Pitali ste - OPĆA PITANJA

Smetaju li djeca previše u društvu i crkvi?

PITALI STE: Smetaju li djeca previše u društvu i crkvi?

pitalisteMoj suprug i ja želimo vam izložiti neke neugodnosti s kojima se suočavamo odnedavno. Prije sedam mjeseci postali smo roditelji prvoga djeteta. Za nas je to najljepše iskustvo koje smo u ovome životu mogli doživjeti, no kvari nam ga čitava serija neugodnosti kojima smo svakodnevno izloženi.

Osim što nam se život u mnogo čemu promijenio, osjećamo i da smo nerado viđeni od strane društva. Ako s našom malom bebom uđemo u neki javni prostor (npr. restoran), pogledima nam daju na znanje da im naše dijete, već na prvi znak plača, »neizdrživo« smeta. Gledaju nas konobari, jer smetamo gostima. Gledaju nas gosti, jer žele »svoj mir«. Nije uopće važno jesu li ti ostali gosti možda upravo oni koji su »preplašili« naše dijete pa se rasplakalo. Nije važno (a važno je!) smeta li nama više dim njihovih cigareta, nego što bi im trebalo smetati naše dijete koje se rasplakalo.

No, ono što je još gore i što nas pogađa, odnos je prema nama na misi. Svaki uzdah, svaki jecaj našega djeteta »razlog« je za rastresanje vjernika koji nam rječito pogledima daju na znanje da smo trebali ostati kod kuće. Jesmo li? O ostalim problemima s društvom ne bismo, ali bi nas svakako zanimalo i Vaše mišljenje.

Zbunjeni roditelji

Primjetno je doista da u našim obiteljima ima sve manje djece, i da roditelji s malom djecom često nailaze na niz neopravdanih neugodnosti u svakodnevnom životu.

Ružan je i okrutan znak da smo prema djeci postali nesnošljivi, jer se tako često pozivamo na frazu da su »djeca naša budućnost«. No, ta nas »budućnost« – koja često plače i ne zna pjevati – smeta.

Još je žalosnije ako roditelji u crkvi primijete da »nisu dobrodošli« upravo zbog svojih najmlađih. Misa je, blagdanska i nedjeljna, obvezna za sve nas, pa i za roditelje s malom djecom. Jasno je da je njima teže »organizirati nedjelju«, no vjerujemo da se uz dobru volju sve može.

Lijep je znak da u crkvama nedjeljom vidimo i djecu koja, istina je, nekada i »rastresaju«, pa i smetaju. No, za to ih nitko ne bi smio isključivati iz zajednice, jer im je od najmanjih nogu upravo u toj zajednici mjesto. Jer, najmlađi su uvijek obogaćenje za svaku župu i za Crkvu koja u samome obredu krštenja novokršteniku izražava dobrodošlicu i novokrštenika »prima s velikom radošću«. Tako i malo dijete postaje zbiljskim članom Crkve, a na roditeljima je i kumovima da krijepe, jačaju i skrbe se o vjeri toga djeteta sve do njegove zrele dobi. A to ponajprije znači vjerničkim životom, molitvom kao i sakramentima i sudjelovanjem na njima.

Na mladim je roditeljima pak i velika odgovornost da možda pretjeranu živost svojih najmanjih ipak nastoje nekako »suzdržavati« kako bi svi vjernici mogli sabrano sudjelovati na misi. Nekada je moguće da roditelji, ako ne postoje druge mogućnosti, odu odvojeno na misu tako da jedan doma pričuva dijete dok je drugi u crkvi i obratno. Ili, pak, da, kada su u crkvi s djetetom, izaberu neko prikladno mjesto kojim će i drugim vjernicima biti moguće pobožno pratiti misu.

Smije li Crkva biti hrvatska?

PITALI STE: Smije li Crkva biti hrvatska?

pitalistePo mom shvaćanju, Krist je došao na zemlju da nas spasi i da između ostalog ukine umjetne razlike među ljudima. Zanima me zašto onda Crkva stalno ističe nacionalnost. Govori se: »Budimo Hrvati, volimo Hrvatsku.« U crkvi se pjeva hrvatska himna.

Ja jesam Hrvat i volim Hrvatsku, ali smatram da Crkva ne bi smjela biti hrvatska i voljeti Hrvatsku više nego ijednu drugu državu. Isticanjem svoga hrvatstva, Crkva produbljuje razlike među ljudima koje bi trebalo ukidati, jer Bog nije stvorio Engleze, Slovence, Hrvate, Ruse, nego ljude. To je, vjerujem, posljedica komunizma i sveg zla koje je on donio, ali to ne smatram opravdanjem.

I. H.

Bog nije stvorio ljude kao mnoštvo bezimenih, nego stvara svakog čovjeka napose kao neponovljivu osobu. Svaki je čovjek pojedinac s vlastitom sviješću, s vlastitim imenom, i - ako baš hoćete - vlastitim nigdje u svemiru ponovljivim genomom (DNK).

Čovjek je, dakle, sasvim određeni pojedinac, zatim kao bitno društveno biće član svoje obitelji, svoga naroda i velike obitelji čovječanstva. Zajedništvo s drugima ne postiže se nijekanjem različnosti, nego rušenjem ograda i predrasuda.

Kao što zbog jedinstva naroda u nacionalnoj zajednici ne ukidamo pokrajinske običaje, folklor, pjesme, specifična jela i slično, tako ni zbog jedinstva ljudskoga roda ne ukidamo bogatstva uljudbenih razlika koja označuju različite narode. Bilo bi to naprosto nehumano. Kao što svaki čovjek ima pravo na svoje lice, na vlastitu fizionomiju i vlastiti stil, tako i svaki narod ima pravo na svoj identitet. Nigdje ne postoji čovjek uopće, nego je svaki pojedinac čovjek na svoj način. Tko mu niječe posebne osobine koje čine njegov identitet, povređuje njegovu osobnost, čini ga neprepoznatljivim. Biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način.

Crkva se u svaki narod, u svaku uljudbenu baštinu mora inkulturirati, izraziti se izrazima svojstvenima toj baštini. Tako ona u svakom narodu postaje njegova vlastita, a ne uvozna. Kristijanizacija onda nije duhovni kolonijalizam nego prihvaćanje, klijanje i rast sjemena objavljene vjere na sasvim određenom nacionalno-uljudbenom tlu. Brisati oznake identiteta znači pripremati narod da bude ne samo politički nego i duhovno koloniziran, podjarmljen od onih koji su jači. Stoga skrb Katoličke Crkve za očuvanje nacionalnih identiteta, u ovom slučaju hrvatskoga, nije drugo nego njezina skrb za čovjeka na svim razinama njegova življenja, njegove osobnosti. Što je narod manji i ugroženiji, to mu je takva skrb potrebnija.

Veliko zajedništvo svega čovječanstva, koje se u stanovitom smislu označuje kao globalizacija, ne smije se postizati asimilacijom nego integracijom. Različnost cvijeća i drveća ne razbija jedinstvenost parka i perivoja nego je obogaćuje i osmišljava.

 

Može li Bog osloboditi od kleptomanije?

PITALI STE: Može li Bog osloboditi od kleptomanije?

pitalisteImam težak slučaj u obitelji, radi se o kleptomaniji, pa bih vas lijepo molio da mi odgovorite kako naša vjera gleda na tu bolest i može li se te bijede pomoću Gospoda osloboditi?

Vjernik

Kleptomanija je jedna od mogućih manifestacija psihički oboljelih osoba. Oboljeli od psihičkih bolesti redovito su osobe sa smanjenom uračunljivošću i odgovornošću, pa je tako smanjena ili je još jedva ima i moralna odgovornost.

Drugim riječima osoba koja pati od kleptomanije, to što često nešto ukrade, ne čini to svjesno da bi učinila zlo, nego je nešto iznutra na to neodoljivo tjera pa nema slobode izbora između dobra i zla. Zato takvim osobama krađa nije grijeh kao što je to inače drugim ljudima.

Liječenje je svih psihičkih bolesti vrlo teško, ali valja uvijek pokušati. Bog može čudesno ozdraviti od svake bolesti, ali ako to i ne učini on ima dovoljno razumijevanja i ljubavi i za takve osobe.

