Poučna priča

POUČNA PRIČA - STAN U KRALJEVSTVU BOŽJEM

POUČNA PRIČA - STAN U KRALJEVSTVU BOŽJEM

articles

Jedna starokršćanska legenda priča ovo:
Jedna bogata i ugledna dama, koja je svoje život provodila u raskoši i zabavama u starosti se počela moliti i misliti  na vječni život. Bila je uvjerena da će  na drugom svijetu, kao ugledna i imućna, imati odlično mjesto. I odluči Bog da joj pokaže na koji će način  doista postići veće blaženstvo na nebu. Javi joj se u snu anđeo čuvar i ponudio joj da odu na nebo vidjeti što tamo čeka blaženike. Stigli su gore i krenuli prekrasnom cvjetnom alejom, a s jedne i druge strane bile su palače, jedna krasnija od druge. Čiji su ovo stanovi? Upita anđela. Od raznih Božjih ugodnika i poče joj nabrajati od kojih. Stigli su i do mjesta koje je bilo u izgradnji. Mnoštvo anđela je vrvjelo i gradilo, radili na novim zgradama. Čija će ovo biti krasna zgrada?, upita ona gledajući jednu krasnu zgradu, koja je bila pred dovršenjem. Upravo od vaše susjede – odgovori anđeo. Što, od one siromašne žene s toliko još jadnije djece? Da, upravo se njoj priprema ovo mjesto. Tada ugleda gospođa jednu malu skromnu kućicu. A koga ova čeka? Vas, gospođo odgovori anđeo. Pa kako je to moguće upita ona u čudu. E, znate, odgovori anđeo, mi zidamo ovdje od onog materijala što stiže sa zemlje. Tko ovamo šalje zlato molitava, bisere dobrih djela, mramor trpljenja i pokore, gradi mu se stan od toga materijala. Vaša je susjeda mnogo toga ovamo poslala  svojim mukotrpnim i Bogu ugodnim životom, zato će i imati takvo mjesto. A od onoga što ste vi poslali, doteklo je samo za ovu malu kućicu. I kad se gospođa probudila, odlučila je da će poslati i ona mnogo više vrednijeg materijala na onaj svijet kroz pomaganje drugih kako bi dobila dostojno mjesto u društvu ugodnika Božjih.

POUČNA PRIČA - JEDNO KOJE NAM NEDOSTAJE

POUČNA PRIČA - "JEDNO KOJE NAM NEDOSTAJE"

"Što trebam činiti da baštinim život vječni?"

Molio te, Gospodine, bogati mladić klečeći pred tobom.

Mladić, vrijedan divljenja: Obdržavao je sve zapovijedi, bio vjeran tvojoj riječi, čak je i klečao ponizno pred tobom. Vjerovao je srcem, mišlju, i spoznao da to ne bijaše dovoljno. Zato traži ono što treba činiti. Ali za to ne bijaše spreman. Nije imao snage ostaviti sve, dati sve drugima da bi imao tebe.
Dao je veću cijenu životu, nego tebi. I ode žalostan.

Rasvijetli nas, Gospodine, svojom mudrošću da spoznamo kako posjedovanje bez slobode darivanja prijeti radost i zatvara srce.
Daj nam odvažnosti za ono jedno što nam nedostaje: Biti slobodni od svega kako bismo bili slobodni potpuno, za tebe.

POUČNA PRIČA - MUDRA IZREKA

POUČNA PRIČA - MUDRA IZREKA

articles

Jedna stara mudrost kaže:

ako želiš biti sretan jedan dan, spremi dobar ručak;

ako želiš biti sretan jedan mjesec, kupi novo odijelo;

ako želiš biti sretan jednu godinu, kupi novi auto;

ako želiš biti sretan jedno desetljeće, dobij na lutriji;

ali ako želiš biti sretan cijeli život, imaj dobar brak!

POUČNA PRIČA - ZVJERINJAK

POUČNA PRIČA - ZVJERINJAK

articles

Neki je pustinjak u starodrevnoj priči stalno ponavljao da ima pune ruke posla, ljudi su se čudili njegovim riječima, jer ga nikada nisu vidjeli da nešto posebno radi. Govorio je:

-  Imam dva sokola koja trebam ukrotiti, - moram paziti na dva kobca, - hraniti dva zeca, - čuvati jednu zmiju, - timariti konje i magarca i još uz sve to vezivati lava! A gdje ti je zvjerinjak - pitali su ga? Mi ne vidimo ni jedne životinje, a ti nam govoriš o tolikima!?

Tada im je pojasnio ovako:

- Dva sokola su dva naša oka; za svačim lete i za svašta se prilijepe i teško ih je obuzdati!

- Dva grabežljiva kobca su naše ruke; sve bi uzele i sve zadržale za sebe i njih je teško nadzirati!

- Dva zeca su naše noge, koje vječno nekamo idu i lako se umore!

- Zmija je naš jezik koji zna biti oštriji od bilo koga mača.

- Konji i magarac su pak naše tijelo, koje treba krotiti... ono tegli, nose, posrće... pada

- I konačno lav! To je naše srce - naša moć i snaga, a prepuno je želja... i njega je najteže krotiti!

I složili su se slušatelji da zaista ima posla preko glave! A KAKO MI STOJIMO SA SVOJIM ZVERINJAKOM?

POUČNA PRIČA - ANANAS

POUČNA PRIČA - ANANAS

ananasNizozemski misionar Oto Kenig, je s obitelji živio i radio u Indoneziji, bivšoj nizozemskoj koloniji, na otoku Irijan. Njegova žena je upravljala malom bolnicom. Imali su dva sina. Među domorodcima su živjeli niz godina, ali ova njegova pripovijest nije samo o domorodcima...
"U džungli čovjek brzo osjeti nedostatak svježeg voća i povrća. Jednom prilikom sam odlučio svojoj obitelji donijeti nekoliko ananasa. Dao sam i domorodcima da ih probaju, budući da nitko od njih nije znao što je to i raste li negdje u džungli.
Kasnije sam dovezao stotinjak sadnica ananasa iz susjedne misijske postaje. Unajmio sam jednog domorodca da pripremi zemlju i da ih posadi. Za rad sam mu, naravno, platio - sol i još neke stvari.
Nakon tri godine pojavili su se prvi plodovi. Trebali su biti zreli za Božić. Jedva smo dočekali vrijeme berbe, a kad je stiglo ni jedan jedini ananas nismo probali! Domorodci su nam ih pokrali tijekom jedne jedine noći. Čak neki nisu bili zreli, jer među domorodcima je posve uobičajeno koristiti nedozrele plodove.

Znao sam da su kronični lopovi, ali nisam im mogao dopustiti da rade što žele. Te ananase sam namijenio svojoj obitelji i zato sam se osjećao prevareno. Znam, misionar ne bi smio tako reagirati, ali ja sam bio pokraden. Bijesno sam ih napao: "Pogledajte gospodo, čekam te plodove tri pune godine, i na kraju nisam ni jedan jedini probao! Sad sazrijevaju sljedeći, i ako i te pokradete, nećete imati bolnicu, nikakve lijekove, niti ikakvu pomoć!"
Kakva nezahvalnost! Moja žena im je besplatno davala lijekove, za pregled i njegu nisu ništa plaćali. Trudili smo se iz sve snage da im pomažemo, brinuli smo se za njihove bolesnike, i spašavali njihovu djecu. Zašto oni nemaju obzira za naše potrebe?
Rekao sam: "Neće više biti nikakve bolnice!" A oni su s nevjericom pitali: "Zar ćeš ti sam pojesti sve te šarene bombončiće (tablete)? Ako je tako nek ti bude!" I otišli su. Međutim, sljedećih dana su neki dolazili s molbom: "Daj mi bombončić, boli me glava." Nisam se pokolebao. Kihali su i kašljali, molili za lijekove, ali ja sam ostao čvrst: "Žao mi je, sjetite se, pokrali ste nam ananase!" - "Nisam ja." izgovarali su se, "drugi su krali."

Jako su kašljali i molili me za pomoć, i to je slomilo moju odluku, pa smo za nekoliko dana ponovno aktivirali bolnicu. A ananasi su i dalje nestajali. Bjesnio sam: "Nepopravljivi lažovi! Nepopravljivi lopovi!
"Uskoro sam uspio saznati tko krade ananase - domorodac koji ih je posadio. Pozvao sam ga i pitao zašto to radi. "Ti nisi prljao ruke. Moje ruke su sadile, pa moja usta i jedu" odgovorio je. To je zakon džungle. "Svi ananasi su moji". Plaćanja za nečiji rad - toga u džungli nema. I zato, tko šta nađe, ulovi, otkine, ili donese - to je njegovo. To je njihov zakon. Sam sam sebi govorio da bi se možda trebao učiti živjeti prema tom zakonu. Rekao sam mu, ipak, da ću mu dati pola plodova i u zemlju zabio stupove koji su razdijelili biljke.

"Kad sazriju, ovi će biti tvoji. Ali ovi drugi će biti moji!" Činilo mi se da su domorodci to razumjeli, i odmah sam se osjećao bolje. Gubitak će biti samo polovičan. Bolje išta nego ništa. Međutim, čuvati pola sadnica bilo je isto kao čuvati sve. Ananasi su i dalje nestajali. Zamislite samo - oni su čak nudili ananase na prodaju, a ja sam im i dalje propovijedao da se ne smije krasti.
Sve skupa je došlo do točke kad sam digao ruke od svega i rekao im: "Dat ću vam sve ananase. Napravite svoj rasad, i odnesite iz mog vrta sve voće, ja ću sebi posaditi nove. Ne želim ih u svom vrtu, ako mislite da pripadaju vama."
A oni su mi na to rekli: "Tuhan, morat ćeš nam platit!" Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. Objašnjavao sam im i uvjeravao ih, ali bezuspješno. "Ne, ne... Ti želiš da povadimo sve biljke i odnesemo ih - a to je posao. Moraš platiti." Na kraju sam popustio: "Dobro, platit ću vam za jedan dan. Vadite ih sve, i to brzo, da ih više ne gledam!" Tako se i dogodilo; istina samo djelomično. Iščupali su su sve te divne ananase i ostavili ih na gomili, gdje su brzo uvenuli i istrulili.
Ja sam kupio nove sadnice: "Slušajte me, vi prepredenjaci. Platit ću vam da ih posadite, ali njihove plodove ću jesti samo ja i moja obitelj. Ni jedan neće biti vaš."

"Tako ne može", protestirali su. "Ako ih mi posadimo, mi ćemo ih i jesti!"

"Urazumite se, nemam vremena rasađivati sve ove sadnice. Imam previše posla," objašnjavao sam. "Vas ima mnogo, a ja sve radim sam. Morate mi pomoći. Potreban mi je jedan od vas, samo da ih posadi, plodove ću već sam sakupljati. Platit ću mu za njegov rad. Što više hoćete? Onom čovjeku, koji mi pomogne oko ovoga dat ću ovaj divan nož." Na kraju su pristali. Uslijedile su tri mirne godine čekanja na novi rod.

Sa suprugom sam povremeno odlazio u vrt i promatrao kako ananasi postupno dobijaju boju. Radovali smo se što ćemo konačno dobiti rod, i zahvaljivali Gospodu što će rod biti tako bogat. I zamislite što se dogodilo! Cijeli urod je ponovo nestao. Više nisam znao što uraditi. Postavljanje ograde za njih ne bi predstavljalo prepreku. Zatvoriti bolnicu nismo mogli, pa smo se na kraju odlučili zatvoriti trgovinu. Domorodci su kod nas kupovali šibice, sol, udice i slične sitnice. Dok mi nismo došli živjeli su bez ovih stvari, pa im vjerojatno neće nedostajati. Dakle, pokrali ste nam ananase, nema više trgovine!
Kad smo zatvorili trgovinu, počeli su gunđati između sebe: "Bilo bi bolje da odemo negdje dalje, više nemamo soli. Ne proradi li trgovina, nema smisla da dalje ovdje ostajemo. Možemo se vratiti u naše kolibe u džungli, kad taj sebičnjak neće da dijeli s nama. Otići ćemo."

Uvrijeđeno su pokupili svoje šatore i četiri zajednice domorodaca su napustile "naše" područje.

Prvih nekoliko dana i nije bilo tako loše. Konačno smo se mogli naspavati, posao mi je išao odlično, uspio sam srediti i misijsku korespondenciju. Popravio sam štošta što je odavno trebalo biti popravljeno, i time obradovao svoju suprugu. Prošlo je šest tjedana. Ananase smo jeli za doručak, za ručak i za večeru. Onda sam rekao supruzi da ananase možemo jesti bilo gdje na svijetu, i da ovdje više ionako nemamo što tražiti.
Kada se pojavio prvi domorodac sa osmjehom od uha do uha, ponovo sam bio zbunjen. Dok sam se pitao zašto se smije, on me je pitao: "Tuhan, kako si?" I onda sam mu rekao da ode i dovede svoje ljude, jer ću ponovo otvoriti trgovinu. Svi su došli. Prvo što sam pomislio bilo je da će mi opet nestati svi ananasi. I oni su stvarno nestali. Tim gore, jer smo ih u međuvremenu probali. U duši sam plakao i razmišljao što mogu učiniti da i nama ostane nešto od slatkih plodova. Pa mora postojati način. I sjetio sam se - njemački ovčar.

Nabavio sam psa - valjda najvećeg koji je živio na otoku. No, prije nego što je avion sletio domorodci su se okupili, spremni za krađu, ako im se samo pruži prilika. Pilot se uvijek na njih žalio, i uvijek je tražio da budu dalje od sletne piste i aviona, ali njegovi napori bili su uzaludni. Dovozio je svježe povrće i zalihe hrane i domorodci su uvijek bili brži od njega. Prije nego što je stigao otvoriti vrata aviona, oni su prilijepili lica na avionske prozorčiće.

Sada nisam morao nikoga potjerati dalje, samo sam promatrao šta će se dogoditi. I dogodilo se. Pas, kojega su odmah primijetili, izazvao je među njima paniku i strah. Razbježali su se na sve strane. Nekoliko ih se čak popelo na krošnje drveća a neki i na krov naše kuće.

Pas je zalajao a ja sam bio jako zadovoljan, iako sam morao sve sam istovariti. Barem se ništa nije izgubilo. Oni su imali samo male, prašnjave, mršave i bolesne psiće. Psa sam privezao za lijanu, a on je režao i grizao.

Domorodci su se bojali približiti i bolnici. Počelo nas je zabrinjavati njihovo zdravlje. Pas je pokvario moje planove. Rezultat je bio isti kao kad smo zatvorili trgovinu. Ljudi su nas izbjegavali i nisam imao s kim ni progovoriti. Više nisam mogao naći nikoga tko bi me podučavao njihovom jeziku. Shvatio sam da pas nije riješio naš problem. Čak je počeo lutati sa seoskim psima i od njega je postao opasan poludivlji izgladnjeli pas. I tako sam morao učiniti ono što sam prezirao. Psa sam ubio. Kada ga više nije bilo, ljudi su se vratili - govoreći: "Ovo je najbolje što si učinio za sve vrijeme koje si među nama."

Kad su nove sadnice ananasa imale oko godinu dana, ja sam s obitelji otputovao u Ameriku na godinu dana. Tamo sam na seminaru čuo da sve što imamo moramo predati Bogu. I vrijeme je pokazalo da je Bog višestruko nadoknadio sve što sam Mu predao sa ispravnom nakanom. Čim sam sam se vratio, "dao" sam svoj vrt Bogu i čekao kako će On ovu stvar srediti.

Ananasi su bili jako lijepi. Domorodci su ponovo obilazili oko vrta i ja sam već pretpostavljao što će se dogoditi. Povremeno bi im mahnuo kroz prozor, a oni su bili zbunjeni i nisu znali što bi učinili; da mi mahnu ili da se sakriju ili pak da pobjegnu. Pokušavali su shvatiti što se sa mnom dogodilo.
Jedne noći sam bio vani čekajući da svi odu iz naše kuće. Nisam htio da me vide kako molim: "Gospode, vidiš li te divne biljke? Borio sam se da bi od njih mogao jesti plodove, polagao sam pravo na njih, tražio sam svoju pravdu. Sad sam shvatio da to nije bilo ispravno. Znam to i zato ih Tebi dajem. Od danas, ako želiš da uzmem nešto od Tvoga, molim te daj mi da to znam unaprijed, i dopusti mi da to i uzmem. Ako to ne budeš želio, nema problema, više mi do toga ionako nije stalo."

Konačno sam stvarno dao vrt s ananasima Bogu. A domorodci? Kao i obično, krali su, a ja sam govorio sam za sebe: "Vidiš Gospode, ni ti ih ne čuvaš."

Jednog dana su domorodci došli do mene i pitali: "Tuhan, jesi li postao kršćanin, ili što se to s tobom događa?" Htio sam im odbrusiti da sam kršćanin već četrdeset godina, ali sam ih umjesto toga samo pitao zašto tako misle. Odgovorili su mi: "Zato što se više ne ljutiš što ti krademo voće."

To je za mene bilo otkriće. Doživio sam ono što sam im niz godina propovijedao. Govorio sam im da vole jedan drugog, da budu jedan prema drugom ljubazni, ali sam svoja prava uvijek grčevito opravdavao i branio. Oni su to jako dobro vidjeli. Jedan od njih me pitao: "A zašto se sada više ne ljutiš?" Rekao sam mu da taj vrt više nije moj, tako da više ne kradu moje ananase, i zato se više ne ljutim. Drugi je zamišljeno pitao: "Kome si ga dao?" Gledali su jedan drugog i pitali: "Je li vrt dao tebi? Ili tebi? Kome pripada? Čije ananase krademo?"

Na njihova pitanja sam ponovo odgovorio, da sam vrt dao Bogu. Čudili su se: "Bogu? Zar On nema tamo gore ananase?" Odgovorio sam mu da ne znam, ali te moje ananase sam mu sigurno predao.

Otišli su u selo i šaputali jedan drugom: "Znate li kome te ananase krademo?" Razgovarali su o tome cijelu noć i pokušavali shvatiti kome vrt u stvari pripada. Bio sam radostan promatrajući njihovu neodlučnost. Ja sam zbog tog vrta probdio mnoge noći, a sad oni ne mogu spavati.

U sebi sam se smijao kad su poslali ljude u susjedno selo da potraže vlasnika vrta. Domorodci su među sobom govorili: "Što ako vrt pripada najvećem lovcu na glave, ili možda nekom moćnom čarobnjaku? Moramo paziti! Dok ne saznamo čiji su ananasi, ne smijemo ih krasti." Situacija je postajala sve napetija. Domorodci su donijeli koplja, lukove, strijele. Ni meni više nije bilo zabavno. Mora da je za njih bilo strašno to što nisu uspjeli pronaći vlasnika.

Pitali su me ponovo: "Kome pripada vrt?" Potpuno mirno odgovorio sam da pripada Bogu. "Tuhan je vrt stvarno dao Bogu." Počeli su o tome glasno razmišljati: "Tuhan, to nisi trebalo uraditi. Zašto vrt ne uzmeš natrag?"

Rekao sam im da otkako sam vrt dao Bogu više se ne ljutim na njih i da taj vrt više ne želim. I onda se otkrio pravi razlog njihove zbunjenosti: "Od tad ne možemo uloviti ni jednu divlju svinju i ribolov nam slabo ide. Dakle ananasi pripadaju Bogu i ne smijemo ih više krasti." I bojali su se Boga.

Ananasi su počeli sazrijevati pred našim očima. Domorodci su nam bojažljivo predbacivali: "Tuhan, tvoje voće je zrelo." - "Nije moje, Božje je ", odgovorio sam.

"Ali, istrunut će. I što to znači: Nije moje?" Odgovorio sam: "Kada bi vrt ponovo uzeo za sebe bi li bio kršćanin?" Odgovor je bio: "Nikako. Dok vrt pripada tebi, ti si samo ljutiti bijelac. Mi ti govorimo isto što i Bog." - " E vidite, ja želim biti kršćanin, jer sam tada mnogo sretniji. Ne želim biti ljutiti i zli bijelac.

Domorodci su se morali odlučiti - hoće li na ljutiti Boga ili Tuhana? To je unijelo razdor među njih. Jedni su i dalje krali. Čak su mi i prodavali ananase. Kupovao sam ih i poklanjao ostalima. To im je bila potvrda da ananasi stvarno nisu moji.
A onda sam jednog jutra pred ulaznim vratima našao čitavu gomilu ananasa. Kada je cijela moja obitelj sjela za stol, zahvaljivali smo Bogu što možemo jesti Njegovo voće.

Mnoge godine su me domorodci slušali. Vidjeli su, međutim, da se moje riječi o međusobnoj ljubavi i poštivanju ne slažu s mojim djelima. Osam godina sam im propovijedao kako žive kršćani i tko je Isus, a oni su sve te godine čekali da sretnu takvog kršćanina.

Kada sam se ja počeo mijenjati, učinili su to i mnogi od njih i postali su kršćani. Obećanje koje kaže: predaj sve Bogu... stvarno je djelovalo. Shvatio sam da čovjek treba Bogu žrtvovati ono što za njega ima stvarnu vrijednost, inače to nema pravog smisla.

Nakon toga počeli su na moju verandu donositi razni otpad. Ponovo sam se molio: "Bože, moje vrijeme je u tvojim rukama. Ako ti želiš da im popravljam pokvarene harmonike, lonce i lopate, umjesto da obavljam misionarski posao, onda to želim i ja."
Manje sam im čitao iz Biblije, manje sam propovijedao, a ipak je bilo više ljudi privedenih Kristu. Domorodci su često među sobom ponavljali: "Tuhan je kršćanin. Govori nam da se volimo međusobno. I on nas je počeo voljeti."

Jednom prilikom sam popravljao oštećenu stolicu. Došao je jedan domorodac i rekao: "Daj mi da ti pomognem." Kada smo je zajedničkim snagama popravili pitao sam ga treba li mu soli. "Ne, Tuhan. Pa zar se ne sjećaš? Ti si meni pomogao popraviti lopatu, a ja sada tebi pomažem popraviti stolicu." Oduševio sam se. To je bilo prvi put u 8 godina da su nešto učinili za mene a da nisam morao platiti.
Bog nije htio da ananase sebično zadržim za svoju obitelj. Htio je da mu ih predam, tj. da ih ostavim domorodcima, koji su na taj način trebali uvidjeti moju dobru volju i zahvaliti mom Ocu, koji je na nebesima. Da sam tako učinio, domorodci bi me sami molili da od njih uzmem ananase. Rod bi bio dovoljan za sve. Koliko sam samo nervoze i problema mogao spriječiti!

By Oto Kenig

POUČNA PRIČA - NEBO

POUČNA PRIČA - "NEBO"

»Jednom sam sanjao da sam umro i da stojim pred vratima neba. Bog me pita: Zašto bih te trebao pustiti unutra? Ovo mjesto je samo za stručnjake. Bio sam iznenađen, i jednostavno izbacio iz sebe: Igram prilično dobro šah. On odgovori: Ne baš tako dobro. Nisi neki stručnjak u tomu. Tad rekoh: Pokušao sam biti dobar otac i suprug. On reče: Žao mi je, ali samo je stručnjacima ulaz dozvoljen. Tada rekoh: Svi kažu da sam dobar učitelj. Njegov je odgovor glasio: Ali ne dovoljno dobar. Nisi nikakav stručnjak. U očaju počeo sam se povlačiti, kad mi iznenada pade na um prekrasna misao. Potrčah natrag k vratima, pozvonih i rekoh Bogu čim se pojavio: Moraš me pustiti unutra, ja sam stručnjak za nešto. Tako, a u čemu si stručnjak? – upita me sumnjičavo. A ja odgovorih: Ja sam stručnjak za grijehe. Pronašao sam tisuću novih, spretnih načina kako griješiti. Uistinu znam što je grijeh. Ali ja sam zbog toga bijedan stručnjak. Dobri Bože, oprosti mi. On odgovori: Već je bilo vrijeme da shvatiš za koga je ovo mjesto pripravljeno! Dobro došao!»

POUČNA PRIČA - PRIČAJ MI O BOGU

POUČNA PRIČA - "PRIČAJ MI O BOGU"

articles

Zdenko je prebrzo trčao i pao. Razbio je koljeno i udario u plač. Pritrčao sam mu, podigao ga i oprao mu krvavo koljeno. Ali suze su i dalje tekle. - Pričaj mi priču o Bogu. - reče kroz suze Zdenko. Da bih ga umirio nije mi preostalo ništa drugo nego da mu ispričam jednu priču o Bogu. Priča se zove: "Jednom davno ljudi su zaboravili na Boga!"

Bio jednom jedan mali grad sličan tolikim drugim gradićima. Samo se u jednom razlikovao od drugih gradića: Njegovi stanovnici su bili vrlo zaboravni!
Djeca su zaboravljala svoje domaće zadaće.
Otpravnik vlakova zaboravljao je vlakove koji su prolazili.
Otac bi zaboravio izuti cipele prije nego što bi legao u krevet.

I jednoga dana dogodilo se da su ljudi zaboravili na Boga. Vrata crkve su ostala zaključana. Zvono više nije zvonilo. Nitko se nije molio.
- Zašto jučer niste došli u školu? - pita učitelj svoje đake.
- Jučer je bila nedjelja - smijali su se đaci - nedjeljom imamo slobodno.
- A zašto imate slobodno? - pita učitelj djecu.
Djeca su se u čudu gledala, nisu znala, jer su zaboravila na Boga.
Uskoro se slavio i Božić. - Zašto su na jelku postavljene svijeće i žaruljice i kuglice? - pitali su mnogi, jer ljudi su okitili božićno drvce, ali nisu znali zašto. U božićnoj noći ljudi su pjevali, plesali, galamili kao za Poklade. Nitko više nije znao razloga zašto to čini, a pogotovo nitko nije znao da je Božić tihi blagdan svijeća i svjetla.
Dvojica prijatelja su se posvađala, jedan drugome su se napsovali i na kraju i potukli. Drugo jutro jedan od njih reče: - Sada više nemam prijatelja! I on je zaboravio na Boga.
- Tko je nalijepio ove plakate po gradu sa slikom izgladnjelog djeteta? (bili su to prošlogodišnji plakati) - pitao je gradonačelnik grada. - Poderite plakate! Nitko se više nije sjećao da ta slika predstavlja poziv na odricanje za gladne.

Grad je bio tužan i tmuran. Ljudi su jedan drugome govorili: - Ma čini mi se da sam nešto zaboravio, ali ne znam što! Jednog dana zapuhala je jaka bura, tako jaka da je pokrenula zvono na tornju crkve. Zvono je zazvonilo. Odjednom su ljudi pogledali prema gore, a jedan od njih povika: - Pa da, zaboravili smo na Boga.
Mali Zdenko kad sam završio s pričom reče: - Grad bez Boga je ružan, tmuran, posvađan, bučan... Takav mi se grad ne sviđa! Ali znam ipak jednoga koji nije zaboravio na Boga. On često moli, ali se i svađa s prijateljima. -Znaš što bi Isus rekao za takvoga - rekoh mu. - Koliko tko uzima riječ Božju u usta nije toliko bitno, nego je daleko važnije da li netko živi onako kako to dragi Bog od nas traži!

POUČNA PRIČA - DOBROTA I VELIKODUŠNOST

POUČNA PRIČA - DOBROTA I VELIKODUŠNOST

articles

Ime mu je bilo Fleming, bio je siromašan škotski seljak. Jednog dana, dok je crnčio u polju kako bi njegova obitelj mogla preživjeti, čuo je iz obližnje močvare povik u pomoć.

Odbacio je alat i otrčao u močvaru. Tamo je, zaglibljen do pasa u crnom blatu, prestrašeni dječak vikao i borio se, da bi se izvukao iz močvare. Seljak Fleming spasio ga je od sigurne smrti.
Sljedećeg dana u seljakovo se dvorište dovezla bogata kočija. Elegantno odjeveni plemić izišao je iz kočije i predstavio se kao otac dječaka kojega je seljak spasio.

"Želim Vam platiti ", rekao je plemić. "Spasili ste život mojemu sinu!"

"Ne, ne mogu primiti plaću za ono što sam napravio", rekao je škotski seljak i odbio ponudu.

Tada se na vratima pojavio seljakov sin. "Je li to Vaš sin?" upitao je plemić.

"Da!" ponosno je odgovorio seljak. "Dopustite mi, da mu osiguram naobrazbu, kakvu ima i moj vlastiti sin. Ako je momak imalo sličan ocu, bez sumnje će stasati u čovjeka na kojega ćemo obojica biti ponosni."
Tako je i bilo.
Sin seljaka Fleminga pohađao je najbolje škole i završio Bolničku medicinsku školu sv. Marije u Londonu te postao poznat u svijetu kao Sir Alexander Fleming, pronalazač penicilina.
Nakon godina plemićev sin, koji je bio spašen iz močvare, razbolio se od tuberkuloze.
I što ga je tada spasilo? Penicilin!
A plemić se zvao Lord Randolph Churchill. Njegov sin bijaše Sir Winston Churchill.

STOGA, ČINI DOBRO I DOBRU SE NADAJ!

POUČNA PRIČA - SVI SMO MI ANĐELI S JEDNIM KRILOM

POUČNA PRIČA - "SVI SMO MI ANĐELI S JEDNIM KRILOM"

SVI SMO MI ANĐELI S JEDNIM KRILOM MOŽEMO LETJETI SAMO AKO JEDNI DRUGE ZAGRLIMO

U proljeće 1983. godine Margaret Patrick došla je u centar za rehabilitaciju starijih osoba na fizikalnu terapiju. Kad je Millie McHugh, dugogodišnja djelatnica, predstavila Margaret ostalima u Centru, primijetila je tugu u Margaretinim očima kada je ugledala glasovir. "Nešto nije u redu?". pitala je Millie. "Ne", odgovorila je Margaret blago.
"Samo pri pogledu na glasovir naviru mi sjećanja. Glazba mi je bila sve prije moždanog udara." Millie je bacila pogled na Margaretinu ukočenu desnu ruku, a žena joj je prepričala neke od najsvjetlijih trenutaka svoje karijere.
Odjednom je Millie rekla: "Pričekajte ovdje. Vratiti ću se za čas." Malo poslije došla je u pratnji niske, sjedokose žene s debelim naočalama, žena je hodala uz pomoć štapa. "Margaret Patrick", kazala je Millie, "ovo je Ruth Eisenberg." Zatim se nasmiješila. "I ona je svirala glasovir, ali kao i Vi, ne može svirati nakon moždanog udara. Gda Eisenberg može koristiti desnu ruku, a Vi lijevu, i imam osjećaj da bi vas dvije mogle učiniti nešto prekrasno."
"Znate li Chopinov valcer u D-molu?" pitala je Ruth. Margaret je klimnula. Sjele su jedna pokraj druge na glasovirsku klupicu. Dvije zdrave ruke jedna s dugačkim, otmjenim crnim prstima, a druga s kratkim, debeljuškastim, bijelim skladno su prelazile po tipkama od ebanovine i slonovače.
Od tog su dana stotinu puta sjele za glasovir. Margaret bi svoju bespomoćnu ljevicu položila na Ruthino koljeni. Dok je Ruth zdravom rukom svirala melodiju Margaret je svojom zdravom rukom svirala pratnju. Njihovo je sviranje oduševilo televizijske gledatelje, slušatelje po crkvama i školama, u centrima za rehabilitaciju i staračkim domovima. A njih dvije dijelile su mnogo više od same glasovirske klupice. Počelo je Chopinom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle pomisliti. Obadvije su prabake i udovice, obadvije su izgubile sina, obadvije su još mogle mnogo toga dati, ali ne jedna bez druge.
Dijeleći s Maragret glasovirsku klupicu, Ruth je čula kako kaže "Glazba mi je bila oduzeta, ali Bog mi je dao Ruth." Očito je Margaretino uvjerenje prešlo i na Ruth, a za proteklih pet godina otkako sviraju zajedno, danas Ruth kaže "Sastavila nas je Božja providnost."
I to je priča o Margaret i Ruth, koje same sebe nazivaju Ebanovinom i Slonovačom.

ZAR I MI NE BI TREBALI TAKO ŽIVJETI I STVARATI S DRUGIM LJUDIMA?

Stranice