajući se na početak Tayloru i identitetu kao konstitutivnosti i izvoru moralnosti trebalo bi biti moguće razlikovati dva načina shvaćanja identiteta. Kršćanski identitet koji je kulturološki, ali ne uvijek i moralni i katolički koji je i kulturološki i moralni.

Već sada, a vjerojatno i u budućnosti, kršćanski i katolički identitet će biti u određenim prijeporima i sukobima prije svega oko pitanja snažnih evaluacija kao temelja kulturnog identiteta, i ako postoji u ovom trenutku određena differentiaspecifica katoličkog identiteta u odnosu na kršćanski, to je prije svega prihvaćanje, življenje i promoviranje snažnih evaluacija kako ju razumije i naučava Katolička Crkva koja je u smislu konstitutivnosti i snažnih evaluacija temelj i kršćansko i katoličkog identiteta.

Filozof svjetskog glasa

Kanadski filozof i profesor emeritus McGill sveučilišta u Montrealu, Charles Taylor (1931.)  jedan je od najpoznatijih živućih filozofa. Mnogima je poznat po monumentalnom djelu Sekularno doba, ali i Izvorima sebstva koja su prevedena i kod nas. U svojoj filozofiji Taylor se posebno bavi filozofskim pitanjima ljudske osobe, jezika, etike, politike, sociologije, te odnosa religioznog i sekularnog. Njegov široki filozofski interes svoj temelj ima u različitim utjecajima drugih filozofa i filozofija. Na njegovu misao osobito su utjecala razmišljanja: HegelaMartina HeiddegeraMauricea Merlau-PontyaLudwiga WittgenteinaIsaiah Berlina Hansa Georga Gadamera.