Vijesti i događanja

POČINJE NOVA SEZONA KATOLIČKE MALONOGOMETNE LIGE VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE "Ivan Pavao II."

KMNL logo

27.10.2009. godine u župi Sv. Josip u Zenici održan je sastanak na kojem su pored Odbora KMNL Vrhbosanske nadbiskupije Ivan Pavao II sudjelovali i voditelji i župnici momčadi koja će se natjecati u sezoni 2009/2010.
Na sastanku je dogovoreno da će se svečana ceremonija Otvaranja KMNL–a održati 14.studenog 2009 u Zenici, a započeti će Sv. Misom u 13:00 sati u crkvi sv. Ilije. Odlučeno je, nadalje, da će se Liga u ovoj sezoni liga igrati u dvije grupe i na koncu će biti organizirana završnica. Na prijedlog Odbora KMNL- a voditelji pojedinih momčadi su bili suglasni u ovoj sezoni veći naglasak dati duhovnoj dimenziji Lige i zajedništvu članova Lige.
Vlč. Marko Mikić voditelj pobjedničke momčadi prošlogodišnje sezone KMNL –a izvijestio je prisutne o sudjelovanju na Nacionalnoj završnici u Zadru početkom lipnja ove godine.

Grupu A:
1. Župa Lug – Brankovići
2. Župa Žepče
3. Župa Čajdraš
4. Župa Globarica
5. Franjevačko sjemenište
6. Vrhbosanska bogoslovija

Grupa B:
1. Župa Novi Travnik
2. Župa Podmilačje
3. Travničko sjemenište
4. Samostan Bistrik
5. Župa Bučići
6. Župa sv. Josip –Zenica

1. kolo, 21.11.2009.
12:30 - Lug-Brankovići - Globarica
13:10 – Žepče – Čajdraš
13:50 – Vrhbosanska bogo. – Franjevačko sjem.
14:30 – Novi Travnik – Bistrik
15:10 – Podmilačje – Travničko sjem.
15:50 – Zenica – Bučići

2. kolo, 28.11.2009.
12:30 – Novi Travnik – Zenica
13:10 – Podmilačje – Bučići
13:50 – Travničko sjem. – Bistrik
14:30 – Lug-Brankovići – Vrhbosanska bogo.
15:10 – Žepče – Franjevačko sjem.
15:50 – Čajdraš – Globarica

3. kolo, 23.1.2010.
12:30 – Globarica – Franjevačko sjem.
13:10 – Žepče – Vrhbosanska bogo.
13:50 – Čajdraš – Lug-Brankovići
14:30 – Bistrik – Bučići
15:10 – Podmilačje – Zenica
15:50 – Travničko sjem. – Novi Travnik

4. kolo, 13.2.2010.
12:30 – Bučići– Travničko sjem.
13:10 – Novi Travnik – Podmilačje
13:50 – Zenica – Bistrik
14:30 – Franjevačko sjem.– Čajdraš
15:10 – Lug-Brankovići – Žepče
15:50 – Vrhbosanska bogo. – Globarica

5. kolo, 27.2.2010.
12:30 – Čajdraš – Vrhbosanska bogo.
13:10 – Žepče – Globarica
13:50 – Franjevačko sjem. – Lug-Brankovići
14:30 – Travničko sjem.– Zenica
15:10 – Bučići – Novi Travnik
15:50 – Bistrik – Podmilačje

Duhovna božićna priprava za sve momčadi održat će se 05.12.2009.
U završnicu KMNL plasiraju se dvije prvoplasirane momčadi iz svake grupe. Završnica se odigrava na slijedeći način:
U polufinalu se susreću A1 : B2 i B1 : A2; pobjednici igraju u finalu a poraženi za 3. mjesto. U završnici sudjeluju i ostale momčadi i to na slijedeći način: šestoplasirani iz obje grupe igrat će za 11. mjesto; petoplasirani za 9. mjesto; četveroplasirani za 7. mjesto; te trećeplasirani za 5. mjesto.

INTERVJU KARDINALA VINKA PULJIĆA ZAGREBAČKOM DNEVNIKU "VIJESNIK"

INTERVJU KARDINALA VINKA PULJIĆA ZAGREBAČKOM DNEVNIKU "VIJESNIK"

 

Zagrebački dnevnik „Vjesnik“ objavio je u svom dvobroju, 24./25. listopada intervju s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem. Spomenuti intervju, koji je vodio novinar Alenko Zornija, prenosimo u cijelosti:

Uzoriti kardinale, kako biste kao najistaknutiji predstavnik Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, opisali uvjete u kojima ova zajednica trenutno djeluje u BiH. Nedavno ste u jednom javnom istupu govorili o «gorkom iskustvu života katolika u BiH», no istodobno ima i događaja koji svjedoče da je Crkva vitalna, recimo prošlotjedno uzdignuće Vrhbosanske katoličke teologije, kao najstarije visokoškolske institucije u BiH, na razinu fakulteta. Kakva je pozicija Katoličke crkve u BiH između ovih, rekli bismo, krajnosti?

Istina je da se Katolička Crkva u BiH istinski bori te da joj je svaki novi dan izazov za dokazivanje u ostvarenju svog poslanja i svjedočenje. Ne možemo se uljuljati u duhovno mrtvilo. Ipak, svjesni smo da svaki korak ima svoju cijenu upornog nastojanja u ostvarenju jednakih prava s drugima pred zakonom odnosno nastojanja da naši vjernici mogu biti jednakopravni u ovoj državi. Kako smo mi svećenici i biskupi redovno na terenu s narodom, ljudi se najprije nama obraćaju i na nas se oslanjaju. Zato osjećamo potrebu biti glas tih, kako ih često zovu, malih ljudi koji se bore za život, opstanak, perspektivu itd. Zahvalni smo svima koji su nam blizu svojom moralnom, materijalnom i političkom potporom. Sigurno je da nam Sveta Stolica istinski iskazuje potporu i blizinu. Ovim uzdignućem Vrhbosanske katoličke teologije na razinu fakulteta želi nam pokazati važnost poslanja Crkve na ovim prostorima.

Dio jedne Vaše nedavne propovijedi, u okviru hodočašća Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, izazvalo je posebnu pozornost javnosti. Tada ste govorili o «ratu poslije rata» i o osjećaju straha i nesigurnosti, zbog nijekanje korijena, identiteta, postojanja. Možete li šire pojasniti ovu izjavu?

Iako postoji Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica, ipak se taj zakon sporo provodi kao i većina drugih zakona u ovoj zemlji. I tijekom i nakon rata vrlo često se koriste pojedini mediji za provođenje određenih ciljeva pa u pojedinima od njih doživimo čudan pristup prema nama. Na političkom planu Hrvati, koji su najvećim dijelom katolici, stavljeni su u nejednakopravan položaj u odnosu na druga dva naroda, a svako mijenjanje Daytona, kojim je uvelike legalizirano etničko čišćenje, išlo je na štetu hrvatskog naroda kao i na štetu onih koji su u pojedinom kraju BiH manje brojni bez obzira na vjeru i naciju. Također postoji na političkom, medijskom i drugom planu nastojanje prekrajanja povijesti i želje da nam se ispere pamćenje. Posebno nam teško pada kada nas i međunarodna zajednica, u programu povratka izbjeglih i postizanja administrativnih prava, velikim dijelom ignorira. Također se ne smije zaboraviti da su naši političari često u raskoraku međusobno bez spremnosti da usuglase zajedničke ciljeve ostvarenja jednakopravnosti hrvatskog naroda čime je olakšano stvaranje ozračja nesigurnosti i nametanja krivnje i za ono za što za što nismo krivi. Sigurno je da postoji veća potreba zajedništva i na crkvenom planu kako bi i mi u Crkvi dali svoj puni doprinos iako smo svjesni da mi ne možemo ništa riješiti nego samo ublažiti brojne rane i biti ljudima blizu te ekumenizmom i dijalogom graditi ozračje povjerenja.

U istom obraćanju u Mariji Bistrici spomenuli ste i potrebu potpore Hrvatske Hrvatima u BiH. Posebno snažno odjeknule su sljedeće Vaše riječi: «Hrvatskoj poručujemo: nemojte nas se stidjeti, nemojte u medijima o nama negativno pisati kao da smo vam kamen oko vrata, da Hrvatskoj činimo da tone. Mi ponosno stojimo u Bosni i Hercegovini, zemlji natopljenoj mučeničkom krvlju. Hrvati u BiH trebaju potporu Hrvatske i žele opstati u svojoj zemlji». Što Vas je ponukalo na, rekli bismo, jedan ovakav prilično dramatičan apel?

U posljednje vrijeme Vlada Republike Hrvatske je uključila u programe pomoć nama Hrvatima u BiH, a posebno je važan program obnove kuća i potpora nekih projekata. Nakon održanih Gospodarskih foruma u Sarajevu, predložili smo da taj program ulaganja bude strateški i da se stvori fond kojim bi se moglo transparentno pratiti te da se osnuje fondacija za mikro-kredite sa svrhom poticaja razvoju malog obiteljskog gospodarstva. Kada je Vlada pokazala naklonost ovakvim idejama, došlo je do napada preko pojedinih medija prema kojima Hrvati u BiH priječe napredak Hrvatske te su im teret na putu europskih integracija. Čak je u jedim novinama osvanuo i uvredljiv napis o nama Hrvatima u BiH. Kada su u Vladi vidjeli takve natpise, malo su ustuknuli jer su se pobojali reakcija opozicije. Čak su pojedine osobe na visokim položajima dali i dosta teške izjave na račun nas Hrvata u Bosni i Hercegovini. Neki ljudi su mi se žalili da su u nekim gradovima po Hrvatskoj, nakon što bi pojedini vidjeli bh pločice na ulicama, doživjeli uvredljiva dobacivanja. To negativno ozračje me izazvalo da progovorim iz nutarnje boli jer nas u BiH daleko više bole ovakve uvrede od uvreda drugih u mjestima gdje živimo kao manjina.

Vezano za aktualne pregovore bh. političkih lidera u okviru američko-europske, tzv. «butmirske inicijative» o promjeni Ustava BiH, oglasila se Komisija Iustitia et Pax (Pravda i mir) Biskupske konferencije BiH, a Vi osobno imali ste susrete s nekim od hrvatskih političkih lidera. Kakvo je stajalište Katoličke crkve o procesu ustavnih reformi u BiH i kakvu ulogu Crkva, s obzirom na njezino poslanje, može i treba imati u pronalaženju najboljih mogućih rješenja?

To nalaženje najboljih rješenja je dužnost onih koji obnašaju vlast u hrvatskom narodu u BiH. Mi možemo naglas razmišljati, ali ne možemo preuzeti njihovu odgovornost. Molim Božjeg Duha da ih prosvijetli u tim traženjima jednakih prava. Razumljivo je da treba tražiti jednaka prava koja imaju druga dva konstitutivna naroda u BiH. Ne treba vjerovati sentimentalnim obećanjima jer vidimo kako smo obmanuti i u Washingtonskim sporazumom i Daytonskim mirovnim ugovorom. Sada ponuđeni 'paket promjena' nas uopće nema u vidu. Svakako treba ići u smjeru promjena s ciljem uspostavljanja normalne države jednakopravnih naroda i svih građana na svim prostorima BiH, a ne tražiti kompromise na račun pravde i s ciljem da jači očuva svoje pozicije koje je stekao na nepravedan način. U Bosni i Hercegovini se želimo prepoznati jednakopravni i kao pojedinci i kao narod.

Vrlo često se, kao izraziti problem, ističe činjenica da se u Bosni i Hercegovini nakon rata nije dogodio zbiljski povratak. Posebno Hrvata katolika. S kakvim podatcima o tome raspolaže Crkva i možete li nam iznijeti svoje mišljenje o tomu zašto je povratak bio neuspješan i kakve su posljedice toga?

Povratak Hrvata se odmah nakon rata najvećim dijelom nije dogodio, a i sada to teško ide iz više razloga. Daytonskim sporazumom je predviđen povratak, ali nije određeno tko ga treba ostvariti i tko će biti odgovoran ako se on ne dogodi. Tako je moguće da su predstavnicima RS-a 'puna usta' Daytona samo u onom dijelu u kojem im odgovara, a to što se oko 200.000 prognanih i izbjeglih Hrvata nije vratilo i što je tamošnja vlast puno poduzela da se ne vrate i gotovo ništa nije učinila za njihov povratak, to ni ne spominju. Nije bilo dobre političke volje da se taj program podupre odmah nakon rata. Ni hrvatski političari na tome nisu radili, a ni lokalni političari nisu prihvaćali taj program pri čemu su prednjačili oni u RS. Tako se moglo dogoditi da, prema dostupnim informacijama, npr. predstavnik OSCE-a u Banjoj Luci kroz sedam godina savjetuje Vladu RS kako će raditi da se povratak ne dogodi, a da ne budu krivi pred međunarodnom zajednicom. Treba podsjetiti da je npr. programe, koje smo slali za povratak u EU, gospodin Buseck odbio, a bilo bi dobro istražiti, koliko je sredstava uloženo u BiH za potporu povratka Hrvata. Također treba reći da i mnogi mediji iznose samo negativne stvari te premalo daju potpore povratku. Negativne stvari postoje, ali kada se samo o njima piše i govori, stvara se ozračje straha. Treba reći da ima toliko hrabrih povratnika koji su herojski izdržali sve i danas s mirom u svojoj kući žive i oni su nam na ponos.

Nedavno ste prostore na kojima djeluje Katolička crkva u BiH opisali kao mjesto gdje se ukrštaju civilizacije, kulture i različiti svjetonazori, te pozvali na odgajanje slobode savjesti i odgovornosti osobnog, ljudskog, nacionalnog i vjerskog komuniciranja, vraćajući putem dijaloga povjerenje na mogući suživot i toleranciju. U ovom kontekstu možete li nam nešto kazati o odnosu između vodećih vjerskih zajednica u BiH, pa i na osobnoj razini, između vas, vjerskih poglavara? Ponekad se, barem kroz medije, stječe dojam da nedostaje kvaliteta u komunikaciji...

Glavni problem uspješnije dijaloške komunikacije među Crkvama i vjerskim zajednicama jest pogled na izgradnju BiH kao države. Oni koji su Daytonom dobili, ne žele to izgubiti. Također je problem i različit osvrt na nemili rat koji je protekao. Zato te teme u susretu poglavara, koji čine jedno tijelo - Međureligijsko vijeće (MRV), ne pokrećemo. Mnoge stvari smo u zajedničkim susretima uradili, ali je to premalo u odnosu na brojne izazove života svagdašnjice. Nije dovoljno da se mi poglavari susrećemo. Potrebno je spustiti to u bazu, ali proces pomirenja, praštanja i vraćanje povjerenja jako sporo ide. Čak neki poglavari svojim službenicima izričito brane komunikaciju i sudjelovanje u pojedinim slavljima. Trebat će istinski raditi na kulturi dijaloga, poštivanja drugog i drugačijeg kroz upoznavanje i vrednovanje da susjed pokraj mene postoji i da se on po svom zakonu moli te da naši simboli, vjerski i nacionalni, ne budu crvena krpa izazova nego nešto normalno s čime se moramo suživjeti.

U Bosni i Hercegovini relativno su česti incidenti u kojima su na meti katolici ili objekti Katoličke crkve. Jedan od svježijih primjera je ispisivanje uvredljivih grafita u blizini crkve u sarajevskom Briješću, što je bila reakcija skupine izgrednika na navijačke nerede u Širokom Brijegu. Prije toga smo imali napad na časne sestre u Tuzli i niz sličnih slučajeva. Kako tumačite ove incidente i koji je najbolji odgovor na njih?

To je plod političke manipulacije koja živi u obiteljskoj kući i u javnom mnijenju. Treba totalno mijenjati i ozdravljati javno mnijenje. Ovdje smo mi Hrvati i katolici zakinuti jer su mediji naših susjeda moćniji i oni prikazuju svoju istinu bez spremnosti na korektno izvještavanje. Tako prikazana istina postaje 'njihova istina' u službi političkom projektu te nije doprinos sprječavanju nasilja nego njegovu raspirivanju. Tako smo bili svjedoci da, nakon nemilih događanja u Širokom Brijegu, na televiziji prikazuju uglavnom svjedoke događanja koji ne pokazuju svoje lice, a govore kako su nedužni i kako je nad njima izvršeno nasilje. Onaj tko je nedužan nema razloga kriti svoje lice. Treba ujediniti sve snage u zaustavljanju nasilja bez obzira s koje strane dolazilo, a ne stajati na stranu nasilnika samo zato što su 'naši', a oni drugi 'njihovi'. Puno puta smo doživjeli i od ljudi koji trebaju čuvati sigurnost imovine i osoba da se jednostavno opravdaju tako što navedu inicijale navodnih maloljetnika kao počinitelja pojedinih krivičnih djela. Zar ti maloljetnici nemaju roditelje? Kako ih ti roditelji odgajaju ako su npr. spremni oskvrnjivati tuđe nadgrobne spomenike ili druge vrijeđati i napadati? Dok ne bude jednakosti pred zakonom i istinski jednakih ljudskih prava te spremnosti da su u obitelji, u školi, u vjerskom objektu odgaja u poštovanju prema drugima, neće biti lako odgajati za suživot i toleranciju. Unatoč svih tih događanja, moramo na tome raditi i doprinijeti da se svaki čovjek i svaki osobni i grupni identitet poštuje. Zato treba raditi na kulturi dijaloga. Ono što naši susjedi traže za svoje na drugim mjestima, morali bi kod kuće poštivati.

Kako teče i jeste li zadovoljni provedbom Temeljnog ugovora i dodatnog protokola tog Ugovora između BiH i Svete Stolice?

Koliko sam imao prilike čitati kao i razgovarati s pojedinim članovima Povjerenstva za provedbu Temeljnog ugovora između i Svete Stolice i BiH, ozbiljno se i sustavno radi. Mislim da je tu ovaj Apostolski nuncij tome najviše doprinio jer uspješno priprema susrete i temeljito radi uz vrlo otvorenu i dobru suradnju te se ide prema donošenju potrebnih provedbenih akata. Nuncij D'Errico nas stalno poziva da se molimo i molitvom pratimo taj zamašni rad. Zato se radujem nastavku ovog rada i živo se nadam da će uspjeti spremiti sve potrebne dokumente.

Ima li naznaka da bi papa Benedikt XVI. u skorije vrijeme mogao posjetiti Bosnu i Hercegovinu?

Tu temu nismo posebno razmatrali. Vlast BiH je pozvala papu Benedikta, ali mi biskupi o tome nismo još razgovarali. Ukoliko se dogodi pohod, onda je na redu pohod Mostaru, a iskreno bih se radovao da se dogodi ponovo i pohod Sarajevu. Pastirski pohod Svetog Oca sigurno je ohrabrenje i poticaj za krajevnu Crkvu.

Veliki odjek u javnosti imao je intervju što ga je član Franjevačke provincije Bosne Srebrne fra Petar Jeleč nedavno dao internetskim medijima. On je, naime, pokrenuo jednu temu o kojoj se relativno rijetko govori. Dopustite mi da citiram dio tog intervjua: «Postoji i velika odgovornost Katoličke crkve za sve što se dogodilo i još uvijek se događa hrvatskom narodu u BiH. Nedostaje joj bilo kakvog kritičkog promišljanja vlastitih postupaka, nerijetko koketira s nacionalizmom, a svaka i najdobronamjernija kritika se smatra razbijanjem tako potrebnog crkvenog i narodnog jedinstva». Slične kritike Katoličkoj crkvi ranije su upućivali i neki svjetovni intelektualci, uglavnom lijeve političke orijentacije. U kolikoj mjeri stoje ove kritike?

Iako sam na čelu jedne mjesne i krajevne Crkve, ne može sva odgovornost biti na meni ili na nama biskupima iako mi se čini da pojedinci poput fra Petra žele stvoriti taj dojam. Najlakše je davati ocjene i donositi sudove o drugima, a daleko je teže nešto konkretno uraditi. Mislim da bi daleko učinkovitije bilo da je autor teksta, umjesto olako iznesenih ocjena i sudova, ponudio nama biskupima ili kojem drugom tijelu stručan prijedlog kako bi se na tom poradilo. Na njemu je odgovornost što to nije učinio, ako smatra da stvari tako stoje kako ih prikazuje. Najlakše je prozivati i napadati. On nikada nije dostavio iz svojeg stečenog znanja pomoć niti u usmenoj niti u pisanoj formi kao program pristupa tom pitanju. Svima nam je jasno da je potrebna zrela i odgovorna analiza svih događanja. Ipak treba reći da je autor ovog teksta studirao u inozemstvu sa svim mirom i pogodnostima dok su brojna njegova subraća na terenu nosila teret svakodnevice te se prigibali nad poniženim čovjekom i bolju ranjenim ljudima. Ako netko misli da treba nešto učiniti, onda treba ponuditi program 'u svojoj kući' i staviti svoje znanje u službu dobra, a ne 'junačiti se' po medijima tako što će govoriti ono što pojedini žele čuti. Ne bježim od bilo kojeg dobronamjernog i na činjenicama utemeljenog pristupa. Svima je poznato gdje sam tijekom i nakon rata bio i što sama radio; koliko puta sam noću bez svjetala prelazio planinu Igman da bih pohađao razorene župe, prikupljao pomoć po svijetu, govorio moćnicima da zaustave ratna stradanja; divio se brojnim svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su zajedno sa svojim vjernicima pokazivali izvanrednu hrabrost. Oni koji su odnosili odluke – bilo da je riječ o međunarodnim, hrvatskim, bh ili drugima političarima, gotovo uvijek su to radili bez nas, a k nama bi dolazili samo sa željom da podupremo i provodimo ono što su oni već dogovorili bez obzira koliko to bilo dobro ili loše. Da pojednostavim - smeta me ovako jednostran i neargumentiran pristup autora ovog teksta i sličnih autora prema kojem su jedni uvijek krivi, a drugi nevini. Ipak je Božja koja sve vidi.

U nedavnoj propovijedi jedan sarajevski župnik, obraćajući se malobrojnim okupljenim vjernicima kazao je otprilike ovo: da to što je vjernika trenutno malo ne treba samo po sebi izazivati zabrinutost, te je podsjetio da je gospodin Isus Krist na početku imao tek malu skupinu sljedbenika, ali da je iz tog sjemena izniknula najveće svjetska religija. Koliko Katolička crkva, konkretno na području BiH, uspješno širi primamljivu poruku nade u ovom vremenu relativizma, politike, materijalizma i uništenog morala? Što su prepreke da bi to još uspješnije činila?

Mi moramo imati hrabrosti i iz vjere stvarnost prihvatiti i otkriti svoje poslanje, a to je - svjedočiti uskrslog Krista na ovim prostorima. Uskrsli Krist je uvijek izvor nade. Ne smijemo od stvarnosti bježati. U svaku stvarnost moramo nositi Kristovo svjetlo. Za istinski hod za Isusom, neophodno je imati hrabrosti da se križ prihvati i hrabro za njim kroči. Ljudi koji su spremni na žrtvu, sposobni su biti kreativni. Zato sam ponosan na tolike hrabre svećenike koji su pošli na zgarišta i započeli sve iz početka. Znam reći da nismo sveci, jer smo krhki ljudi. Ipak, nije nam uzmanjkalo hrabrosti i nade u svemu ovom beznađu. Ovo što se održalo i što se vratilo vjernika u BiH, to trebamo zahvaliti hrabrim svećenicima koje redovno pohađam i hrabrim. Ova zatrovana atmosfera politička i nesloga na svim terenima znade ponekad i nas inficirati. Srećom imamo divna sredstva liječenja, a to su molitva i sakramenti. (kta)

RASPORED VJERONAUKA U ŽUPI SV. JOSIPA

RASPORED VJERONAUKA U ŽUPI SV. JOSIPA
VJERONAUK JE SUBOTOM
9 sati – KRIZMANICI (9. razred)
- 7. i 8. razred
10:15 sati – 5. i 6. razred
11 sati – PRVOPRIČESNICI (4. razred)
11:45 sati – 1., 2. i 3. razred
9:45 sati – PROBA PJEVANJA
9:45 sati – SUSRET MINISTRANATA
SUSRET SREDNJOŠKOLACA JE SUBOTOM NAKON VEČERNJE SV. MISE

VJERONAUK JE SUBOTOM

9 sati – KRIZMANICI (9. razred) - 7. i 8. razred

10:15 sati – 5. i 6. razred

11 sati – PRVOPRIČESNICI (4. razred)

11:45 sati – 1., 2. i 3. razred

9:45 sati – PROBA PJEVANJA

9:45 sati – SUSRET MINISTRANATA

SUSRET SREDNJOŠKOLACA JE SUBOTOM NAKON VEČERNJE SV. MISE

POČINJE VJERONAUK U ŽUPI

U subotu, 07. rujna započinje vjeronaučna godina u našoj župnoj zajednici. Zato pozivam svu djecu od prvog do devetog razreda da dođu, iduće subote, u 10 sati kako bi dobili raspored i ostala zaduženja koja djeca mogu obavljati u našoj župnoj zajednici te na taj način obogatit život naše župne zajednice.

Novo Župno pastoralno vijeće i Župno ekonomsko vijeće župe

Ove godine je istekao mandat našem ŽPV i ŽEV. Pojedini vijećnici su onemogućeni svojim obvezama ali najviše godinama i zdravljem u obavljanju svoje službe. Tako da smo tražili nove mandate za oba vijeća za pojedine stare članove ali i za nove te smo ih i dobili. Ovom prilikom želim i vas informirati o tome. Najprije želim zahvaliti dosadašnjim članovima koji se umirovljuju te zaželiti blagoslovljen i uspješan rad novim članovima na korist ove župne zajednice.