Zašto su sprovodi različiti?

PITALI STE: Zašto su sprovodi različiti?

pitalisteZapažam razlike u obredima kod sprovoda. Negdje se u nazočnosti mrtvoga tijela u crkvi služi sveta misa, negdje se samo mole psalmi a negdje ni psalama nema. Kad se zatim tijelo položi u grob, negdje se baca za njim pregršt zemlje, negdje cvijeće, negdje blagoslovljena voda, negdje ništa.   Ako smo pred Bogom svi jednaki, ne bi li trebalo da jednako iskazujemo i posljednju počast bratu čovjeku? Zamolio bih Hrvatsku biskupsku konferenciju da izradi jedinstveni obrednik za sprovode na razini cijele nacije, barem biskupije ili dekanata. Također primjećujem da se na sprovode okuplja mnogo svijeta a na sprovodnim misama ljude se može na prste izbrojiti.  

J. M.

Treba razlikovati raznolikost od nereda. Ni misa se svuda ne služi jednako, premda je osnovni obred propisan i za sve rimokatolike isti. Već u propisima i uputama koje su tiskane u samom misalu predviđeno je što svećenik smije prema prilikama i običajima mijenjati. Različite se pjesme pjevaju, različito se uključuju crkveni zborovi, ministranti i čitači. Važno je da se to ne događa iz površnosti nego iz želje da se prema prilikama i crkvenim vremenima što više iskaže poštovanje i sudjelovanje.   Sprovodni obredi složeni su i objavljeni u posebnoj liturgijskoj knjižici koja se zove Red sprovoda.

I u njoj je predviđeno više načina sprovoda prema okolnostima i mogućnostima. Predložene su i različite molitve i biblijska čitanja i psalmi koje voditelj može birati. Najprikladnije je sprovodnu misu služiti u nazočnosti pokojnikova tijela u sklopu cjeline sprovodnoga obreda. Lijepo je, Bogu milo i pokojniku korisno kad se na toj misi mnogi pričeste, osobito rodbina. Ali to često nije moguće, osobito na velikim grobljima gdje se sprovodi redaju jedan za drugim pa pogrebnici ne mogu čekati. Tada se uzima kraći obred, putem do groba voditelj čita psalme, negdje rodbina naruči glazbu koja zna biti i zaglušna.  

O bacanju u grob pregršta zemlje, cvijeća ili blagoslovljene vode ništa nije propisano, slobodno je ponašati se po običaju dotičnog kraja i ne moraju svi jednako postupati. No to sigurno ne umanjuje poštovanje prema pokojniku. Ni na razna obiteljska slavlja ne donose svi jednake darove niti drže zdravice i pozdrave svi jednakim riječima.   Sasvim je pak na mjestu Vaše upozorenje da je na sprovodima mnogo više sudionika nego pobožnika.

Žalosno je kad se slavi sprovodna misa, u sklopu sprovoda ili nakon njega, što većina sudionika u njoj ne sudjeluje. Razumije se da od znanaca i prijatelja koji možda nisu kršćani ne očekujemo sudjelovanje u euharistiji, ali od kršćanskih bi vjernika to trebalo očekivati. Ipak, ne bi valjalo ondje na groblju vršiti neukusni pritisak u tom smislu. Poticaj treba biti obziran a misno slavlje s prigodnom propovijedi što privlačnije.

Smiju li vjerski listovi u otpad?

PITALI STE: SMIJU LI VJERSKI LISTOVI U OTPAD?

pitalisteImam nekoliko starih vjerskih listova spremljenih u jednoj baraci pa su se s vremenom zbog kiše i ostalih vremenskih neprilika zaprljali. Što da radim? Uvijek mislim da ću, ako ih bacim u kantu za smeće ili ako ih spalim, učiniti grijeh. Što mi savjetujete?

Anselmo

Crkveni listovi, kao i svi drugi, potrošna su roba - pa ih nakon čitanja bez ikakve grižnje savjesti možete spaliti ili baciti u smeće. Grijeh bi počinio samo onaj tko bi namjerno uništavao vjerski list jer bi to bio način iskazivanja mržnje ili netolerancije prema Bogu, Crkvi i vjeri, ili tko bi ga namjerno uništavao samo da ne bi mogao dospjeti do čitatelja.

Mogu li se oboljeli od celijakije pričešćivati drukčijim hostijama?

PITALI STE: Mogu li se oboljeli od celijakije pričešćivati drukčijim hostijama?


pitalisteMoje dijete boluje od crijevne bolesti koja se zove celijakija. Zato ne smije jesti pšenični kruh. Upozorila sam na to svećenika. On me je razumio i nabavio neke drugačije hostije za pričest moga djeteta. Kad je to saznala naša vjeroučiteljica, rekla je da ta pričest nije valjana jer da se za hostiju mora upotrebljavati isključivo pšenično brašno. Nisam joj znala rastumačiti. Sigurno će to pitanje još koga zanimati.

Zabrinuta

Svećenik je ispravno postupio upotrijebivši hostiju izrađenu od pravoga pšeničnog brašna iz kojega je uklonjen sastojak koji se zove gluten. Taj gluten u nekim slučajevima uzrokuje spomenutu crijevnu bolest koja može biti vrlo opasna.

U svijetu je očito bilo više takvih slučajeva pa se je za takve bolesnike počelo proizvoditi pšenično brašno bez glutena. Uklanjanjem toga sastojka brašno i dalje ostaje pravo pšenično. Pšenični kruh načinjen od toga brašna valjana je tvar za euharistiju, on u pretvorbi postaje pravo Tijelo Kristovo. Da nije tako, Crkva ne bi dopustila proizvodnju takvih hostija niti bi ih svećenik upotrebljavao.

Nemojte se čuditi što vjeroučiteljica, koja dobro zna da se za euharistiju može upotrebljavati samo pšenični kruh, nije za to znala. Oboljelih od celijakije je razmjerno vrlo malo te se većina crkvenih službenika nije imala prilike s takvim slučajem susresti ni tražiti odgovarajuće informacije.

Gledati ili ne gledati film »Egzorcist«?

PITALI STE: Gledati ili ne gledati film »Egzorcist«?


pitalisteKatolik sam i zanima me je li grijeh odnosno je li dobro ili loše pogledati horor-film »Egzorcist«. Pogledao sam ga još davno u adolescentskoj dobi i djelovao je dosta potresno na mene. Mislim da se gledanjem takvog filma vidi Sotona onakav kakav jest pa se i na taj način vjernik čuva zloga. Da li da taj film preporučim i prijateljima ili je možda bolje kloniti se takvih uznemirujućih filmova?

Čitatelj

Nemamo razloga da Vam preporučimo gledanje filmova poput »Egzorcista«, premda Vi pokušavate istaknuti »pozitivnu stranu« gledanja takvih filmova, to jest upoznavanje »Sotone onakvog kakav jest«. Riječ je o filmu koji je, poput njemu sličnih, uznemirujući i ne može pridonijeti Vašem rastu u vjeri, a po samome Vašem priznanju na Vas je djelovao uznemirujuće. Zašto biste ga onda uopće preporučivali nekome drugome? Zar samo zato da zadovoljimo svoju znatiželju gledajući prizore koji su doista uznemirujući, a plod su ljudske mašte pretvorene u filmsku vrpcu? Film poput ovoga nema u prvome planu dovesti Vas do spoznaje Zla i potaknuti Vas da ga se klonite, nego zastrašujućim prizorima želi šokirati svoje gledatelje, pa ne vodi računa niti o ozbiljnosti koja je potrebna kada se govori o tako teškim temama kao što je opsjednuće.

Na tu ozbiljnost upućuje naučavanje koje nam prenosi Katekizam Katoličke Crkve, pa se treba držati njega a ne filmske fikcije: »Dolazak Kraljevstva Božjega poraz je kraljevstva Sotonina: 'Ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje' (Mt 12, 28). Isusovi egzorcizmi oslobađaju neke ljude od demonskog mučenja. Oni unaprijed označuju veliku pobjedu Isusovu nad 'knezom ovoga svijeta' (Iv 12, 31). Kraljevstvo će Božje biti konačno uspostavljeno križem Kristovim: kad 'Bog zavlada s drveta'« (KKC, 550). Budući da krštenje označuje oslobođenje od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanje-egzorcizam (jedan ili više njih).

»Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Isus ga je vršio (usp. Mk 1, 25); od njega Crkva ima moć i zadaću otklinjanja (egzorcizma). U jednostavnom obliku egzorcizam se vrši u slavlju krštenja. Svečano otklinjanje, zvano 'velikim egzorcizmom', može izvršiti samo svećenik, i to s biskupovim dopuštenjem. U tome treba postupati razborito, strogo poštujući odredbe koje je donijela Crkva. Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Nešto posve drugo je slučaj bolesti, osobito psihičkih, kojih liječenje spada u medicinsku znanost. Važno je, dakle, prije nego se slavi egzorcizam, osigurati se, da se radi o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti« (KKC, 1673).

 

Snose li potomci posljedice zlodjela svojih predaka?

PITALI STE: Snose li potomci posljedice zlodjela svojih predaka?


pitalisteNaišla sam da u jednom intervjuu zadarski svećenik mons. Milivoj Bolobanić među ostalim kaže: »...kao što postoje hereditarne bolesti, tako postoji i duhovno nasljedstvo.« I da se razna prokletstva, koja su se dogodila u pojedinoj obitelji, prenose iz koljena na koljeno.

Ja sam o tome inače čitala u knjigama protestantskih vjerskih izdanja pa, iako sam imala poteškoće to tako prihvatiti, počela sam se moliti i plaćati mise za naše pretke.

Ipak mi je teško prihvatiti da za sve nepotrebne nedaće u mojem životu (sve ono što se nije trebalo dogoditi po nekom prirodnom zakonu, a još manje po Božjem određenju) dogodile zato što je netko od naših predaka prokleo svoju vlastitu djecu ili učinio neka zla. Ja vjerujem da bi svi ljudi bili na neki način određeni za zlo ako bi Bog poslušao i dopustio da buduća pokoljenja snose posljedice i ne znajući o tim zlim djelima.

Ja mislim da bismo morali čuti više od naših duhovnika da se moramo moliti za pretke, jer možda neki nisu sredili svoje račune s Bogom prije nego su umrli. Mi u Katoličkoj Crkvi imamo svetkovinu Svih svetih i Dušni dan i upravo onda nam Crkva o tome i govori, daje oproste za duše u čistilištu itd., ali uglavnom molimo za neposredne pretke i za one za koje se nitko ne moli. Je li to dovoljno da oslobodimo našu djecu grijeha njihovih predaka?

Meni je teško vjerovati da bi jedno dijete bilo podvrgnuto zlim i nesretnim iskustvima i događajima u svom životu zato što je njegov otac napustio obitelj i prekršio sakramentalno obećanje vjernosti. Oni trpe socijalno, financijski i emocionalno zbog toga; ali da bi zbog toga morali trpjeti jer im je to neki pradjed učinio koji sa svojim činom nije direktno (emocionalno itd.) imao utjecaj na tu djecu, zvuči mi kao neka nepravda.

Razumijem da je grešnik progonjen svojim grijesima i posljedicama svojih zlih djela. Ali ako je sve to ipak tako, tj. da potomci snose posljedica prokletstava i zlodjela svojih, pa i dalekih predaka, u tome malom članku mons. Bolobanić nam ne daje upute kako to odvratiti od naše djece i osloboditi ih tih zala.

Čitateljica Vera

Iznoseći svoje mišljenje da neka zla djela ne opterećuju samo počinitelje »nego nažalost i svoje potomstvo« te da »često djeca nose na sebi posljedice grijeha svojih predaka«, mons. Bolobanić nudi i lijek kad piše: »Ljudi, dok ste živi, sredite svoje račune s Bogom kako bi vaša djeca imala čistu savjest i neopterećeni put u budućnost!«

Isticanje posljedica grijeha te hipoteze: »ako se nisu pokajali i očistili svoju savjest«, ispravno se shvaća kao jedan od oblika motivacije za sređivanje računa s Bogom - što je za svakoga čovjeka sudbonosno važno.

Nije dakle naglasak na tome da bi grijeh predaka postao usud potomaka, premda je i to neizbježno ali neizravno i ne u prvom redu niti u tolikoj mjeri da bi dovelo u pitanje osobnu slobodu i odgovornost svakoga potomka, nego na potrebi obraćanja Bogu, pomirenja s Bogom, čišćenja savjesti pred Bogom.

Nama ljudima nikada nije dano znati je li se netko pokajao u času smrti ili nije. Teolozi ističu da svaki čovjek u času smrti prolazi na neki način kroz sav svoj životni tijek te donosi svoju konačnu odluku: za Boga - što znači iskreno kajanje i čišćenje savjesti, ili protiv Boga - što bi značilo odbijanje kajanja. Čovjekova smrt, prijelaz iz ovozemaljskoga u vječni život je misterij ili otajstvo, događanje koje je stvarnost a koje ne znamo dokraja protumačiti niti ga dokraja razumijemo. Svakako je to susret vremena i vječnosti u egzistenciji određenog čovjeka te se svaka molitva za pokojne, koja se iz naše perspektive događa u vremenu nakon nečije smrti, za toga čovjeka događa u vječnosti, u vječnome sada - pa je stoga svaka molitva za pokojne dragocjena i potrebna. Ima stoga i te kako smisla prikazivati i misne nakane za pokojne pretke kao i svaki drugi oblik molitve. Istina je, kako Vi pišete, da se Crkva spominje onih »koji su otišli pred nama«, posebno na blagdan Svih svetih i na Dušni dan, ali je isto tako istina da se u svakoj misi u euharistijskoj molitvi, a često i molitvama vjernika, moli za pokojnu braću i sestre.

Kršćanska vjera činjenici patnje i nedaća u životu ne prilazi samo tako pojednostavnjeno niti može prihvatiti da bi ikoji čovjek bio naprosto žrtva ikakvog usuda, sudbine, determinizma. Pojava zla ili nedaća u životu svakoga čovjeka je misterij ili otajstvo koje nije moguće dokraja protumačiti niti razumjeti, ali je jasno da ima više različitih uzroka.

Poznato je da čovjek često trpi posljedice zbog djelovanja prirodnih sila koje nije možda uopće izazvao, ili ih je možda tek neizravno čime izazvao ili pospješio. Takve su pojave na primjer potresi, poplave, udari groma, neke bolesti - pojave koje mogu zadati strašno teške udarce čovjeku, a kojima se čovjek katkad ne može nikako ukloniti. Najčešće čovjek trpi posljedice zala koja su učinili i sada čine ljudi. Najčešće ni takva zla - na primjer ratovi, socijalna ugroženost, kriminal ili naprosto ljudska zločestoća u bilo kojem obliku - čovjek ne može izbjeći. Razumije se da čovjek često trpi posljedice i svojih krivih koraka ili loših čina, koje bi mogao izbjeći, ali ih je ipak učinio. Patnje u ljudskom životu čovjek vjernik treba doživljavati kao kušnje koje je Bog dopustio, ali u kojima Bog nije čovjeka ostavio nego je uz njega te mu daje snage da ih izdrži.

Očito je da bi bilo opasno i neprimjereno kršćanskoj vjeri »sve nepotrebne nedaće« - kako Vi pišete - pripisivati nasljedstvu zbog grijeha predaka. Kako je zapisao evanđelist Ivan, i sam je Isus, kad je naišao na čovjeka slijepa od rođenja, na izričiti upit učenika: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?« - odgovorio: »Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.«

 

Smetaju li kome neokatekumeni?

PITALI STE: Smetaju li kome neokatekumeni?


Nedavno sam pristupila neokatekumenskoj zajednici i vidim da to može promijeniti život samo nabolje i više nas zbližiti s Bogom, ali mi neke stvari nisu jasne. Zato molim da mi odgovorite na nekoliko pitanja: Ako je taj pokret priznat od pape, zašto ga i dalje napadaju i pišu o njemu kao o nekoj sekti? Zašto je mnogo svećenika i časnih sestara protiv njega? Malo tko uopće zna da sam se ja pridružila ovoj zajednici iz razloga što su neki moji bližnji razgovarali sa svećenicima i časnama o tome, a oni su rekli da je to sekta i dali im adrese internetskih stranica gdje Put opisuju kao svojevrsnu sektu. Zašto na plakatima koji najavljuju kateheze ne piše da su to neokatekumenske kateheze i da se kroz njih ulazi u zajednicu jer većina ljudi koji nisu upućeni nemaju pojma zapravo koje kateheze pohađaju? Zašto oboje supružnika moraju biti neokatekumeni? Znam da to nije pravilo, ali najčešće je tako ako se radi o mladom paru, ako jedan dolazi u zajednicu, svećenik i katehisti stalno potiču da i drugi dođe.

Zašto se euharistija odvija u dvorani a ne u crkvi? I zašto oni naglas izgovaraju svoje molitve ispred sviju uz objašnjenje da te Bog bolje čuje ako naglas moliš? Ja znam da Bog čuje svaku moju misao, tako da ne razumijem zašto to govore.

Milana

Vaših je pitanja puno i nismo sigurni da ćemo Vam moći na sva pružiti zadovoljavajući odgovor, pa ćete na neka od njih odgovore morati potražiti u okviru zajednice kojoj ste pristupili. Čini nam se da ste, u neku ruku, još uvijek nesigurni glede ulaska u neokatekumensku zajednicu o kojoj smo već pisali (među ostalim i u br. 30, od 25. srpnja 2004), a o kojoj - i prema Vašem svjedočanstvu - postoje određene predrasude i otvorena pitanja. Neokatekumenski put je djelo nove evangelizacije, prihvaćeno od - ako tako hoćete - »službene« Crkve i u tom se okviru ne može govoriti o nikakvoj »sekti«, bez obzira kakvi bili osjećaji pojedinih biskupa, svećenika ili redovnica prema njima. Istodobno, »službena« Crkva trajno podsjeća da Neokatekumenski put mora biti dio mjesne biskupijske zajednice i da mora djelovati u duhu zajedništva s mjesnim ordinarijem (biskupom), te u tom kontekstu čuvati jedinstvo mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom. Brojni nesporazumi do kojih dolazi mogli bi se izbjeći zahvaljujući užoj suradnji sa župnikom i biskupom u njihovu redovitom pastoralnom radu, a vjerujemo da bi se na taj način smanjile i predrasude prema neokatekumenima.

Što se tiče poticanja da oba supružnika budu članovi Neokatekumenskoga puta, čini nam se logičnim da svaka zajednica želi, na neki način, »pridobiti« i kojega člana više, tim više što je u interesu svake zajednice da i članovi obitelji budu u istoj duhovnoj zajednici, kako bi se mogli međusobno potpomagati u duhovnome rastu. I to je potpuno prirodno. Isto bi tako bilo »prirodno« da Vi o svome duhovnom putu možete razgovarati i u krugu svojih prijatelja i rodbine, a ne da za Vas važno duhovno iskustvo morate skrivati od drugih, jer na taj način i Vi sami možda pridonosite tobožnjoj »tajnovitosti«, a možda i porastu predrasuda prema neokatekumenima.

Uvjereni smo da bi velik broj predrasuda prema neokatekumenskim zajednicama »nestao« i kada ne bi slavili (kako pišete) mise u dvoranama nego u crkvama, kada bi njihov konkretan doprinos duhovnome rastu župne zajednice na neki način postao vidljiviji u redovitome pastoralnom i liturgijskome životu župe, sudjelovanjem na redovitim župnim pobožnostima i slavljima čime bi zapravo sami članovi Neokatekumenskoga puta »razbijali« predrasude koje se vežu uz njihovo djelovanje i njihov način poticanja na duhovni rast.

Što Katolička Crkva misli o obrezanju?

PITALI STE: Što Katolička Crkva misli o obrezanju?


