O MRTVIMA I O NAZOČNIMA GOVORI SAMO DOBRO! A O NENAZOČNIMA?

Poznata je latinska poslovica: De mortuis nihil nisi bene - O pokojnima govori samo dobro! Znak je osnovne pristojnosti i etičnosti da se ništa lošega ne govori o mrtvima koji se ne mogu braniti.

Piše: Anto Orlovac

Obustavljaju se čak i sudski postupci protiv zločinaca, ako tijekom postupka umru, jer po pravnoj pretpostavci nitko nije zločinac dok nije osuđen. A mrtvoga ne možeš suditi.

Zločinac može biti samo dok je živ. Eno Milošević umrije u Haagu, neosuđen. Mogli smo misliti i tvrditi što god smo htjeli dok je bio živ; sada kad je mrtav rasprave više nema. Nije više podložan našoj „jurisdikciji“, nego nečijoj drugoj. Mi vjernici znamo čijoj – Božjoj.

Kad mudro šutimo...

Još je jedna kategorija ljudi o kojima obično ne govorimo loše, ali iz sasvim drugih razloga. To su oni koji su nazočni, osobito ako su nam poglavari, nadređeni, viši ili jednostavno jači. Oni se znaju braniti, pa i uzvratiti udarac te bismo mogli izvući deblji kraj. Zato radije i o njima, kad su nazočni govorimo dobro. Ili barem mudro šutimo. Često nije da ne bismo imali razloga i kritički progovoriti, nego mislimo da je bolje prešutjeti. Vežu nas ljudski obziri i osobni interesi. Koliko se istine prešuti, zato jer se ne usudimo reći pretpostavljenomu pošteno sve „u brk“. Bez uvrede, ali i bez uljepšavanja. Kad govorimo znamo reći floskulu: „Prisutni su izuzeti.“ Reći i držati je se. Dakle, i o nazočnima samo dobro!

Trač, ogovaranje i kleveta

Ruku na srce, većina naših razgovora vodi se o trećoj skupini ljudi. O onima koji nisu ni mrtvi, ni nazočni, nego samo – nenazočni. Tu obično nema nikakvih ograda. I zato se o njima svašta ispriča. Malo dobroga, a puno više lošega: i onoga što je istinito, ali i onoga što dodaju oni koji su „hrabri“ i to tek kad se ne moraju suočiti s onima o kojima pričaju. Govoriti loše o odsutnome nije baš neko junaštvo. Rijetki su imuni na tračeve, ogovaranja ili čak klevete, izmišljanja. Tu se baš ne bira svaka riječ. Pa i ne provjerava se puno, je li istina ili nije. Ako nije sve istina što je rečeno, neka onaj o komu je riječ dokazuje da nije!

Dvostruki kompliment

Rijetko se čuje govor o trećoj osobi, o odsutnome, a da je sadržaj nešto dobro, pozitivno. Rijetko, ali je baš zato dragocjeno. Puno više se govori o nekome kad ga nema nazočnoga: „Svaka mu čast“, nego pred njim: „Svaka ti čast!“

Naime, u ovom drugom slučaju to ne mora biti iskreno; možda je to rečeno iz nekog osobnog interesa, iz dodvoravanja, dok u onom prvom slučaju od toga nema nikakve koristi, nego onaj koji govori zaista tako misli. A misli, jer je spomenuti to zaslužio. To vrijedi.

Govoriti lijepo o odsutnome dvostruki je kompliment: i onome o kome je riječ, o kome se govori, i onome tko govori. Onome prvom jer je priznanje očito zaslužio, a ovome drugom jer je realan i čestit čovjek, objektivno gleda, vidi i dobro, a ne samo zlo, i drago mu je kad o drugome može nešto lijepo reći. A to je svojstvo karakterna čovjeka.

Zato te ne odvraćam da ne govoriš loše o pokojnima: to je „lajanje na Mjesec“, odsijecanje glave ubijenomu lavu, to je jednostavno suvišno i graniči pomalo s morbidnošću. Ne odvraćam te ni da ne govoriš loše o nazočnome: taj će se znati i sam obraniti, pa ako si krivo rekao, stići će te. Jedino nemoj govoriti loše, još bolje, govori dobro o odsutnome. To je onda i njemu i tebi kompliment.

Poticaj za ispravljanje pogrešaka

A što ako onaj o kojemu govorim zaista ne valja? Pričekaj dok od odsutnoga postane prisutan, pa mu onda reci, ali smireno i ljudski. Tako nam i naš Gospodin reče: „Pogriješi li brat tvoj, idi i pokaraj ga nasamo“ (Mt 18,15), u četiri oka, bratski, da ne čuju uši koje to ne trebaju čuti, da se sačuva njegovo dostojanstvo (a znamo kako smo svi na svoje osjetljivi!). Ne reče da o njegovim pogreškama trubimo pred drugima, a da on to zadnji sazna, i to – od drugih. To iziskuje i hrabrost i intelektualno poštenje, ali to svjedoči i o našoj dobronamjernosti. Jedino takav postupak može biti poticaj da čovjek svoju pogrešku uvidi i ispravi. A onda ćemo o njemu moći dobro govoriti i kad je odsutan.

P. S. I ne čekaj dok čovjek umre, pa da o njemu lijepo govoriš. Reci nešto lijepoga još za njegova života. Bit će mu drago čuti.

Foto: KT