Želi li se putovati Bosnom i Hercegovinom mora se proći kroz Zenicu i ovaj dio Središnje Bosne. Taj geostrateški položaj ovoga kraja od najranije povijesti uvjetovao je postojanje ljudskih naseobina. Prvo poznato urbano središte u zeničkoj kotlini bio je municipij Bistua Novae, koji je zbog svoga geostrateškog položaja predstavljao važan rimski centar u ovim krajevima. Kroz ovu je naseobinu vodila važna prometnica prema Saloni (Solin), Argentariumu (Srebrenica) i Sirmiumu (Srijemska Mitrovica). O tome nam svjedoče pronađeni ostaci rimskog puta (via munita) u današnjem naselju Odmut. Godine 1892. arheološkim je iskapanjima u zeničkom naselju Bilimišće, otkrivena bazilika iz rimskog doba. Ovo arheološko otkriće i napose otkriće epitafskog natpisaDEC. MUN. BIS. govori u prilog pretpostavci da je Zenica bila središte kršćanske biskupije čiji je biskup Andrija (Andreas) bio potpisnikom solinskih sinoda 530. i 533. godine. Provalom Barbara sa Sjevera početkom sedmog stoljeća kršćanstvo se nakratko povlači s ovih prostora. Tada je bila razorena i Bistua Novae sa svojom bazilikom.
Tek od 11. stoljeća imamo nove važnije podatke o ovom području koji su zanimljivi za povijest. Život ove doline u srednjem vijeku veže se uz grad Vranduk i uz sjedište poglavara bosanskih krstjana koje se nalazilo u naselju Janjići. Veoma važan događaj koji je obilježio srednjovjekovnu bosansku povijest, a kojemu ove godine obilježavamo osamstotu obljetnicu, bio je čin abjuracije. Naime, 8. travnja 1203. godine na Bilinu Polju predstavnici bosanske vlastele na čelu s banom Kulinom javno su se, pred Papinim legatom kardinalom Ivanom de Casamarisom, odrekli krivovjerja.
Iako se toponim Zenica prvi put spominje 1463. godine u dubrovačkim spisima, ime Zenice legendom se veže za najtužnije razdoblje srednjovjekovne bosanske države i hrvatskog naroda na ovim drevnim prostorima, za pad Bosne pod Turke 1463. godine. U narodu postoji legenda da je Zenica dobila ime po riječima kraljice Katarine, koje je izgovorila odlazeći s Bobovca: Osta mojaz(j)enica! Tijekom osmanlijske okupacije katolički Hrvati su potpuno nestali s ovih prostora o čemu nam govori izvješće biskupa Marijana Maravića iz 1650. godine koji ne nalazi niti jednu katoličku obitelj u Zenici.
Krajem 18. stoljeća počelo je uslijed epidemije kuge i neimaštine veliko doseljavanje katolika iz Dalmacije u plodnu Središnju Bosnu. Ti doseljenici, koji su naseljavali područje oko Travnika i Zenice su zapravo potomci onih iseljenika koji su prethodno zbog političke situacije i progona bili odselili u Dalmaciju. U Zenicu je tada doselilo stotinjak obitelji iz Dalmacije, koji su kupovali plodnu zemlju od osiromašenog turskog stanovništva. Ovi su doseljenici bili umješniji od domicilnog stanovništva, pa je kasnije zbog njihova ekonomskog stanja i naglog brojčanog porasta Zenica nazivana i Malom Dalmacijom. Porastom broja katolika javila se potreba i za redovitom pastorizacijom u zeničkom kraju. Stoga je 1836. godine osnovana kapelanija sa sjedištem u izrazito katoličkom selu Crkvici, a potpala je pod župu Dolac do 1840. godine. Osnutkom samostalne župe u Gučoj Gori, zenička je kapelanija pripala Gučogorskoj župi. Samostalna župa Zenica utemeljena je 1858. godine sa sjedištem u Crkvici. Tu će sjedište zadržati do 1870. godine kada je izgrađena nova crkva na mjestu današnje crkve Sv. Josipa, koja je tada bila posvećena sv. Iliji. Središte župe na ovom mjestu, u Popovoj bašti, ostat će do 1910. kad je izgrađena današnja crkva Sv. Ilije gdje se sjedište i preselilo.
Utemeljenje i izgradnja sadašnje župe
Porastom stanovništva nakon prvog svjetskog rata u prostranoj zeničkoj župi javila se potreba za osnutkom nove župe. Župa sv. Ilije prostirala se na širokom području zeničke regije te je obuhvaćala cijelu lijevu stranu rijeke Bosne, od ušća Lašve na jugu do Nemile na sjeveru. U početku puk nije razmišljao o osnutku nove župe nego o restauraciji stare crkve u kojoj bi se makar jednom mjesečno slavila sveta misa. Na taj bi se način sačuvala svetost mjesta, ali isto tako i uspomena na tešku prošlost. Ljetopis župe navodi dva glavna razloga koji su utjecali na takvu odlučnost vjernog zeničkog puka: ljubav prema Crkvi uz koju je bio vezan život kraja i uspomene vjernika i želja za vodstvom u kulturnom, političkom i vjerskom životu naroda.
Nakon zamolbi koje su stizale u Sarajevo, Ordinarijat je naložio župniku u Crkvici velečasnom Stjepanu Prgometu da "presluša molitelje i ispita opravdanost njihovih zahtjeva", da bi na koncu nadbiskup Ivan Šarić 31. listopada 1935. godine osnovao župu Gornja Zenica sa sjedištem uz staru crkvu. Župa je stavljena pod nebesku zaštitu svetoga Josipa. Dva su razloga za to: prvi je taj što se zadnja misa u staroj crkvi slavila na svetkovinu ovoga sveca 1910. godine, a drugi što je Zenica radnički grad pa je prirodno da se nova župa, naseljena većinom radničkom populacijom, stavi pod zaštitu ovoga nebeskog ugodnika. Za prvog župnika novoutemeljene župe bio je imenovan mladi svećenik Vrhbosanske nadbiskupije Milivoj Čekada. Dana 10. listopada 1935. godine, kad je nakon četvrt stoljeća u staroj crkvi služena prva misa, počela je nova župa i egzistirati. Crkva je bila, kako navodi Kronika župe "trošna, osobito krov a sami zidovi su dobro sačuvani te će se moći jednom solidnom adaptacijom i preinakom izgraditi lijepa crkva". Međutim župnik Čekada imajući u vidu pastoralne potrebe nove i nadasve mlade i vitalne župe, na koncu mijenja plan, odlučivši ne vršiti obnovu stare crkve već na njezinim temeljima izgradi novu. Crkva je konačno stavljena pod krov i urađen je zvonik 1939. godine a unutarnje uređenje crkve s prekrasnim freskama biblijskih motiva na zidovima radio je umjetnik Josip Gruber iz Slavonskog Broda. Dana 22. studenoga 1943. nadbiskup Ivan Šarić je delegirao župnika Milivoja Čekadu da blagoslovi zvono crkve koje je bilo saliveno kod Kvirina Lebeša u Zagrebu. Tog dana vjernici župe mogli su proslaviti konačno dovršenje stare crkve, kako je zenički hrvatski puk voli zvati.
Mjesto povijesti i tradicije, vjere i nade
Župa Sv. Josipa jedna je od pet zeničkih župa, smještena na lijevoj obali rijeke Bosne u jugozapadnom dijelu prostrane zeničke kotline. Posebna je to župa jer obuhvaća veliki dio grada ali i šest prigradskih ruralnih naselja. S glavne magistrale koja prolazi kroz Zenicu teško je uočiti župnu crkvu, jer su je bivše komunističke vlasti nakaradnim urbanističkim planovima potpuno okružile visokim betonskim neboderima, vjerojatno misleći ako uklone crkvu iz pogleda ljudi, uklonit će je i iz srca. No ona je tu, ali i u srcima vjernika, još od 1939. godine kad je današnja crkva sagrađena na zidinama stare crkve iz 1870.