HUMANITARNA AKCIJA

HUMANITARNA AKCIJA
Ne budite samo slušatelji nego i vršitelji riječi Božje kaže riječ Božja. Ta riječ Božja poziva nas da budemo solidarni s onima koji su ugroženiji i siromašniji od nas. I uistinu danas smo svi siromašni ali ima i siromašnijih. U takvoj situciji je osmočlana obitelj Dragana Pranjkovića. Obitelj sa šestoro djece koja sva idu u školu i u kojoj samo otac povremeno radi. Trebaju se iseliti iz svoga dosadašnjeg prebivališta te pronaći novi smještaj. I našli su ga u staroj kući svojih roditelja u kojoj nitko godinama nije živio i koja je dosta propala pa ju je potrebno renovirati. U ovu akciju uključili su se mnogi pa ćemo i mi onoliko koliko smo u mogućnosti i koliko u nama ima Duha Božjega. Tako ćemo iduće nedjelje skupljati samo jednu milostinju na ovu nakanu kako bi kao župna zajednica pomogla ljudima u nevolji. Pomozimo koliko možemo.

Ne budite samo slušatelji nego i vršitelji riječi Božje kaže riječ Božja. Ta riječ Božja poziva nas da budemo solidarni s onima koji su ugroženiji i siromašniji od nas. I uistinu danas smo svi siromašni ali ima i siromašnijih. U takvoj situciji je osmočlana obitelj Dragana Pranjkovića. Obitelj sa šestoro djece koja sva idu u školu i u kojoj samo otac povremeno radi. Trebaju se iseliti iz svoga dosadašnjeg prebivališta te pronaći novi smještaj. I našli su ga u staroj kući svojih roditelja u kojoj nitko godinama nije živio i koja je dosta propala pa ju je potrebno renovirati. U ovu akciju uključili su se mnogi pa ćemo i mi onoliko koliko smo u mogućnosti i koliko u nama ima Duha Božjega. Tako ćemo iduće nedjelje skupljati samo jednu milostinju na ovu nakanu kako bi kao župna zajednica pomogla ljudima u nevolji. Pomozimo koliko možemo.

Sedam razloga zbog kojih vjera umire

1. Prvi razlog je naviknuti se na ovaj svijet i život. Dokle nam se god svijet čini nov i neobičan, dotle je naša vjera u Boga jaka. No onoga dana kada nam se svijet učini sasvim star i sasvim običan, vjera se u nama gasi. (…)
Naviknuti na ovaj život nalikuje na banalne prostake za carskom trpezom. Sa strahom i trepetom prilaze prostaci trpezi carskoj. Nitko od njih ne sumnja u prisutnost cara i u carsko dostojanstvo trpeze. Sjedaju; počinju jesti i piti; no od slatkog jela i pića pada im mrak na oči, i oni gube iz vida i cara i carsko dostojanstvo trpeze. Počinju se otimati za jelo i piće, gurati, tući, razbijati i prosipati, počinju vikati, svađati se o svojini trpeze i prvenstvu mjesta i na kraju — zijevaju. Gostovanje u carskoj palači postane im dugo i dosadno. I oni se tuže i očajavaju. I prave od carske blagovaonice spavaću sobu, a od spavaće sobe konjušnicu. Dok naposljetku sve ne izgubi u njihovim očima svoj carski karakter i dok banalnost prostačka ne počne trijumfirati svuda — i u mislima, i u riječima i u djelima gostiju. Kralj, domaćin stoji i promatra i naređuje da se trpeza neprestano puni. Velika duša osjeća prisutnost cara i stidi se postupaka svoje banalne braće.
Velika duša se osjeća u ovome svijetu uvijek kao u najsvetijem i najstrahovitijem hramu. Što dulje ona stoji u ovome hramu, to hram za nju ne gubi, no dobiva u neobičnosti i strahovitom veličanstvu svome.
2. Drugi uzrok slabljenju i umiranju vjere u nama jeste pretrpanost duha mnogim sitnim znanjima, pri čemu nedostaje saznanje nad saznanjima. Saznanje nad saznanjima je saznanje o Bogu. Ostala mnoga i sitna znanja odnose se na djela Božja, na dom prirodni i njegov namještaj. Količina znanja u našem vremenu veća je nego u ma kojem drugom. U naše vrijeme juri se u utrku za količinom znanja. Na kvalitetu se malo gleda. Od glave se prave ogromna slagališta znanih fakata iz kemije, fizike, astronomije, tehnike, sociologije, iz vještine igranja i kuhanja, sviranja i udvaranja. Mnoge glave su istovremeno čitavi kemijski laboratoriji i zoološke gradine i glazbeni repertoari. Mnogi su mozgovi prave enciklopedije. No zato opet u mnogim mozgovima nema mjesta za Boga, za veliko saznanje nad saznanjima.
U stara, prosta vremena ljudi nisu imali u svome duhu tako mnogo tehničkih istina kao ljudi našeg vremena, ali je saznanje nad saznanjima uvijek bilo živo i uvijek imalo vidno mjesto. (…) Znanje bez vjere je mrtvački sarkofag u nama. I što god je naše znanje veće, a bez vjere, utoliko veći mrtvac leži u duši našoj: odjeven, okićen, prostran, no — mrtvac. Ispod tog mrtvaca leži prignječena i prigušena vjera. (…) Tragedija je njena potpuna. No u tragediji njenoj jeste i tragedija naša, naše sreće, našeg spokojstva i našeg optimizma.
3. Treći razlog zbog kojega vjera u nama strada i pogiba jesu djela ljudska. Djela naša skraćuju nam pogled, te se mi i suviše samo na njima zaustavljamo i ne gledamo dalje. Mi gledamo našu nauku, djelo pameti naše, i gledajući oči nam se toliko zavodne da su nesposobne vidjeti jedan širi i svjetliji horizont. Mi promatramo velike gradove, djelo ruku naših, i djela Božja postaju nevidljiva za nas. Kultura nam plijeni oči više nego priroda, jer prirodu u gradovima skoro i ne vidimo. Čovjek kao tvorac kulturnih tvorevina učini nam se kao uopće jedini tvorac u svemiru. Od visokih domova naših mi ne vidimo svemirski dom Božji. Od prašine naših ljudskih mravinjaka mi ne vidimo nebo. Mi često u nepravdi svojoj cijenimo više djelo nego tvorca. (…)
4. Kao četvrti uzrok tragediji vjere kod mnogih i mnogih ističem zablude predstavnika vjere. Svatko cijeni sjeme prema plodu. Ako je plod gorak, tko može zavoljeti sjeme? Najbolji plod vjere trebaju biti oni koji su se potpuno stavili u službu vjeri. Vjera je sjeme, čovjek je njiva. Kad se isto sjeme posije na razne njive različite će plodove dati.
Vjera je sjeme, svećenik je čovjek. Kako će isto sjeme na različitoj zemlji dati iste plodove? Zaista, svatko očekuje da svećenik jedne vjere bude najbolji plod te vjere, i prema plodu cijeni i sjeme. No zaista sav se svijet može prevariti pri takvoj ocjeni. Jer biva slučajeva da je svećenik najgori plod one vjere kojoj služi. Iz istog sjemena niče na jednom zemljištu cvijeće, a na drugom korov. Treba cijeniti sjeme prema najboljem, a ne prema najgorem plodu koji ono može dati. Kad najbolje sjeme padne u trnje, ono ga uguši. Samo dobro sjeme na dobroj zemlji donosi, po riječima Spasiteljevim, stostruki plod i dobar plod. Kršćanska vjera, posijana na dobru njivu, daje najbolje plodove kakve jedna vjera može dati. No kršćanska vjera posijana je i po trnju i kamenu, po korovu i po drumu, gdje ne niče, ili ako niče ne raste, ili ako raste ne donosi ploda, ili donosi gorak plod. Ona je dala ljude velike kao titane po karakteru, vrlini i umu, no ona se nalazi kao neprimljeni kalem na mnogim oporim i trnovitim stablima. Ona je biser, koji je bačen i pred ljude i pred svinje. Ljudi su biser sabrali i u sjaju njegovom očuvali. Svinje su pomiješale biser s kukuruzom, kukuruz su pojeli, a biser nogama po blatu ugazili i njuškom od sebe odgurnuli kao stvar koja nije za jelo. Nerazumni su oni koji biser po blatu gaze, no još su nerazumniji oni koji vide biser pred svinjama, u blatu uprljan, i misle da je to pijesak, a ne biser. Svaka struka ima svojih Juda. Svaki posao ima svojih skvrnitelja.
No mnogi tako ne rezoniraju. Mnogi vide svećenika bezbožna, i vjera u njima zamre. Mnogi vide ispovjednika skeptika, i vjera u njima zaleluja kao plamen svijeće pred vatrom. Mnogi čuju za neznabožačko vladanje visokih kršćanskih predstavnika, i zalelujani plamen vjere u duši njihovoj se gasi. I kad se u borbi s hladnim vjetrom ugasi taj plamen, tragedija vjere je potpuna.
5. Peti uzrok čini pseudo-nauka i pseudo-teologija. Pseudo-nauka agitira protiv vjere, pseudo-teologija agitira protiv znanosti. Pseudo-nauka uzima najgore i najprimitivnije oblike vjere, njih ističe kao vjeru uopće, njih kritizira i njih negira. Pseudo-teologija opet ima oči samo za zlouporabe znanstvenih pronalazaka i otkrića, generalizira te zlouporabe i negira znanost. Za posljednje stoljeće znatno su napredovale prirodne i tehničke znanosti. Ozbiljni ljudi iskoristili su to na udubljenje, a neozbiljni na oplićanje života. Zbog tog obogaćenja znanosti ozbiljni su postali ozbiljniji, a neozbiljni neozbiljniji. Ozbiljni ne vide dvojnu istinu, jednu u znanosti, drugu u vjeri, no osjećaju harmoniju između jednog i drugog. Neozbiljni uživaju u izlišnim konfliktima, te ističući uvijek drskost pred logikom testiranja, stvaraju sebi zaslugu od toga, što naukom proturječe vjeri, ili obratno, vjerom proturječe nauci.
Zdrava vjera ne proturječi nikad pravoj nauci, niti prava znanost negira zdravu vjeru. Samo bolesni oblici i jednog i drugog pretenciozni su i isključivi. Moja vjera u Boga ne smeta mi priznati i usvojiti svu pravu znanost od alfe do omege. Moja nauka pak samo dobiva u jasnoći i punini i zamahu, ako je osvijetlim i zagrijem zdravom vjerom. Znajte da kad jedan znanstvenik ustaje protiv vjere u ime znanosti, to on ustaje protiv najgoreg oblika vjere u ime najbolje znanosti. I kad jedan bogoslov ustaje protiv znanosti u ime vjere, to on ustaje protiv najzloupotrebljenijeg i najštetnijeg oblika znanosti u ime najbolje vjere. Najbolja nauka pak stoji u savršenoj harmoniji s najboljom vjerom. A najbolji se nikad i ne prepiru; najbolji se razumiju i ljube. Niski ili nejednaki se prepiru i glože i uživaju u prepiranju i gloženju. No prepiranje i gloženje pseudo-vjere i pseudo-znanosti pokoleba mnoge proste duše u vjeri. I kad ih pokoleba, vjera njihova se bori za opstanak. No često se borba završi porazom vjere. Poraz vjere označava trijumf mraka i zla u ljudima.
6. Šesti uzrok, zbog koga vjera u ljudima trpi poraz, je socijalna nepravda. Čovjek pogleda u svod nebeski ukrašen plamenim svjetlima i vjera njegova svijetli i grije kao plamen. Ali on pogleda i na nepravdu, koju čovjek čovjeku čini, i vjera njegova trne kao plamen pod pljuskom kiše. Neke radničke partije u svijetu protestirajući protiv nepravedne podjele bogatstva na zemlji nalaze za nužno prosvjedovati i protiv vjere. Taj radnički prosvjed protiv vjere donekle je i opravdan. On je opravdan utoliko ukoliko se odnosi na degenerirane oblike vjere koji su se stavili u poniznu službu kapitalizma i koji podržavaju jednu očiglednu ekonomsku nepravdu, pod kojom uzdišu i umiru tisuće i milijuni ljudskih stvorenja. No taj protest ne samo da je neopravdan, no bezuman kad se on odnosi na vjeru uopće. Neopravdan je zato što je nepravedan, a bezuman je zato što se njime od najboljeg prijatelja stvara neprijatelj. Najbolji prijatelj siromašnih i potištenih u ovome svijetu jest vjera. Ako siromašni i potišteni u ovome svijetu misle voditi jednu uspješnu borbu protiv svojih mučitelja, moraju je voditi u ime Boga i Božje pravde. Jedna je stvar samo onda velika i impozantna kad joj je Bog temelj. Ne vjerovati u Boga, a apelirati na bratstvo i humanost mogu samo oni ljudi koji su ili zavedeni ili kod kojih ne postoji sasvim veza između mozga i jezika. Ne vjerovati u pravdu nebesku, a tražiti pravdu zemaljsku isto je što i u noći ne vjerovati da Sunce može osvijetliti zemlju i tražiti da je osvijetli jedan običan kamen.
Socijalna nepravda tišti nas sve i boli, i baca u mračne misli, i podgriza naš optimizam, i muti naš pogled k nebu. Sama vizija socijalne nepravde, pod kojom jedan čovječji život trpi, može imati djelovanje pustinjskog vjetra koji sve pred sobom sparušava. Pred tim pustinjskim vjetrom sparušava se i vjera naša. Kao što zelena trava pod kosom postaje otkos koji vene i crni, tako i vjera naša pred vizijom socijalne nepravde prostire se na samrtničku postelju i umire.
Zašto onaj tko radi umire od gladi? Zašto je cijeli život mnogih jedan protegnut ponedjeljak, a cijeli život nekolicine jedan protegnut blagdan? Zašto pravednik stradava? Zašto je mudrac zapostavljen i ponižen pred budalom? Zašto dobrotvor doživljava neblagodarnost? Zašto smiren živi vječito u sjeni hvalisavca? Zašto razvratnik ima tako široke i sjajne odaje, a vrlina se grči vječito po nazaretskim drvodjeljnicima i tijesnim stanicama? Zašto se heroja gura laktovima kukavica u pozadinu kad je njegovo mjesto naprijed? Zašto — ako postoji pravedni Bog?
Pod teretom tih pitanja duševna hrabrost mnogih klone, a gdje hrabrosti nema, nema ni vjere. Kad klone hrabrost, klone i vjera, kad umre hrabrost i vjera umire. Hrabrost i vjera uvijek kopaju u jedan te isti grob.
7. Sedmi uzrok umiranju vjere u nama jest sreća. Samo velike i jake duše stoje i u sreći okrenute licem Bogu. Vulgarnim dušama sreća je najviše božanstvo kojemu se one klanjaju. Samo su vulgarne duše u sreći bezbožne. U nesreći pak nitko od njih nije pobožniji. No i poneka bolja duša zaboravi se u sreći. Poneki dobar čovjek toliko se u sreći promijeni da ga ne mogu prepoznati ni njegovi prijatelji. Jedan veseo čovjek dobije veliki novac i postane najedanput neveseo i ekscentričan. Jedna bijedna djevojka uda se za vlastelina i pogordi se toliko da prezre svoje ranije prijateljice. Jedan mio čovjek dođe na vlast i poludi. Jednoga umjetnika slava načini šarlatanom. Ono što se smrtnim govorom naziva srećom često biva najvećom nesrećom ljudi. Sreća zemaljska mnogima zavrne mozak i otupi srce. Zar može biti veće nesreće od te “sreće”? Treba imati hrabrosti u sreći kao i u nesreći. Treba hrabrosti ne podati se ni sreći ni nesreći. Kome sreća postane idol, tome Bog prestaje biti Bog. Tko svoju sreću kadi tamjanom, taj ne prinosi žrtve Bogu. Tko misli da su rubovi svijeta na horizontu njegove sreće, taj rukama svojim grli jednu iluziju od dima. Tko svoju sreću može praznovati izvan Boga i bez Boga, taj preživljuje zatišje pred katastrofu i smije se smijehom koji će se u đerdan od leda pretvoriti. Jer dok sreća stanuje u jednom domu dotle nesreća stoji pred vratima i čeka svoj red. Nema toga doma u svijetu u koji nesreća neće ući i pokazati svoje otkriveno lice. Njeno lice bit će strašno i odvratno domu u kojem je vjera pretrpjela tragediju. No njezino lice bit će kao sumrak, pri kome se vidi putovati, ako je vjera u domu živa i budna.
*            *              *
Tih sedam uzroka u stanju su, posebice ili udruženi, proizvesti tragediju vjere. Kad sedam žbunova trnja niknu unaokolo jednog plemenitog ljiljana, i isprepleću svoje grane iznad ovoga, tako da mu Sunce zaklone i zrak zatruju, tad plemeniti ljiljan istruli u vlazi i uguši se u mraku. I Bog s neba gleda kako mnogi lijepi ljiljani trule i guše se zemlji. I Bog s visina gleda kako se mnoge duše pretvaraju u trnje bez ljiljana. Bog, istina, i trnje na dobro upotrebljava, no teško onome tko je trnje. Teško, prvo, njemu, i teško, onda, onima oko njega. Život bez vjere najmračnija je od svih tragedija. Prema toj tragediji golgotska je tragedija svijetla. Onaj tko sa živom vjerom u duši strada i pogiba, ma i na križu, sliči na brodara na burnome moru koji kroz stradanje i mrak vidi polarnu zvijezdu te zna ipak pravac kuda ide. Onaj tko bez vjere strada i pogiba sliči na brodara na burnoj pučini koji ne vidi nigdje ni jednoga zraka svjetlosti u mraku, ni u sebi ni oko sebe. On napreže oči da vidi, no što se više napreže to mu se mrak čini sve gušći i crnji. On napreže grlo da doviče; no on sam nije u stanju čuti svoj glas od strahovite huke oko sebe. Očajanje bezbožnika najužasniji je fakt u svim vremenima. To očajanje skriva se cinizmom, te nije ni vidljivo za svako oko. Kad bi svi zdravi bezbožnici znali ispovijesti svih umirućih bezbožnika na samrtnoj postelji, požurili bi se svi da razgrnu korov i trnje u duši svojoj i puste zgnječeni ljiljan  da se digne i razvije i stvori im duši radost, i da joj boju i miris. Bezradosne i bezbojne i bezmirisne su duše bez vjere. Kristalisano kamenje je milije pogledu od takvih duša. I svako kamenje je sažaljenja dostojnije od takvih duša. Kakve velike planove snuje bezbožnik? Lažni su planovi njegovi i on mora jednom u noći samom sebi priznati da su planovi njegovi laž. Pred ljudima on će moći i maskirati tu laž, no pred samim sobom ne. Svi veliki planovi, bilo osobni ili nacionalni ili općečovječanski, ako se ne baziraju na granitnom temelju vjere, baziraju se na temelju od voska. Ugrije Sunce, vosak se rastopi, i velika kula se survava na zemlju.
Nikolaj V.
Foto: Shutterstock.com
preuzeto s www.bitno.net

