POGANSTVO NA MODERAN I ZAKONIT NAČIN

POGANSTVO NA MODERAN I ZAKONIT NAČIN

Dok su oči bh. javnost u prvim danima mjeseca listopada bile usmjerene na održavanje općih izbora, dotle je društveno-religioznu scenu Zapada iznenadila vijest da je pretkršćansko druidsko pogansko vjerovanje u Velikoj Britaniji priznato kao religija. S obzirom na konačni rezultat mogli bismo konstatirati da je i jedan i drugi događaj odraz stanja u kojem se dotična društva nalaze.

Tako se u Bosni i Hercegovini, u procesu izbora hrvatskoga člana predsjedništva još jednom potvrdilo da je sadašnji izborni zakon nepravedan i nadasve licemjeran. Događaj, pak, iz Velike Britanije ukazao je na činjenicu kako ovo društvo već dugo vremena gazi po moru modernoga poganstva, koje je sada dobilo i svoju zakonsku inačicu. Ono što iz perspektive našega podneblja razlikuje ove dvije stvarnosti, između ostaloga, jest poznavanje njihovog sadržaja. Dakako, o bijedi i tragikomičnosti bosanskohercegovačkog izbornog i skoro svakog drugog postdaytonskoga zakona, nije potrebno govoriti. Jednostavno, svima je poznato kakav je on. Razlika je samo u interpretaciji i spremnosti priznati da su promjene u što skorijem razdoblju nužne. No, kada je riječ o spomenutom ozakonjenju druidskoga vjerovanja u Velikoj Britaniji mnoge su nepoznanice. Tko su druidi? U što vjeruju? Zašto su priznati i kakve to veze ima s Katoličkom crkvom?

Govoreći o druidima najprije trebamo znati da je to religijska (svećenička) zajednica čije se postojanje veže uz keltsku civilizaciju, prisutnu na britanskim otocima još prije dolaska Rimljana, a time i kršćana. Štoviše, oni su predstavljali jedan od stupova ove civilizacije o čemu je najviše podataka ostavio G. J. Cezar u svome djelu Commentarii de bello Gallico. Osim vjerovanja u duhove i prirodne pojave bitna odrednica ovog vjerovanja jest astrologija i prinošenje žrtava. Enciklopedija Larousse - Tajna društva govori kako je riječ o sustavu koji je sadržaj svoga vjerovanja, zbog tajnog karaktera, prenosio usmenim putem. Stoga je razumljivo zašto ne postoje značajni pisani tragovi o druidima i što je ovo vjerovanje relativno brzo na pojavnoj razini – nakon Cezarovog osvajanja – ugašeno. No, istovremeno je nastavilo živjeti u kolektivnoj svijesti Britanaca tijekom cjelokupne povijesti. Osobito je to lako uočljivo u književnosti. Tako, jedna od najznamenitijih priča s britanskoga otoka, ona o vitezovima okrugloga stola – koja je dobila različite varijacije – kao jednog od glavnih likova ima druidskoga svećenika, čarobnjaka Merlina. Osim literarne dimenzije, to ukazuje na činjenicu kako su Kelti smatrali da su kralju vlast podarili bogovi, uz blagoslov druida. U novije pak, vrijeme, utjelovljenje druida u svjetskoj književnosti može se pratiti kroz lik čarobnjaka Gandalfa u ekraniziranom djelu J. R. R. Tolkiena Gospodar prstenova.

Osim rečenoga, u prilog tezi da su elementi ovog poganskog vjerovanja preživjeli tijekom povijesti ide i obilježavanje Noći vještica u SAD-u, u predvečerje svetkovine Svih svetih, koju su sa sobom donijeli irski emigranti. Pojavljivanje, pak, druida u novijem vremenu veže se za ime Engleza Johna Tolanda koji je u Londonu 1717. osnovao Red drevnih druida koji za najcjenjenije mjesto svoga sastajanja uzimaju poznati Stonehenge. Kako prenosi BBC, uz porast zabrinutosti za prirodnu sredinu i njezinu zaštitu i opadajući utjecaj velikih religija, druidstvo danas cvjeta više nego ikad od dolaska kršćanstva. A njihovo ozakonjenje – kojim čudom – kao i većina stvari u suvremenom svijetu, povezano je s novcem. Tako je ovoj religijskoj skupini ovaj čin osigurao dragocjene poreske olakšice.

Sve ovo na simbolički način pokazuje kako, nekoć kršćanski svijet, treba ponovno evangelizirati uvažavajući kulturna i civilizacijska dostignuća. Toga je svjestan i današnji papa Benedikt XVI. koji je na tom tragu osnovao novi dikasterij: Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije i na njegovo čelo postavio nadbiskupa Rina Fisichellu. Kako je sam istaknuo „u pustinjama sekulariziranog svijeta ljudska duša žedna je živoga Boga“, pa stoga naviještanje evanđelja zahtijeva novo zalaganje. Slično govore i naši propovjednici kada pozivaju ljude, koji su otišli sa svojih ognjišta i žive negdje na Zapadu, da ne zaboravljaju svoju vjeru i svoje korijene. Na koji će način oni koji se zovu vjernici odgovoriti ostaje vidjeti, ali jedno valja imati na umu: hoće li i u kojoj mjeri svijet biti kršćanski, to uvelike ovisi o životu svakog pojedinog kršćanina.

Josip Vajdner

Kategorija: