Pitali ste - VJERA

Zašto anđeli čuvari ne priskaču u pomoć djeci u smrtnoj opasnosti?

PITALI STE: Zašto anđeli čuvari ne priskaču u pomoć djeci u smrtnoj opasnosti?

pitalisteSve teže razumijem neke stvari. Valjda zato što sam stara i umorna. Ali, kada gledam na televiziji, slušam na radiju ili čitam u novinama o nevinoj djeci koja umiru od ruke ludih ubojica, od nebrige roditelja ili zbog nesreća, često se pitam što sam to u mladosti učila u katekizmu. I što to učim svoje unuke svaku večer dok s njima molim »Anđele čuvaru mili«.

Učili su me na vjeronauku - i ja to tako doživljavam - da je Bog anđele povjerio svakome čovjeku da mu budu čuvari. Svakome jednoga, premda bi ih neki trebali i više. Možda vam se čini smiješnim, ali ja se pitam: Zašto nitko ne spašava djecu iz opasnosti? Kako shvatiti da su djeca poginula u tragedijama imala, sva do jednoga, »anđela čuvara«?

Ne bi li za sve nas bilo lijepo kada bi ti anđeli čuvari doista bdjeli, pa i priskočili u pomoć kada se neko dijete nađe u smrtnoj opasnosti? Možda govorim o utopiji. Znam, Bog ima svoje ciljeve, i to nam se stalno tumači u crkvi, no ja ih doista nekada ne razumijem.

Vjerna čitateljica

Anđeli čuvari na svoja krila ne uzimaju tek rođenu djecu koju roditelji, u svojoj ludosti, bacaju s višekatnica jer ne znaju kako smiriti njihov neutješni, nezaustavljivi, razdražljivi plač. Niti zatvaraju oči djeci kako ona ne bi vidjela sve one grozote kojima smo svakodnevno okruženi, i koje će i njih, vjerojatno, iskvariti.

Anđeli čuvari dijelom su onostranosti, transcendentnoga i nisu »interventne skupine« koje bi djelovale u materijalnom svijetu. Mi još uvijek sanjamo moćne likove, »anđele-junake« koji prelaze iz jednoga svijeta u drugi, poput Supermana ili Čovjeka-pauka.

Možda u tim zahvatima božanske providnosti ipak previše sličimo, ili pak razmišljamo poput starogrčkih dramaturga koji su izmislili »rješenje«: »deus ex machina«. Prema tom »rješenju«, kada je zaplet radnje postao previše kompliciran, s neba ili odnekuda već pojavljivalo bi se božanstvo koje je »odvezivalo čvorove« i rješavalo probleme.

Božansko je svakako prisutno u svijetu, i našem današnjem; no, ne zamjenjuje ono što je ljudsko i u dobru i u zlu. Samo nam daje snage – koju mi kršćani zovemo milost – da prijeđemo na stranu dobra i da postanemo sredstvo toga dobra.

 

Jesu li mučenici poput kamikaza?

PITALI STE: Jesu li mučenici poput kamikaza?

pitalisteVjernici smo, i prijatelj i ja. Dobri: barem tako smatramo. No, u nekim se razmišljanjima glede vjere i Crkve razlikujemo. Tako smo nedavno polemizirali i o hrvatskom svecu Nikoli Taveliću koji je za vjeru dao život, kao franjevac, u Jeruzalemu 1391. godine. Naša se polemika proširila i na drugu - »glavnu temu« - naše rasprave: mučeništvo u Crkvi općenito.

Sv. Nikola je bio »poseban« mučenik, koji je ušao u smrt kao da izaziva svoje protivnike. Sv. Nikola Tavelić s prijateljima je bio poput »kamikaze«: imao je cilj i dao se ubiti u širenju evanđelja. Tako je rekao moj prijatelj. Ja se nisam baš složio, a rasprava se otegnula i ostala nedovršena. On tvrdi da su kršćanski mučenici isto što i kamikaze. Ja nisam siguran. Što vi mislite?

Ivan N.

Njemački filozof Martin Heidegger jednom je zgodom zapisao otprilike ovako: »Živimo u doba kada je sve 'otprilike', u doba 'priča se'.« Onaj tko je takva osoba, koji sve gleda i tumači »otprilike« ostaje na površini stvari i prosuđuje ih na temelju površnih elemenata, bez pretjerane upotrebe razmišljanja i razuma koji inače svakome od nas omogućuje razumjeti stvari ili događaje »iznutra« ili »ući u bit stvari«, kako se uobičajeno kaže. Tako svaki »čovjek otprilike« stvara zabunu, premda je uvjeren da i sam pridonosi tumačenju ili izricanju istine. Na taj način vidimo i slučaj rasprave Vas i Vašega prijatelja oko ispravnoga shvaćanja pojmova »kamikaza« i »mučenik«.

Iz Vašega pitanja zaključujemo da je Vaš prijatelj zapravo izjednačio kamikaze s kršćanskim mučenicima. Neobično je da kažete kako ste vjernici i Vi i prijatelj. Naime, nama se čini da bi takav zaključak mogao donijeti ipak samo netko tko nešto manje dobro poznaje kršćanstvo. Jer, između mučenika i kamikaza niti postoji znak istovjetnosti, niti se može govoriti o ikakvoj analogiji. To su dvije potpuno različite stvari. Istinom izgleda ono što je rekao Vaš prijatelj: i kamikaza i kršćanski mučenik umiru »za neku stvar« ili »cilj«. No, kršćanski mučenik ne umire za neku stvar ili cilj. Kršćanstvo nije »stvar« koju treba braniti, niti samo sustav vrijednosti prema kojima treba živjeti ili zapovijedi koje treba poštivati. Kršćanstvo je potpuni i otvoreni, nadasve vjerni odnos s Osobom kojoj čovjek povjerava svoj život. Iz toga odnosa ljubavi rađaju se sve odluke i odabiri, ponašanja i stavovi kršćana prema bližnjemu, prema stvarima i prema stvarnosti koja nas okružuje.

I sam Bog, kada se obraća svome narodu, kao iskustvo uzima odnos ljubavi koji povezuje muškarca s njegovom ženom: svatko od njih onoga drugoga nosi u srcu, svatko od njih dvoje vjeran je drugome, uvijek, »u zdravlju i bolesti, u žalosti i radosti«, i svatko od njih dvoje spreman je život založiti za drugoga, žrtvujući se iz samo jednoga razloga - jer ga voli. »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (Lev 19,18). Isus je potom taj oblik ljubavi prenio, usavršio i sve nas poučio da ljubav prema bližnjemu nije puko čovjekoljublje, već da je uvijek religiozna kada je rekao: »Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga« (Iv 13, 34), ili: »Nitko nema veće ljubavi od ove, tko položi život za svoje prijatelje«. I sam je to potvrdio žrtvujući i darujući svoj život iz ljubavi. Kršćanski ga mučenik u tome nasljeduje, imitira: ne želi braniti nikakvu »stvar«, već samo želi biti vjeran do te mjere da na želi izdati svoga Gospodina, pa i pod cijenu smrti. Ljubav je načelo koje pokreće svekoliko djelovanje kršćanina, svaku njegovu riječ i gestu, pa i onu mučeništva. Njegov je uzor i model Krist koji daje život za prijatelja. Kristov čin ljubavi trajno se očituje u činima učenika.

Zato nikakvog smisla nema uspoređivati ili čak izjednačavati kamikaze s kršćanskim mučenicima. Kamikaza odlučuje umrijeti jer želi uništiti neprijatelja. Njega često pokreće idol vojničkog junaštva ili mržnja prema neprijatelju, kao i sigurnost da će mu se njegova žrtva »isplatiti«, da će zbog nje uživati neko ugodno mjesto užitaka. Kršćanski mučenik kreće se na potpuno drugome planu. Njemu je uzor Krist jer on u svojoj žrtvi daje svjedočanstvo vjernosti poslanju što mu ga je Bog povjerio. Mučeništvo kršćanskoga mučenika nije samoubojstvo, niti on sam ubija. On prihvaća gubitak života jer ne želi izdati i izgubiti Onoga koji je pokazao toliko ljubavi da je prije umro za njega. Na taj način kršćanski mučenik postaje svjedok ljubavi krvlju, na što upućuje i njegovo ime mártys, koje se primjenjuje isključivo na onoga tko polaže svjedočanstvo krvi. On u svojoj osobi plaća za svoje uvjerenje da je Bog dragocjeniji, važniji od života, i nitko drugi »ne plaća« zbog toga njegovog stava i uvjerenja.

Kamikaza za svoj čin nadahnuće nalazi u »zakonu odmazde« i smatra da se pravednost može nametnuti silom i nasiljem. Kršćanski mučenik svoju inspiraciju, nadahnuće nalazi u ljubavi, i smatra da će njegova krv biti dragocjena za život subraće, da će ih učvrstiti u vjeri i druge privući vjeri: »Krv mučenika sjeme je novih kršćana.« Kamikaza umire ubijajući; kršćanski mučenik umire jer ga ubijaju. Kamikaza umire u mržnji prema onima koje smatra ugnjetavačima i okupatorima; kršćanski mučenik ne mrzi, već njega mrze. Mučenik pronosi poruku ljubavi. Ako ćemo pokušati ući dublje u duh i dušu kamikaze, otkrit ćemo motivaciju koja pokazuje snagu i hrabrost, ali ni jedna ni druga ne mogu opravdati zlo koje čini. Mržnja i nasilje ne nagrađuju, nisu razlog za »pohvale«, jer grade zidove podjela i samo stvaraju novu mržnju.

Nije razumno misliti da se neku osobu može slomiti silom, strahom ili nepravdom. Strah nas paralizira, no kada se »probudimo«, kada se oslobodimo straha i osjetimo da smo predmet nepravde, reagiramo s još gorom i većom, nepotrebnom mržnjom. No, ljubav je ta - a ne mržnja - koja svijet čini boljim. Kršćanski mučenici izraz su te ljubavi, u nasljedovanju Krista, kralja mučenika. Svaki je drugi put - pogreška i zabluda.

 

Kako uvjeriti ljude u zagrobni život?

PITALI STE: Kako uvjeriti ljude u zagrobni život?

pitalisteKako uvjeriti u zagrobni život ljude koji u to ne vjeruju?

Vjernica

One koji ne vjeruju u vječni život, teško ćemo uvjeriti bilo kakvim riječima i dokazima, a možemo im pomoći da dođu do svjetla vjere svjedočenjem svojim životom i molitvom za njih. Naime, ako se ljudi koji su nam bliski, a koji nisu vjernici, stvarno doživljavajući nas i naš život osvjedoče da mi doista živimo drugačije od drugih imajući na umu vječnost, vječne vrijednosti, postat ćemo za njih izazov i poticaj na novo promišljanje svoga života i svoje budućnosti.

Osim toga vjera općenito, pa tako i vjera u vječni život, poglavito je Božji dar ljudima koji vjeruju, stoga naša molitva za ljude koji ne vjeruju itekako ima smisla jer im Bog u svakom času može dati i taj nezasluženi dar.

Kakav je to Božji dar ako ga treba platiti?

PITALI STE: Kakav je to Božji dar ako ga treba platiti?


pitalisteŽivot nam je darovan, na dar smo ga dobili. U Svetom pismu stoji da smo hram Duha Svetoga i da nismo svoji. Onda dolaze zapovijedi kojih smo se dužni pridržavati. Pitam se kakav je to dar kad darovatelj odmah nešto traži za uzvrat.

Zar primatelj dara nema prvo s primljenim darom raspolagati kako hoće? Ovo meni, na žalost, više liči na trgovinu nego na dar, kao da Bog trguje s nama po sistemu: »ja tebi - ti meni«.
 
Nemojte moje pitanje shvatiti kao provokaciju, tražim pomoć i odgovor.
 
Zagrepčanka
 
Na prvi bi se pogled moglo reći da su Vaše primjedbe na mjestu. Darivanje nije trgovanje, stoga dar ne obvezuje na uzdarje. Ali darivanje proizlazi iz ljubavi, a ljubav po svojoj naravi očekuje da bude ljubavlju uzvraćena. Ako se to ne dogodi, darovatelj zna da darom zapravo nije drugoga usrećio. Jer ljudska, kao i božanska sreća ipak je u darovanoj i uzvraćenoj ljubavi.
 
Istina je da onaj tko dar primi, može s njime raspolagati kako hoće i da ga darovatelj ne smije zbog toga tužiti ni tražiti vraćanje dara. Bog doista ne uzima natrag naravne darove kojima je čovjeka obdario ni kad se taj čovjek od njega odmetne, kad mu ljubav ne uzvrati.
 
Stoga čovjek koji Bogu ne uzvrati ljubav ostaje u posjedu svoje naravi koju je Bog njemu na dar stvorio. Ostaje osoba obdarena razumom i voljom i nakon smrti i Sudnjega dana za svu vječnost. Ali Bog ga ne može prisiliti na ljubav, jer ljubavi na silu nema. Znači da takvoj osobi Bog ne može nametnuti da vječno s njime živi u ljubavi. Drugim riječima, ne može je protiv njezine volje dovesti u raj. Takva je osoba, odbivši ljubav, sama sebe osudila na život bez ljubavi zauvijek.
 
Budući da je smisao čovjeka ostvariti se u punoći primljene i uzvraćene ljubavi, takva je osoba ujedno sama sebe lišila smisla svoga postojanja. Sačuvavši Božje naravne darove, zauvijek ostati svjesna osoba a lišiti se ljubavi i smisla, znači biti u paklu. I u svemu tome nema govora o trgovini nego o slobodno prihvaćenoj ili neprihvaćenoj ljubavi.
 
Čovjek bi se mogao zainatiti u načinu mišljenja kakvo ste na početku iznijeli, ali će mu iskustvo već na ovom svijetu pokazati da održavanje Božjih zapovijedi nije plaćanje Božjih darova nego uzvraćanje ljubavi. Stoga u tom odnosu nema ni mjere ni vage ni računice, nego iskreno uzajamno predanje koje usrećuje. To, uostalom, dokazuje svako iskreno iskustvo grijeha i obraćenja, te zaista nema smisla to iskustvo tvrdoglavo i nakon smrti provjeravati.

Kako je Blažena Djevica Marija mogla biti začeta bez ljage istočnoga grijeha?

PITALI STE: Kako je Blažena Djevica Marija mogla biti začeta bez ljage istočnoga grijeha?


pitalisteMolim vas da mi razjasnite ono što mi nikad nitko nije objasnio: kako je Blažena Djevica Marija mogla biti začeta od svojih roditelja bez ljage istočnoga grijeha.

Ako su roditelji BDM bili obični ljudi i ako su je začeli na naravni ljudski način, kako su mogli izbjeći ljagu istočnoga grijeha koji je naslijedilo čitavo čovječanstvo poslije Adama i Eve? Prema tome, dolazimo na misao da je Marija bila začeta na isti način kao Isus Krist!? No ja to nisam nikad čula ni pročitala. Molim vas da mi to objasnite ili recite gdje da pročitam, jer ako nama koji smo cijeli život vjernici nije to jasno, kako će biti jasno novopečenim vjernicima?

Zdenka

Hvala Bogu da ima vjernika poput Vas koji se usuđuju o svim vjerskim istinama, također otajstvima, misliti svojom glavom i tražiti razjašnjenja.

Marijini roditelji jesu bili obični ljudi i svoju su kćer začeli u naravnoj supružničkoj ljubavi. Nisu oni izbjegli ljagu istočnog grijeha, nego je Bog – predviđajući izvanrednu Marijinu ulogu u povijesti spasenja, u Spasiteljevu dolasku na svijet – to novo ljudsko biće u samom času začeća oslobodio od te ljage.

Riječ je upravo o tome da je Marija u času kad su je roditelji začeli primila od Boga milost posvetnu, da je odmah počela živjeti ne samo naravnim ljudskim nego i nadnaravnim božanskim životom. Drugim riječima, ona nijednog trenutka nije živjela bez dara božanskog života.

Budući pak da istočni grijeh nije osobna krivnja nego stanje pomanjkanja nadnaravne milosti, koja je izgubljena iskonskim grijehom pa svaki čovjek bez nje dolazi na svijet, može se reći da je svaki čovjek u početku grešan, opterećen tim neosobnim grijehom. To je pravo pomanjkanje u odnosu na prvotni Božji naum, jer je Bog od početka naumio čovjeka kao biće koje će sudjelovati u njegovu božanskom životu.

Marija ipak nije izuzeta iz zajedničke sudbine Adamove i Evine djece, jer joj je u prvom hipu življenja nadnaravni život darovan po zaslugama smrti i uskrsnuća njezina sina Isusa Krista. I ona je, dakle, otkupljena kao i svaki čovjek koji primi milost posvetnu. Razlika je u tome što drugi ljudi postaju dionicima Kristova Otkupljenja poslije u tijeku života krštenjem ili osobnim prihvaćanjem Isusova životnog stava ljubavi, dok je ona otkupljena odmah u začeću. Ne treba se zamarati pitanjem kako je moguća posljedica prije uzroka, jer Bog nije vezan ni prostorom ni vremenom. Kristovo je Otkupljenje na drugi način primijenjeno i na sve Božje prijatelje koji su prije Isusova dolaska živjeli u posvetnoj milosti.

 

Stranice