sedam-razloga

1. Prvi razlog je naviknuti se na ovaj svijet i život. Dokle nam se god svijet čini nov i neobičan, dotle je naša vjera u Boga jaka. No onoga dana kada nam se svijet učini sasvim star i sasvim običan, vjera se u nama gasi. (…)

Naviknuti na ovaj život nalikuje na banalne prostake za carskom trpezom. Sa strahom i trepetom prilaze prostaci trpezi carskoj. Nitko od njih ne sumnja u prisutnost cara i u carsko dostojanstvo trpeze. Sjedaju; počinju jesti i piti; no od slatkog jela i pića pada im mrak na oči, i oni gube iz vida i cara i carsko dostojanstvo trpeze. Počinju se otimati za jelo i piće, gurati, tući, razbijati i prosipati, počinju vikati, svađati se o svojini trpeze i prvenstvu mjesta i na kraju — zijevaju. Gostovanje u carskoj palači postane im dugo i dosadno. I oni se tuže i očajavaju. I prave od carske blagovaonice spavaću sobu, a od spavaće sobe konjušnicu. Dok naposljetku sve ne izgubi u njihovim očima svoj carski karakter i dok banalnost prostačka ne počne trijumfirati svuda — i u mislima, i u riječima i u djelima gostiju. Kralj, domaćin stoji i promatra i naređuje da se trpeza neprestano puni. Velika duša osjeća prisutnost cara i stidi se postupaka svoje banalne braće.

SVJETSKI MIROVNI SUSRET U DUHU ASIZA

SVJETSKI MIROVNI SUSRET U DUHU ASIZA
Stotinjak vjerskih poglavara svih vjera i konfesija te uglednici iz svijeta kulture i politike iz više od šezdeset zemalja od 9. do 11. rujna učinit će Sarajevo gradom mira i suživota, simbolom za Europu i za cijeli svijet.
Tradicionalni svjetski susret za mir Zajednica sv. Egidija ove godine organizira u suradnji s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini, Srpskom pravoslavnom crkvom, Vrhbosanskom nadbiskupijom i Židovskom zajednicom Bosne i Hercegovine u Sarajevu od 9. do 11. rujna. Inicijativi koja je ujedno i najveći događaj religijskog i političkog dijaloga od nedavnog rata, punu podršku daju sve vladine institucije Bosne i Hercegovine.
Riječ je o susretu koji Zajednica sv. Egidija organizira na tragu Duha Asiza već punih 25 godina a ugostili su ga mnogi europski gradovi i Washington.
Stotinjak vjerskih poglavara svih vjera i konfesija te uglednici iz svijeta kulture i politike iz više od šezdeset zemalja tih će dana Sarajevo učiniti gradom mira i suživota, simbolom za Europu i za cijeli svijet. Za stabilnost i sigurnost Europe nužno je ojačati miran suživot u zemljama Jugoistočne Europe. Taj međureligijski susret s temom “Naša je budućnost živjeti zajedno” želi pridonijeti izgradnji ozračja povjerenja i poštovanja u cijeloj regiji.
Ujedno to će biti prilika podsjetiti se i na riječi koje je prije petnaest godina za povijesnog posjeta Sarajevu, 12. travnja 1997. godine, izrekao papa Ivan Pavao II. “Neka više nikada ne bude rata, neka više nikada ne bude mržnje i nesnošljivosti! To je poruka ovog stoljeća i ovog tisućljeća koji su se već približili svome svršetku… Logiku neljudskog nasilja valja zamijeniti konstruktivnom logikom mira… Neka Bog udijeli Bosni i Hercegovini, kao i svem pučanstvu Balkana, Europe i svijeta, da nikada ne prestane doba mira u pravdi.”
Susret će biti svečano otvoren u nedjelju 9. rujna u poslijepodnevnim satima u Skenderiji. Tridesetak tematskih panela u ponedjeljak 10. rujna i utorak 11. rujna prije podne bit će mjesto dijaloga i razmjene iskustava o najrazličitijim temama iz vjerskog, međuvjerskog, političkog, gospodarskog života.
U utorak popodne na religijskoj tradiciji na različitim mjesta gradu održat će se Molitva za mir, a potom će sudionici u Procesiji za mir proći gradom do Trga pred Domom oružanih snaga gdje će se održati završna svečanost i proglas te potpisivanje “Apela za mir 2012.”
Otvaranju je moguće nazočiti samo uz propusnicu koju je moguće dobiti u Organizacijskom uredu. Sudjelovanje na panelima je slobodno, no organizatori mole najavu u Ured, kako bi se osigurao dovoljan broj mjesta. Na završnoj svečanosti sudjelovanje je slobodno.
Novinari zainteresirani za praćenje skupa pozvani su iz organizacijskih razloga dostaviti podatke (ime i prezime, redakcija) u Organizacijski ured do kraja kolovoza. Za vrijeme skupa Press-centar će se nalaziti u Skenderiji.
Prijave i dodatne obavijesti mogu se dobiti u Uredu na adresi Zajednica Sant’Egidio, Ulica Josipa Stadlera 11, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, telefon +387 33 574330  FREE +387 33 574330 , fax +387 33 574332 (utorak, srijeda, četvrtak) u vremenu od 10 do 13 sati, te putem elektroničke pošte meetingsarajevo2012@gmail.com.
(ika/bitno.net)

mirovni-susret-2012

Stotinjak vjerskih poglavara svih vjera i konfesija te uglednici iz svijeta kulture i politike iz više od šezdeset zemalja od 9. do 11. rujna učinit će Sarajevo gradom mira i suživota, simbolom za Europu i za cijeli svijet.

Tradicionalni svjetski susret za mir Zajednica sv. Egidija ove godine organizira u suradnji s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini, Srpskom pravoslavnom crkvom, Vrhbosanskom nadbiskupijom i Židovskom zajednicom Bosne i Hercegovine u Sarajevu od 9. do 11. rujna. Inicijativi koja je ujedno i najveći događaj religijskog i političkog dijaloga od nedavnog rata, punu podršku daju sve vladine institucije Bosne i Hercegovine.Riječ je o susretu koji Zajednica sv. Egidija organizira na tragu Duha Asiza već punih 25 godina a ugostili su ga mnogi europski gradovi i Washington.

Stega znači i pozitivan pristup

stega-pozitivan-stav
Mudar i strpljiv otac svjestan je da mala djeca nemaju punu snagu razuma, da nisu sposobna u potpunosti vršiti slobodnu volju. S druge strane, on također mora imati na umu da je ljudska priroda daleko od savršenstva i da mora nastojati usmjeriti i obučiti volju i savjest svoje djece.
Što se tog tiče, naš bi pristup trebao biti više pozitivan nego negativan. Pohvala zbog dobrih pobuda i ispravnog ponašanja potrebna je našoj djeci isto kao i ispravljanje njihovih loših odluka i izbora. Kako je netko jednom rekao: “Ulovite djecu kad su dobra!”

Stranice