Paulo Coelho – vjernik ili panteist?

PITALI STE: Paulo Coelho – vjernik ili panteist?


pitalistePročitao sam romane Paula Coelha objavljene u hrvatskom prijevodu: »Peta gora«, »Alkemičar«, »Veronika je odlučila umrijeti« i »Na obalu rijeke sjela sam i plakala«. Priznajem da su to knjige koje se čitaju na dušak, barem sam ih ja tako doživio. Njegovi su romani krcati religioznošću. Kakva je to zapravo religioznost?

Vinko R.

Prije pokušaja prosudbe o njegovoj religioznosti, bolje je uočiti činjenice. Riječ je, naime, o piscu koji je uspio napisati takve romane koji zaista ne izbjegavaju pitanja u vezi s religioznošću, koji su čak toga krcati, a koji se čitaju širom svijeta. Prevedeni su na stotinjak jezika i rasprodani u više od dvadeset milijuna primjeraka. Znači da Paulo Coelho govori o onome što zaista zanima mnoge ljude u sasvim različitim civilizacijama, različitih narodnosti, različitih religija, jezika i običaja.

U njegovim romanima svi ti najrazličitiji ljudi pronalaze, dakle, ono što ih zaista zanima. Premda najdublje ukorijenjen u svoje brazilske korijene, on govori tako da ga svi oni razumiju. Kao da je pronašao ono za čim osobito u ovo doba na pragu trećeg tisućljeća tragaju svi koji govore o reevangelizaciji, o ponovnom naviještanju Evanđelja i u zemljama drevnoga kršćanstva i na područjima drugačijih religijskih i uljudbenih baština.

Njega i njegove romane trebalo bi, dakle, ponajprije promatrati kao jedan od osobitih znakova vremena. Suvremeni vjernici, nadahnuti Drugim vatikanskim koncilom znaju da je potrebno mudro čitati sve znakove vremena jer samo tako možemo biti poslušni Duhu koji puše gdje hoće, koji nas može upozoriti, potaknuti i poučiti, ne samo iz Crkve nego i odonud otkud se tome ne bismo nadali. To što se Coelhove knjige toliko čitaju, očiti je znak da su ljudi naših dana u svim civilizacijama i u svim društvenim slojevima gladni i žedni stanovite religioznosti. Doba u kojemu živimo nije, dakle, poslijereligijsko, doba religije nije prošlo. Suvremenog čovjeka ne zadovoljava ni viši životni standard, ne označuje ga tek potrošački mentalitet, njegov način mišljenja ne određuje informatika, računala i internet. Dobro je to uočiti. Takav kakav jest sa svim tim u čemu živi i čime se služi, suvremeni čovjek je očito gladan Boga. Čim to shvatimo, još se u težem obliku nameće pitanje zašto istodobno toliki ljudi napuštaju Katoličku Crkvu i druge vjerske zajednice, zašto toliki od Crkve ne očekuju spasenje, odnosno istinski odgovor na svoja najdublja pitanja?

Moglo bi nam doći na pamet ono što evanđelja bilježe da je Isusu, kad je vidio mnoštvo koje ga slijedi, bilo žao naroda »jer bijahu kao ovce bez pastira«. Kako je to mogao reći kad je taj narod imao vrlo organizirano svećenstvo i mnoge učitelje Božjega zakona koji su sustavno djelovali, ne samo u jeruzalemskom Hramu nego i u mnogim sinagogama kakvih je bilo u svakom većem mjestu? Razumije se da suvremeno ustrojstvo Katoličke Crkve i njezino neumorno naviještanje Evanđelja ne možemo ozbiljno usporediti s ondašnjim stanjem u Izraelu, ali je uznemirujuća i sama pomisao na takvu usporedbu.

Što se pak tiče religioznosti Paula Coelha, pitanje je trebamo li je pod svaku cijenu svrstati u neku već određenu ladicu, odnosno nalijepiti joj neku od poznatih etiketa. Ako tome ipak pristupamo, ne činimo to da bismo ga podvrgavali nekoj inkviziciji, nego da bolje shvatimo i njega i sebe. On je čovjek katoličkih korijena na brazilski način. Ondje su se u svijesti mnogih naraštaja nataložili slojevi kršćanstva i nikad sasvim prevladanih pretkršćanskih vjerovanja i magija. Istodobno je očito u tijeku najsuvremenijih duhovnih pokreta, kako onih u Katoličkoj Crkvi tako i onih izvan nje. Vjerovanja koja on iznosi kroz usta osoba u svojim romanima uglavnom se ne mogu smatrati katoličkim pravovjerjem.

Teško bi bilo tvrditi da je Bog kojega on često spominje biblijski Jahve i kršćanski Trojedini. Ni njegova Bogorodica nije nazaretska Djevica kako je poznaje povijest i kršćanska vjera. Ni čovjekovu osobnost, njegovu individualnu dušu, Coelhovi junaci ne shvaćaju na kršćanski, rekli bismo ni na muslimanski način. Da se o tome uvjerimo, dosta je nasumce otvoriti neku od njegovih knjiga. Primjerice: »Budisti su bili u pravu, Hindusi su bili u pravu, Indijanci su bili u pravu, Muslimani su bili u pravu, Židovi su bili u pravu. Svaki čovjek koji slijedi – iskreno – put vjere, kadar je sjediniti se s Bogom i činiti čuda. Ali nije bilo koristi od te spoznaje: trebalo je odabrati. Odabrao sam katoličku crkvu jer sam u njoj odgojen i moje je djetinjstvo bilo prožeto njezinim otajstvima« (»Na obalu rijeke Piedre...«, str. 101).

Zatim: »Kako je dobro znati da je Bog možda žena. Ako je tako, onda nas je Njegovo žensko lice naučilo voljeti« (ondje, str. 123). O proglašenju dogme Bezgrešnog začeća piše kako je to prvi korak »do priznanja da je Gospa utjelovljenje ženskoga lica Boga« (ondje, 147). U romanu »Alkemičar« možemo pročitati da je »svijet samo vidljiv dio Boga« (str. 131) i još da je »mladić uronio u Dušu Svijeta i vidio da je Duša Svijeta dio Božje Duše, i da je Duša Božja njegova vlastita duša i da može činiti čuda" (ondje, 139). Jedna katolička molitvena zajednica koja se (u romanu »Na obali...«) u molitvi grli i ljubi na obali Gave u Lurdu očito ne zna je li lurdska Gospa Isusova Majka ili neko žensko božanstvo koje se prije kršćanstva štovalo u tim brdima. Napokon u romanu »Veronika je odlučila umrijeti« glavna junakinja doživljava vrhunac religioznog iskustva u gotovo obrednom samozadovoljavanju pred očima muškarca.

Nije, dakle, naše pravo pitanje kakva je Coelhova religioznost, nego zašto se ljudi koji su očito žedni religioznosti jagme za njegovim knjigama a ne dolaze u Crkvi tražiti istinu o Bogu, o smislu života i svijeta i svojoj vječnoj sudbini. Pitanje je to koje očito ne upućujemo ni njemu ni svijetu, nego sami sebi.

Kategorija: