MUŠKOST NA ZAPADU OSUĐENA KAO ZLOČINAČKA

Foto: pixabay

Prava je muškost, dakle, u zapadnoj civilizaciji još prije nekoliko desetljeća osuđena kao zločinačka i izrečena joj je smrtna kazna.

Piše: Danijela Blažeka

Pokret #Metoo, u kojem su mnoge žene, uglavnom one „poznate“, javno prozivale razne muškarce, najčešće također poznate i na pozicijama, da su ih u nekom trenutku u prošlosti silovali ili iskoristili svoju poziciju da bi ih naveli na intimni odnos ili ih pak spolno zlostavljali na bilo koji drugi način (verbalno, neprimjerenim dodirivanjem ili drugačije), protutnjao je prošle godine zapadnim svijetom. U početku je još i izgledao kao krik prosvjeda žena ogorčenih što ih moćni(ji) muškarci tretiraju kao svoj slobodni seksualni plijen i što ih zakon i društvo od toga ne štite. No vrlo brzo poprimio je razmjere lova na vještice, pri čemu su prozvani muškarci bili u startu krivi, a svaki pokušaj da netko ukaže na činjenicu kako cijeli pokret počinje izgledati kao tipični linč i da postoji mogućnost kako su neke od „žrtava“ možda samo osobe željne samopromocije, nailazio bi na erupcije mržnje feminista.

Bez obzira na to što će biti s tim pokretom, jedno se definitivno nakon njega promijenilo: dok prije njega nitko ozbiljan ne bi zamjerio muškarcu koji bi pokazao da ga neka žena zanima kao žena, sada se čak i malo dulji pogled, a kamoli dodir, može odmah protumačiti kao spolno zlostavljanje, a dotičnog muškarca proglasiti zbog toga zlostavljačem i seksualnim predatorom.

Skretanje pozornosti

Cijela ta priča dobiva time jedan sasvim drugačiji kontekst. Najmanje je tu, po svemu sudeći, cilj bio skretanje pozornosti na stvarne muške seksualne predatore za koje svi znamo da su u Hollywoodu vrlo česta pojava. Prava meta tog pokreta bilo je normalno muško pokazivanje (spolnog) zanimanja za ženu. Da je to zaista tako, ilustrira i to što je nekoliko pokušaja nekih homoseksualaca da ukažu na slična zlostavljanja kojima su bili izloženi od nekih muškaraca (homoseksualaca također?) ostalo bez ikakvog odjeka. Cijeli je pokret ostao na prozivanju muškaraca i njihovih „prljavih spolnih želja“ od strane žena.

Čovjek ne želi biti muško

Ne treba to čuditi. Već tri desetljeća i više u zapadnom svijetu postoji jedan trend gledanja na mušku spolnost kao na nešto prljavo i kao na oruđe njihove muške dominacije koju je potrebno zatrti. Još 1989. godine objavljena je knjiga Refusing to be a man autora Johna Stoltenberga u kojoj autor „objašnjava“ kako su muškarci, skraćeno rečeno, samo ljudi rođeni s određenim anatomskim svojstvom i da ih to anatomsko svojstvo ne može prisiliti da prihvate isti spolni identitet koji imaju i silovatelji, svodnici, pornografi i zlostavljači – glavni provoditelji muške dominacije. Ta je knjiga, napisana prije tri desetljeća, samo jedna u mnoštvu slične literature, pamfleta i članaka koji su posljednjih desetljeća zasuli Zapad, a kojima je svima zajedničko bilo to da su sipali otrov u pravcu muškosti. I to u tolikoj mjeri da se svaki normalan muškarac prema njihovom mišljenju, samo zbog te činjenice da je normalan muškarac, mogao odmah, bez ikakve osobne krivice, smatrati zločincem, tiraninom i spolnim predatorom najgore vrste. Da bi tomu izbjegao, trebao je „osvijestiti“ u sebi tu svoju krivicu i odreći se muškog roda u njegovom prihvaćenom značenju te prihvatiti sve ideje radikalnih feminista.

Smrtna kazna muškosti

Prava je muškost, dakle, u zapadnoj civilizaciji još prije nekoliko desetljeća osuđena kao zločinačka i izrečena joj je smrtna kazna. Sve ono što se od tada odvijalo i odvija se i dalje u zapadnom svijetu kojem i naša zemlja pripada ide u pravcu ocrnjivanja i uništavanja muškosti tj. izvršenja te presude.

No kad je već tako, zapitajmo se zašto je tako?

Jedan je pametan čovjek rekao kako za najveća dobra i postignuća nisu sposobni oni koji su bez snage za zlo u sebi, nego oni koji u sebi itekako imaju snagu činiti zlo, ali su toga svjesni i to su svjesno odbili te se odlučili za dobro. To nisu slabi, već jaki ljudi, a njihova je odluka ona zbog koje postaju istinski pronositelji i borci Dobra.

Muškarci su, kao jači spol, i to spol kojem nije povjerena uloga onih koji nose i rađaju djecu, već onih koji su, stvarno mogu biti nakon začeća sasvim odvojeni od potrebe brige za dijete (nastavak vrste), bez ikakve sumnje itekako sposobni činiti zlo, veće i više od žena koje su ne samo slabije, nego su i zbog svoje uloge majki drugačije i blaže. I mnogi su ga muškarci činili kroz povijest i čine ga i danas. Međutim, upravo zato što kao takvi u sebi imaju veću snagu činiti zlo, oni imaju i snagu za nezamisliva postignuća i dobro. Ne svi među njima, nego samo oni u kojima se te dvije snage trajno sukobljavaju: sposobnost za zlo i svjesna odluka muškarca da tu sposobnost za zlo drži pod kontrolom i umjesto njega izabere dobro. I to ne zbog straha od neke posljedice ili kazne, već zbog toga što je u sebi jasno osvijestio i dobro i zlo i svjesno odabrao − Dobro.

A gdje je prisutnija i jača borba tih dviju struja u čovjeku nego upravo u području spolnosti?

Muškarci su sposobni za velika djela. Ali muškarci, oni pravi. Ne i oni u kojima je muškost uništena. Kao što sam negdje nedavno pročitala, uništavanjem muškosti kod dječaka mogu se u konačnici dobiti samo dvije vrste muškaraca: „psići“ bez identiteta i „vukovi“, koljači stada. Samo muškarci prave muškosti mogu biti „psi čuvari“ stada. Čuvari civilizacije, ljudskosti, žena i djece, napretka... svega dobrog.

Zato je muškost na udaru.