PITALI STE: Što kazati prijatelju koji vjeruje u reinkarnaciju i čita knjigu „Svjetlost svijeta“?
Molim vas za pomoć u odgovoru mom prijatelju vjerniku koji ide u crkvu, sudjeluje u dobrotvornim pothvatima i sastancima vjerničke zajednice, ali uz to vjeruje u reinkarnaciju i preporučio mi je knjigu »Svjetlost svijeta«.
Joža
Ako je zaista kršćanski vjernik i ako posjeduje barem osnovnu suvremenu naobrazbu, istu biste knjigu (Svjetlo svijeta, izdavači: Marija i Ivan Hajduk, Varaždin 1998.) Vi mogli njemu preporučiti da se uvjeri kako nauk dr. Rudolfa Steinera (1861.–1925.) iznesen u toj knjizi, koji se naziva antropozofijom, niječe sve što je u kršćanstvu bitno.
U tom nauku nema ni traga kršćanskom Bogu, onome koji se javio praocu Abrahamu, koji je Mojsiju dao zapovijedi, koji je govorio po starozavjetnim prorocima i koji je ušao u ljudsku povijest kao Bogočovjek Isus Krist. To što Steiner misli o Isus Kristu, fantastični je sklop sastavljen od dijelova različitih tradicija i krivovjerja s kojima se kršćanstvo sučeljavalo i koje je odbacivalo u tijeku više stoljeća. Tako prikazan Isus nije utjelovljena Druga osoba Presvetoga Trojstva. Ni spomena o osnovnim kršćanskim vjerskim istinama: Trojstvu i Utjelovljenju. Bez objave o Božjoj višeosobnosti teško je govoriti o Bogu kao iskonskoj vječnoj Ljubavi, jer ljubav je čin darivanja koji se može ostvarivati samo među različitim osobama. Premda ne možemo rastumačiti kako je to u Bogu, objavljeno nam je da je Bog sama Ljubav koja se sama u sebi cijela dariva, na dar prima i kao dar uzvraća, kako bismo i mi ljudi mogli postajati Bogu slični u što potpunijoj nesebičnosti sebedarja tako da međuljudski odnosi budu darivanje, na-dar-primanja i uzdarje, što znači da čovjek čovjeka smije samo voljeti a nikad nam njime vladati, nikad ga posjedovati i njime se služiti.
Ne znamo li pak da je u Kristu Bog postao čovjekom kao bi preuzeo odgovornost sa sve ljudske grijehe i u svojoj ih smrti usmrtio, ne možemo shvaćati spasenjsko značenje Isusove smrti i uskrsnuća. Vjerovati u uskrsnuće znači utvrditi dostojanstvo svake neponovljive ljudske osobe koja se jedanput rađa, jedanput umire, jedanput uskrsava i zauvijek s Bogom živi, a ne da bi bila prepuštena neuosobljenom udesu reinkarnacija, ponovnih rađanja na ovome svijetu.
Ukratko: Gdje nema Trojstva ni Utjelovljenja, ne može se govoriti o kršćanstvu. Ali antropozofija se također protivi drugim baštinicima Abrahamove vjere: židovstvu i islamu. Obje te abrahamovske vjere (premda u njima nema razvijena nauka o Božjoj više osobnosti i njegovu utjelovljenju) štuju jedinoga Boga, Stvoritelja i čovjekoljupca koji stupa u osobni odnos sa svakim pojedinim čovjekom.
Svijet kako ga Steiner vidi nije stvoren ni iz čega samom odlukom Svemogućega, nego se vječno postojeća duhovna bića postupno pretvaraju u druga, više ili manje tjelesna, duševna i duhovna. Budući da na početak ne stavlja materiju kao nestvorenu tvar, to se mišljenje ne može nazvati materijalističkim, nego bi ga se u određenom smislu moglo zvati idealističkim. Budući pak da u njemu nema jedinoga osobnog Boga stvoritelja, to je očito bezboštvo, ateizam. Moglo bi se dakle govoriti o naročitom idealističkom ateizmu.
Još treba istaknuti da to nije religija nego svojevrsna magija. Razlika između religije i magije je u tome što religija nastoji ostvariti osobni odnos s Bogom, što traži čovjekovo spasenje u prijateljevanju s njime, dok magija traži rješenja u otkrivanju tajanstvenoga znanja koje bi čovjeku dalo određenu moć. Zato je religija, osobito kad se pojavljuje u obliku objavljene vjere (kako je to sa svim jednobožačkim povijesnim religijama: židovstvom, kršćanstvom i islamom), prijateljevanje s Bogom u kojemu je važno imati povjerenja, ljubiti i iz ljubavi se žrtvovati, dok se magija redovito svodi na korištenje navodnim tajanstvenim znanjem (gnozom). Kršćanstvo se od svojih početaka suprotstavlja različitim oblicima gnostičkih krivovjerja. Antropozofija je samo jedno u dugom nizu tih gnostičkih nasrtaja na samu bit svake religije, osobito kršćanstva. Tko, dakle - koristeći se neprijepornom slobodom vjerovanja - odluči krenuti tim putem, treba znati da se time odriče kršćanstva, da Krist kojega on možda spominje nema veze s Kristom naše vjere. Kršćanski vjeronauk morao bi svakoga vjernika osposobiti da to odmah prepozna.
Što se pak tiče Steinerova učenja o podrijetlu svemira, o sastavu nežive i žive tvari, svaki će suvremenik s osnovnom naobrazbom prepoznati da je to mišljeno i pisano prije najsuvremenijih znanstvenih dostignuća na području fizike, kemije, biologije i antropologije, te je nespojivo sa suvremenim kozmološkim i kozmogonijskim mogućnostima mišljenja. Vidi se da Steiner nije raspolagao sa suvremenim znanjem o atomskoj i podatomskoj strukturi materije, još manje o genima i kromosomima, osobito o čudesnim otkrićima u vezi s DNK.
Zbog svega toga smatramo da bi trijeznom i obrazovanom suvremenom čitatelju upravo spomenuta knjižica s kratkim sustavnim pregledom Steinerova učenja mogla pomoći da to prepozna kao znanstveno zastarjelu magiju koja je pokušala biti prosvijetljena i humanistička.
Kad je pak riječ o primjedbama na račun povijesnih grijeha Katoličke Crkve, to nas ne mora učiti Steinerova sljedbenica, toga smo i sami, na čelu s Papom, i te kako svjesni. Njezine pak primjedbe da je Crkva sakrila i zatajila neke drevne spise i da je u prijevodima Biblija na više mjesta bitno izmijenjena, obične su podvale. Izvorni biblijski tekstovi i svi njihovi prijevodi podvrgnuti su kritičkoj pozornosti mnogih znanstvenika, vjernika i onih koji to nisu.