Ako se zaputite Strossmayerovom ulicom, na broju 17 naći ćete župnu crkvu Sv. Josipa u krugu vlastitog malog parka, gdje se još nalaze i župna kuća, samostan sestara Uršulinki i Caritasov višenamjenski centar. Duhovno je to središte ove velike župe gdje već godinama zenički Hrvati katolici pronalaze utjehu i nadahnuće za svoj svagdanji život. A život baš i nije štedio te čestite i vrijedne ljude, koji su uvijek bili razapinjani između borbe za golu egzistenciju i vjernosti Bogu, Crkvi i vlastitom narodu. Neka u prilog tomu posvjedoče i neke brojke. Prije Domovinskog rata župa je brojila oko 8000 vjernika, a nakon rata taj broj je drastično smanjen, tako da sada u župi živi oko 2500 vjernika. Ostali su pronašli privremena ili trajna mjesta boravka diljem svijeta, ali pojedini se, ipak, odlučuju za povratak u svoj rodni kraj.
Oni koji sada žive u župi čine jednu doista živu i aktivnu vjerničku zajednicu. Statistički podaci iz godine 2008. govore da je župa imala 13 novih krštenika, 9 vjenčanja i 67 sprovoda. Stado malo, ali ne i bezvrijedno, koje je opstalo i ostalo u Zenici svjedočeći Kristovu ljubav i neprekinutu nazočnost Crkve katoličke na ovim prostorima. Župu trenutno vodi don Vladimir Pranjić, jedanaesti po redu župnik u proteklih 75 godina koliko postoji župa. Don Vladimir je ponosan što je nasljednik prvog, spomena vrijednog, župnika-mučenika vlč. Milivoja Čekade, koji je župnikovao punih dvadeset godina. Vjernici ga smatraju mučenikom jer je radi vjernosti Crkvi i svome narodu “odležao” šest godina komunističkog zatvora. U župnom pastoralu pomažu i sestre Uršulinke. Sestre u župi djeluju od 1967. godine i trenutno ih je četiri. U župi postoji Pastoralno i Ekonomsko vijeće koje pomaže župniku u svim djelatnostima.
Pastoralni rad
Pastoralno polje rada u župi je uistinu golemo. Iako je broj vjernika daleko manji nego prije rata, nema mjesta za zdvajanje i očaj, već se radi “punom parom” za spas duša i proslavu Boga. Svete mise se služe u župi svakim danom, a nedjeljom čak tri i redovito su vrlo dobro posjećene. Župnik odlazi subotom služiti misu i u filijalnoj crkvi u Drivuši.
Posebno svečano bude za patron župe, na blagdan sv. Josipa kada vjernici svih zeničkih župa pa i šire, hodočaste ovamo. Može se reći da je župna crkva već postala u neku ruku, pravo “malo svetište” ovog omiljelog sveca za ovdašnji puk. No, treba istaknuti da se vjernici pripremaju svake godina za blagdan sv. Josipa “velikom devetnicom”, tj. na devet srijeda uoči same svetkovine služe se svete mise na čast sv. Josipu. Pod tim misama propovijedi budu vezane za određenu tematiku, tako se ove godine obrađuje 7 glavnih grijeha. Ovakva je inicijativa uistinu hvale vrijedna, rijetka u našoj nadbiskupiji i poticajna drugima.
Župnik don Vladimir, osim redovitog župnog pastorala, angažiran je i u jednom drugom, pomalo posebnom obliku pastorala. Riječ je o pastoralu zatvorenika, budući da se na području župe nalazi poznati, za vrijeme bivše države zloglasni i opjevani zatvor, čije samice pamte brojne bolne priče i tolikih nedužno osuđenih svećenika. Danas je to zatvor u kojem se na odsluženju kazne nalaze i osobe katoličke vjeroispovijesti, pa je omogućeno da i oni imaju prikladnu i doličnu duhovnu skrb. U tu svrhu u zatvorskom krugu otvorena je i katolička kapelica gdje don Vladimir odlazi slaviti misu jednom u mjesecu, a potom ostane u razgovoru sa zatvorenicima, a omogućen im je i sakrament ispovijedi.
U župi je zamjetan i lijep broj djece i mladih. Župna kateheza organizirana je tako da sestre predaju vjeronauk djeci uzrasta od prvog do sedmog razreda osnovne škole a župnik pripravnicima za krizmu. Dok sa mladima susrete imaju zajedno. Svećenici i sestre su angažirani također i u školskoj katehezi, jer se u Zenici nalazi KŠC Sveti Pavao, u sklopu kojega djeluje Gimnazija i Osnovna škola, koje pohađa najveći broj katoličke djece grada. U cilju njegovanja lijepog liturgijskog pjevanja u župi postoje dva zbora – dječji i župni mješoviti zbor koje vodi sestra Gabrijela Hrgić.
Svjedočanstvo kršćanske ljubavi
Jedno od najvećih svjedočanstava zeničkih katolika na polju djelotvorne kršćanske ljubavi prema svima koji su u potrebi, jest i izgradnja Caritasova višenamjenskog centra. Centar je izgrađen 2000. godine u župi sv. Josipa, neposredno uz crkvu, no služi svim zeničkim župama, štoviše cijelom gradu. Centar je nastavio karitativnu tradiciju Crkve u Zenici iz ratnog i poratnog razdoblja, a nove okolnosti donijele su i nove projekte. Spomenut ćemo samo neke. Pučka kuhinja koja dnevno nahrani stotinjak osoba, a nemoćnima se podijeli devedesetak obroka po njihovim domovima. Projekti “Kućna njega” te “Obiteljsko savjetovalište” kao i mnoge druge akcije dio su Caritasova djelovanja. U Centru za mlade priređuju se razni tečajevi, kao npr. tečaj volonterijata, informatike,… Mladi se uključuju i u neke molitveno-duhovne pokrete i tako pokušavaju biti kršćanski kvasac u svojoj sredini.
Iz svega ovoga vidljivo je da župa sv. Josipa iz dana u dan puno prima, napose u duhovnom smislu. No, nitko ne prima ako prije i sam ne daje. A ova je župa dala za Crkvu puno. Kako ne spomenuti duhovna zvanja ponikla u ovoj sredini: sedmorica svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, deset sestara različitih družbi i jedan bogoslov na studiju u Sarajevu.
Tko jednom dođe u Zenicu i upozna ljude zavoli ovaj kraj i njegova čovjeka, poželi ostati ovdje. Ruše se krive predrasude o gradu – djetetu rođenom u socijalizmu, o sivom gradu sivih bezdušnih nebodera, KP domova, crnih željezara. Mnogi su Zenicu željeli ocrniti i osiviti, možda su donekle i uspjeli u tome. Ali važnost cijelog ovog kraja za hrvatskog katolika Bosne neizbrisiva je. Zenica je mjesto povijesti i tradicije, vjere i nade. Ovdje u srcu Bosne, očevi su naši nekoć davno ispovjedili vjeru u trojedinoga Boga i obećali vjernost rimskom prvosvećeniku, i tako stoljećima… kroz bure i oluje, svitanja i sutone, sve do danas tu vjeru baštinimo i mi. A zaštita i zagovor sv. Josipa daje nadu, da će ovaj čovjek ustrajati i izdržati. Dok je takve vjere, bit će i obitelji, svetih obitelji, bit će “novih mladica” na “panju Jišajevu” iz kojih će niknuti novi život.