Što zapravo Katolička Crkva misli o obrezanju koje se još uvijek obavlja u nekim religijama? Je li to doista čin koji je Jahve dao Abrahamu kao znak njihova saveza? Ako je i Krist bio obrezan, zašto to nije tražio i od svojih sljedbenika?

Zašto muslimani obrezuju i žene kad to Jahve nije odredio? Nije li to ipak sakaćenje ljudskih prava i osjećaja? I zašto bi Jahve upravo na taj način tražio savez s ljudima na zemlji?

A. L.

Katolička Crkva može o obrezanju misliti samo ono što se nalazi u biblijskoj objavi. Od Abrahama do Krista to je znak Saveza, ubrzo nakon Kristova uzašašća apostoli okupljeni na svom prvom saboru u Jeruzalemu odlučuju da se tome nisu dužni podvrgavati obraćenici, Kristovi vjernici koji dolaze iz drugih religijskih i uljudbenih krugova. Apostol Pavao uporno tumači da je obrezanje bilo samo znak, a odsada čovjek treba vjerom sebe na neki način obrezati, svladavati svoje tjelesne požude.

Sam taj obred uklanjanja kožice s muškog uda vrlo je star, valjda čak iz kamenog doba jer su i Izraelci to isprva vršili oštrim kamenom. Obrezanje je bilo prošireno i u drugim narodima, osobito na Bliskom istoku. U Božjem je narodu, zacijelo po Božjoj volji, postalo znakom da se čovjek predaje Bogu u najintimnijem dijelu svoga bića, da Božji zakon zahvaća i tjelesni, spolni i obiteljski život. Taj je obred zacijelo imao i ima također svoje higijensko značenje.

Židovi i muslimani i danas ga obavljaju kao vjerski čin, ali ima i drugih ljudi koji ga vrše zbog higijene. U tom smislu nije znak vjerske pripadnosti niti ikakve magije te nikome nije zabranjen.

U prvo su ga doba vršili i kršćani židovskoga podrijetla, ali sv. Pavao je isticao da to više nije znak pripadnosti Božjemu narodu. Obrezanje u kršćanstvu zapravo nije odbačeno nego se njegovo značenje drugačije ispunja, ne obrezanjem na tijelu nego obvezom što je čovjek vjerom preuzima predajući se Bogu dušom i tijelom. Ipak je kršćaninu potrebno stanovito znanje o obrezanju da bi mogao čitati odgovarajuće dijelove Svetoga pisma shvaćajući njihov pravi spasenjski smisao. I danas je dobro sjetiti se da Bogu pripada cijelo tijelo, da se čovjek mora svladavati i na području svoje spolnosti.

Kad je pak riječ o obrezivanju žena, koje se još vrši u nekim, osobito muslimanskim sredinama, to nema znakovne veze s biblijskim ni kuranskim obrezanjem, nije obred nego samo običaj. I nije riječ ni o kakvom obrezivanju kožice nego o čupanju dražice djevojčicama prije početka puberteta da se tako budućoj ženi onemogući doživljaj spolne naslade. Žena tako ostaje manje zahtjevna, samo vrijedna i vjerna supruga i majka. Možda je to bilo posebno prikladno muškarcima koji su morali imati više žena.

U tjedniku Nacional, br. 645 od 25. ožujka 2008, i u on-line izdanju (http://www.nacional.hr/articles/view/43932/) autor P. C. prenoseći dio ovog odgovora dezinformira čitatelje tvrdeći da "Glas Koncila nema ništa protiv sakaćenja žena..."

U odgovoru je protumačena razlika između obrednog – onog koje ima veze s religijom - i običajnog obrezanja u koje spada i obrezanje žena u nekim muslimanskim sredinama te je navedeno kako se u tim muslimanskim sredinama obrazlaže obrezanje žena.

U tekstu nema ni slova slaganja pisca toga odgovora ili Glasa Koncila s tim običajem u nekim muslimanskim sredinama ili njegova odobravanja, pa je tvrdnja o "skandaloznom stavu Crkve u Hrvata" – kako ističe Nacional – u potpunosti neistinita. Osim toga riječ je o neprofesionalnoj i nekolegijalnoj podvali.

Stranice