Nije li Mojsije zapravo bio ratni zločinac?

PITALI STE: NIJE LI MOJSIJE BIO RATNI ZLOČINAC?

pitalisteBog je, prema Bibliji i Staroga i Novoga zavjeta, beskrajno vječan. Onda je i onaj Bog (Jahve) o kojemu cijeli Stari zavjet piše vječni Bog, Jahve. Budući da je Mojsije »spasitelj Izraelaca« i kao takav jedan od najistaknutijih njihova roda, odmah iza Abrahama, ako ne i više, što reći za njegove postupke u životu. Em je u mladosti osobno ubio jednoga Egipćanina. U redu, možda je tu bio u pravu jer je spašavao pripadnika svojega izraelskog roda.

Ali kasnije sve ono što Mojsije čini više je negoli ratni zločin našega vremena. A budući da ratni zločini ne zastarijevaju, prema sadašnjem međunarodnom pravu, onda se to mora odnositi i na Mojsija!

Uzmimo primjer Mojsijevih zločina samo protiv naroda Midjanaca. Mojsije tvrdi da mu je tobože tako naredio Jahve. Da vidimo samo jedan djelić Mojsijevih zločina prema tome narodu Midjanaca: »Stoga svu mušku zarobljenu djecu pobijte'. A ubijte i svaku ženu koja je poznala (općila) muškarca! A sve mlade žene koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se... A žena koje nisu poznavale muškarca bijaše u svemu trideset i dvije tisuće. ..« Zar Mojsije nije ratni zločinac kojemu bi se posmrtno trebalo suditi nekim nürnberškim procesom, jer ratni zločini ne zastarijevaju!

Ovo je samo jedan od ratnih zločina koje su Izraelci počinili nad drugim narodima s kojima su stalno ratovali. I onda, zar je ikakvo čudo što i danas Izraelci neprestano ratuju i ratovat će dok ih bude na onoj zemlji, koju su kroz povijest natapali krvlju ratovanja i svim onim zločinima o kojima piše pod »Brojevima« u Bibliji Staroga zavjeta. Zato bi bilo red da se Židovi pokaju za sve zločine koje su počinili nesretnim Midjancima kao i tolikim drugima.

Ja ne mogu povjerovati da je taj izraelski Jahve onaj kojega je Krist nazvao svojim Ocem i za kojega mi po Kristu vjerujemo kako je dobar, milostiv, pravedan. Ovaj izraelski Jahve nije takav.

Odgovorite mi što Katolička Crkva misli o Mojsiju s ovakvim zločinima. Je li on teški ratni zločinac kojemu bi se trebalo suditi i u naše doba?

M. Levi

U starozavjetnim biblijskim spisima ima više zapisa o takvim istrebljenjima i nije ih ugodno čitati. Nećemo se ovdje upuštati u izlaganje različitih mišljenja o tome koliko ih doslovno treba shvaćati i koliko je Mojsije, i ne samo on, bio uvjeren da to zapovijeda onaj isti Jahve koji mu je predao Deset zapovijedi gdje je, među ostalim, zabranjeno ubojstvo i preljub.

Za nas je važnije pitanje zašto je Bog htio da to tako ostane zapisano u Bibliji, da se kao riječ Božja čita u vjerničkim zajednicama. Činjenica je da iz te i takve starozavjetne povijesti dolazi Isus Krist, da se u njemu sva dotadašnja povijest Božjega drugovanja s izabranim narodom sažimlje, da on sve to unosi u svoju smrt, u vazmeno-otajstvenu promjenu, poistovjećujući i sam sebe s Jahvom koji se predstavlja kao Ljubav.

Zacijelo nam je kao Kristovim vjernicima potrebno ne zaboraviti iz kakve je okrutne prošlosti Bog izabrao sebi jedan narod da ga u tijeku više stoljeća postupno odgaja da postane sasvim drugačiji, da iz njega po Kristu izroni Crkva kao kvasac »civilizacije ljubavi«. I sama će ta novozavjetna Crkva, osobito u naglo pokrštenim narodima koji su napučili Europu u velikoj seobi i poslije kad su Europljani porobljivali i pokrštavali zemlje u prekomorju, prolaziti donekle sličan put od okrutnih osvajanja i nasilnog pokrštavanja do vrhunaca evanđeoske čovječnosti.

Nema sumnje da su stari Hebreji Jahvu ponajprije shvaćali kao svoga plemenskog ili narodnog Boga koji se zajedno s njima bori protiv drugih plemena i njihovih bogova. Koliko je Mojsije osobno drugačije mislio a koliko je, barem u izražavanju, podlijegao nesavršenim shvaćanjima svoje sredine, teško je prosuđivati. Duhu Svetome, koji nam predlaže na čitanje i te dijelove Svetoga pisma, očito je mnogo važnije da naše poznavanje konkretne povijesti spasenja bude oslobođeno naivnih iluzija kako bismo i u naše doba bili sposobni prihvaćati ljude onakve kakvi jesu, takvima im naviještati Evanđelje i, »nadajući se protiv nade«, ustrajati u svjedočenju ljubavi.

Na početku su Izraelci samo jedno od plemena u uvjetima trajnog, okrutnog, uzajamnog obračunavanja i pljačke. Bog će ih najprije odredbom o heremu privikavati na odricanje od plijena, a tek zatim i od redovito neizbježnih okrutnosti.

U knjizi Mali ključ Biblije, koju je Glas Koncila tiskao u osam izdanja, baš su tom pitanju posvećena dva ulomka u poglavlju »Sve od početka« pod naslovima »Kao drugi a ipak drugačiji« i »Nesebična okrutnost«. I onda kad su postupali okrutno poput drugih plemena u onom dijelu svijeta, Izraelci su već morali znati da ipak postupaju drugačije slijedeći za njih još nezamislive putove svoga nevidljivog i svemoćnog Boga Čovjekoljupca. Razumljivo je da Bog koji ih je na čelu s Mojsijem izveo iz razmjernog reda i blagostanja u faraonskom Egiptu, gdje su bili roblje u slobodu, ali kroz pustinju i rubna područja carstva u kojemu su zakoni i pravda malo značili, morao sačuvati i od povratka u Egipat i od miješanja s drugim narodima koji su se klanjali raznim nepostojećim kumirima te su im vjerovanja i praksa bili prožeti strahom i magijom.

Zanimljivo je da je Isus starozavjetnog Boga prihvaćao i proglašavao svojim Ocem i sam se predstavljajući kao Bog u otajstvenoj istobitnosti s njime, nazivajući i sam sebe najuzvišenijim Božjim imenom »Ja jesam«, odnosno Jahve. I njegovi su apostoli to tako doživljavali.

Na pitanje bi li Mojsije da je živ morao u Hag, nema smisla odgovarati, kao što nema pravog smisla ni postavljati ga. Važno je da sadašnji baštinici te biblijske predaje i vjere znaju da im baš ta vjera zabranjuje svako sudjelovanje u ratnim kao i u drugim zločinima, da su poslani oslobađati svijet od takvih davno prevladanih shvaćanja i odnosa, da radije ginu nego da ubijaju, da se baš takvim nenasiljem i sebedarjem danas nastavlja širiti onaj povijesno-spasenjski pothvat što ga je Bog s Mojsijem pokrenuo negdje u 13. stoljeću prije Krista.

 


 

 

Kategorija: