Postoji li "opravdano" samoubojstvo?

PITALI STE: Postoji li "opravdano" samoubojstvo?

pitalisteNa ovo pismo neposredno me potaknulo predavanje koje je u našoj župi nedavno održao misionar. Govorio je o predanju Bogu i, između ostalog, spominjao svjedočenje vjere sve do mučeništva. Osim prvih mučenika i djevica-mučenica dotaknuo se i Drinskih mučenica, koje su također izabrale smrt poradi djevičanstva. Razumijem što znači izabrati smrt radije nego zanijekati Krista, kao što su činili prvi kršćani, i mnogi kasnije; shvaćam i djevice koje su radije prihvaćale smrt nego iznevjerile zavjet obećanog djevičanstva Kristu te tako iskazale neposlušnost roditeljima koji su ih obećali za udaju. Shvaćam i misionare i misionarke koji često svoj život daju, doslovce, radi širenja Evanđelja, svjesni više puta da će završiti nekom mučeničkom smrću.

Ne bih htjela da ovo moje pitanje nekoga sablazni, ali ne znam si objasniti mučeništvo Drinskih mučenica. (...) Drinske mučenice sebi su same oduzele život radi ideala čistoće i zavjeta koji su dale Bogu. Vjerujem da je to bio glavni motiv njihova čina, zato ih sada častimo kao primjer mučeništva za djevičanstvo, ali razmišljam o tome kako to sada možemo mi vjernici praktično nasljedovati. (...) No, pitanje koje mi se nameće kao kršćanki: Zašto su se išle ubiti? Naime, samoubojstvo je grijeh, kao i ubojstvo. Ne izjednačuju li se i nehotice ta dva čina u ovom slučaju? Ne uči li nas vjera da trebamo prihvaćati križeve i nositi ih sve do smrti? Naime, nikome se ne savjetuje samoubojstvo. Pa ni onda kad bezizlazna i očajna situacija odvaja čovjeka od Boga sve više i dalje. Ne »osuđujemo« li samoubojice i molimo da im Bog bude milostiv na Sudu, jer su previše trpjeli, jer nisu znali što čine ili jer su očito bili duševno bolesni?

Zahvalna L. N.

U odgovoru na pitanje vašem novinaru u jednom intervjuu o tome može li se samoubojstvo ili pokušaj samoubojstva promatrati kao oblik ponašanja, dr. Mato Mihanović, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Jankomir, kaže rečenicu u kojoj, po meni, postoji sporan dio: »samopožrtvovno ponašanje u izvanrednim društvenim situacijama«. Nisam taj dio odgovora htio istrgnuti iz konteksta, iako je to u ovom slučaju i moguće. Smatram da »izvanrednim društvenim situacijama« cijenjeni psihijatar smatra rat ili, recimo, demonstracije i tome slično. Samopožrtvovno ponašanje u takvim situacijama vrlo je pozitivno, odgovora Isusovu nauku da nema veće ljubavi doli dati svoj život za prijatelja, pa me čudi da smatram da je u ovom slučaju suicidalno ponašanje pozitivno. Jesam li u pravu? Znam da odgovori u razgovoru nisu i stavovi uredništva, ali samim objavljivanjem, uredništvo meni najdražega hrvatskog tjednika na neki način podržava stavove autora.

Ante M.

Uvjereni smo da i naša čitateljica, kao i čitatelj znaju da čovjeku, kao stvorenju, ne može pripadati vrhovno gospodstvo nad svojim životom. Upravo suprotno: čovjek treba potpuno razviti i osmisliti ovaj Božji dar služeći svome bližnjemu. »Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo« (KKC, 2280).

Potresno je i tragično kada čovjek, u svojoj nevjernosti, odbacuje život kao nešto što nema vrijednosti, i ako je u takvom odbacivanju života (samoubojstvu) riječ o slobodnom čovjekovom činu. Takvo je samoubojstvo zadnji mogući izraz očaja i nepovjerenja u život, u druge, ali i u Boga. Samoubojstvo se, ponajprije, teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi, ali vrijeđa i ljubav prema bližnjemu jer »nepravedno prekida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga« (KKC, 2281).

Ukoliko je počinjeno s namjerom da posluži »za primjer«, onda se samoubojstvo još opterećuje i težinom sablazni, dok »ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost« (KKC, 2282). Kada čujemo o samoubojstvu nekoga od naših prijatelja, koga smo poznavali kao dobra čovjeka, sigurno možemo prihvatiti da je to bio neki psihološki kratki spoj, a ne slobodno odgovoran čin. No, naiđemo li na pokušaj samoubojstva, pokušat ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spasili taj život. Objektivno se, prema sudu poznatoga moralnog teologa Bernarda Häringa, ne može opravdati svjesno izabrano samoubojstvo tijekom nenasilnog otpora protiv neljudskog tlačenja. Jer, oduzeti sebi život nasilno je djelo.

No, takav čin – prema subjektivnoj nakani – može biti posljedica odlučnog »ne« nasilnoj vladavini, s objašnjenjem: »Mi ne pripadamo onima koji oduzimaju život drugima, nego smo radije spremni taj život žrtvovati kako bismo pozvali na više čovječnosti. Čak i svoj život dajemo za slobodu, ili pak za neki uzvišeni ideal kakav je jamačno i svjedočenje za Krista.« Postoje, dakle, granični slučajevi u kojima je riječ, u ovom posljednjem smislu, o nesebičnom predanju života, o altruizmu u nekim slučajevima, posljedica čega je i »oduzimanje vlastita života«. Pomislimo, primjerice, na tolike kršćanske mučenike i na sv. Maksimilijana Kolbea koji je u nacističkom logoru žrtvovao svoj život da spasi oca obitelji. Ili, pomislimo na svakoga onoga tko bi u ratu, izložen okrutnim metodama iznuđivanja iskaza, mogao tim iskazima u smrt odvesti mnoge druge živote. Tako možemo reći da postoji junačka žrtva vlastitog života da bi se drugi poštedjeli velikih nevolja, koja uključuje vlastito umiranje, ali se to ne može smatrati samoubojstvom.

Stoga, iako se u svakodnevici u različitim slučajevima koristi ista riječ, »samoubojstvo«, ipak smo pred posve različitim pojavama koje treba razlikovati u moralnom vrednovanju i svakodnevnom vjerničkom shvaćanju.