Pitali ste - OPĆA PITANJA

Može li ateist sklopiti crkveni brak?

Na vjeronauku smo učili da se bez krštenja ne može primiti nijedan sakrament. Kako je onda moguće da crkveni brak sklopi katolička i nekrštena osoba?

Što su stigme?

Katolička se Crkva kroz svoju povijest više puta susrela s fenomenom “stigmi” ili tzv. svetih rana. O kakvom je fenomenu ustvari riječ te kakav je službeni stav Crkve prema tom fenomenu pročitajte u ovom tekstu.

Kako pobijediti u borbi s napastima?

»Napast nam ne može naškoditi dok nam se ne sviđa, pa ako i potraje veoma dugo.« (sv. Franjo Saleški)

Sveti Franjo Saleški, veliki poznavatelj duhovnog života, bio je uvjeren da je za kršćane važno da dobro shvate prirodu napasti. Prvenstveno upućuje na ove stvari:

Bit napasti

Kako Crkva gleda na karizmatske pokrete?

Kako Crkva gleda na fenomen duhovnih, karizmatskih pokreta i seminara koje oni organiziraju?

Proteklih godina u više hrvatskih gradova održali su se vrlo posjećeni karizmatski molitveni skupovi. Održani skupovi izazvali su podijeljene reakcije u hrvatskoj vjerničkoj javnosti. Komentari su išli u rasponu od oduševljenog odobravanja do apriornog odbacivanja.

Smetaju li djeca previše u društvu i crkvi?

PITALI STE: Smetaju li djeca previše u društvu i crkvi?

pitalisteMoj suprug i ja želimo vam izložiti neke neugodnosti s kojima se suočavamo odnedavno. Prije sedam mjeseci postali smo roditelji prvoga djeteta. Za nas je to najljepše iskustvo koje smo u ovome životu mogli doživjeti, no kvari nam ga čitava serija neugodnosti kojima smo svakodnevno izloženi.

Osim što nam se život u mnogo čemu promijenio, osjećamo i da smo nerado viđeni od strane društva. Ako s našom malom bebom uđemo u neki javni prostor (npr. restoran), pogledima nam daju na znanje da im naše dijete, već na prvi znak plača, »neizdrživo« smeta. Gledaju nas konobari, jer smetamo gostima. Gledaju nas gosti, jer žele »svoj mir«. Nije uopće važno jesu li ti ostali gosti možda upravo oni koji su »preplašili« naše dijete pa se rasplakalo. Nije važno (a važno je!) smeta li nama više dim njihovih cigareta, nego što bi im trebalo smetati naše dijete koje se rasplakalo.

No, ono što je još gore i što nas pogađa, odnos je prema nama na misi. Svaki uzdah, svaki jecaj našega djeteta »razlog« je za rastresanje vjernika koji nam rječito pogledima daju na znanje da smo trebali ostati kod kuće. Jesmo li? O ostalim problemima s društvom ne bismo, ali bi nas svakako zanimalo i Vaše mišljenje.

Zbunjeni roditelji

Primjetno je doista da u našim obiteljima ima sve manje djece, i da roditelji s malom djecom često nailaze na niz neopravdanih neugodnosti u svakodnevnom životu.

Ružan je i okrutan znak da smo prema djeci postali nesnošljivi, jer se tako često pozivamo na frazu da su »djeca naša budućnost«. No, ta nas »budućnost« – koja često plače i ne zna pjevati – smeta.

Još je žalosnije ako roditelji u crkvi primijete da »nisu dobrodošli« upravo zbog svojih najmlađih. Misa je, blagdanska i nedjeljna, obvezna za sve nas, pa i za roditelje s malom djecom. Jasno je da je njima teže »organizirati nedjelju«, no vjerujemo da se uz dobru volju sve može.

Lijep je znak da u crkvama nedjeljom vidimo i djecu koja, istina je, nekada i »rastresaju«, pa i smetaju. No, za to ih nitko ne bi smio isključivati iz zajednice, jer im je od najmanjih nogu upravo u toj zajednici mjesto. Jer, najmlađi su uvijek obogaćenje za svaku župu i za Crkvu koja u samome obredu krštenja novokršteniku izražava dobrodošlicu i novokrštenika »prima s velikom radošću«. Tako i malo dijete postaje zbiljskim članom Crkve, a na roditeljima je i kumovima da krijepe, jačaju i skrbe se o vjeri toga djeteta sve do njegove zrele dobi. A to ponajprije znači vjerničkim životom, molitvom kao i sakramentima i sudjelovanjem na njima.

Na mladim je roditeljima pak i velika odgovornost da možda pretjeranu živost svojih najmanjih ipak nastoje nekako »suzdržavati« kako bi svi vjernici mogli sabrano sudjelovati na misi. Nekada je moguće da roditelji, ako ne postoje druge mogućnosti, odu odvojeno na misu tako da jedan doma pričuva dijete dok je drugi u crkvi i obratno. Ili, pak, da, kada su u crkvi s djetetom, izaberu neko prikladno mjesto kojim će i drugim vjernicima biti moguće pobožno pratiti misu.

Smije li Crkva biti hrvatska?

PITALI STE: Smije li Crkva biti hrvatska?

pitalistePo mom shvaćanju, Krist je došao na zemlju da nas spasi i da između ostalog ukine umjetne razlike među ljudima. Zanima me zašto onda Crkva stalno ističe nacionalnost. Govori se: »Budimo Hrvati, volimo Hrvatsku.« U crkvi se pjeva hrvatska himna.

Ja jesam Hrvat i volim Hrvatsku, ali smatram da Crkva ne bi smjela biti hrvatska i voljeti Hrvatsku više nego ijednu drugu državu. Isticanjem svoga hrvatstva, Crkva produbljuje razlike među ljudima koje bi trebalo ukidati, jer Bog nije stvorio Engleze, Slovence, Hrvate, Ruse, nego ljude. To je, vjerujem, posljedica komunizma i sveg zla koje je on donio, ali to ne smatram opravdanjem.

I. H.

Bog nije stvorio ljude kao mnoštvo bezimenih, nego stvara svakog čovjeka napose kao neponovljivu osobu. Svaki je čovjek pojedinac s vlastitom sviješću, s vlastitim imenom, i - ako baš hoćete - vlastitim nigdje u svemiru ponovljivim genomom (DNK).

Čovjek je, dakle, sasvim određeni pojedinac, zatim kao bitno društveno biće član svoje obitelji, svoga naroda i velike obitelji čovječanstva. Zajedništvo s drugima ne postiže se nijekanjem različnosti, nego rušenjem ograda i predrasuda.

Kao što zbog jedinstva naroda u nacionalnoj zajednici ne ukidamo pokrajinske običaje, folklor, pjesme, specifična jela i slično, tako ni zbog jedinstva ljudskoga roda ne ukidamo bogatstva uljudbenih razlika koja označuju različite narode. Bilo bi to naprosto nehumano. Kao što svaki čovjek ima pravo na svoje lice, na vlastitu fizionomiju i vlastiti stil, tako i svaki narod ima pravo na svoj identitet. Nigdje ne postoji čovjek uopće, nego je svaki pojedinac čovjek na svoj način. Tko mu niječe posebne osobine koje čine njegov identitet, povređuje njegovu osobnost, čini ga neprepoznatljivim. Biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način.

Crkva se u svaki narod, u svaku uljudbenu baštinu mora inkulturirati, izraziti se izrazima svojstvenima toj baštini. Tako ona u svakom narodu postaje njegova vlastita, a ne uvozna. Kristijanizacija onda nije duhovni kolonijalizam nego prihvaćanje, klijanje i rast sjemena objavljene vjere na sasvim određenom nacionalno-uljudbenom tlu. Brisati oznake identiteta znači pripremati narod da bude ne samo politički nego i duhovno koloniziran, podjarmljen od onih koji su jači. Stoga skrb Katoličke Crkve za očuvanje nacionalnih identiteta, u ovom slučaju hrvatskoga, nije drugo nego njezina skrb za čovjeka na svim razinama njegova življenja, njegove osobnosti. Što je narod manji i ugroženiji, to mu je takva skrb potrebnija.

Veliko zajedništvo svega čovječanstva, koje se u stanovitom smislu označuje kao globalizacija, ne smije se postizati asimilacijom nego integracijom. Različnost cvijeća i drveća ne razbija jedinstvenost parka i perivoja nego je obogaćuje i osmišljava.

 

Može li Bog osloboditi od kleptomanije?

PITALI STE: Može li Bog osloboditi od kleptomanije?

pitalisteImam težak slučaj u obitelji, radi se o kleptomaniji, pa bih vas lijepo molio da mi odgovorite kako naša vjera gleda na tu bolest i može li se te bijede pomoću Gospoda osloboditi?

Vjernik

Kleptomanija je jedna od mogućih manifestacija psihički oboljelih osoba. Oboljeli od psihičkih bolesti redovito su osobe sa smanjenom uračunljivošću i odgovornošću, pa je tako smanjena ili je još jedva ima i moralna odgovornost.

Drugim riječima osoba koja pati od kleptomanije, to što često nešto ukrade, ne čini to svjesno da bi učinila zlo, nego je nešto iznutra na to neodoljivo tjera pa nema slobode izbora između dobra i zla. Zato takvim osobama krađa nije grijeh kao što je to inače drugim ljudima.

Liječenje je svih psihičkih bolesti vrlo teško, ali valja uvijek pokušati. Bog može čudesno ozdraviti od svake bolesti, ali ako to i ne učini on ima dovoljno razumijevanja i ljubavi i za takve osobe.

Zašto su sprovodi različiti?

PITALI STE: Zašto su sprovodi različiti?

pitalisteZapažam razlike u obredima kod sprovoda. Negdje se u nazočnosti mrtvoga tijela u crkvi služi sveta misa, negdje se samo mole psalmi a negdje ni psalama nema. Kad se zatim tijelo položi u grob, negdje se baca za njim pregršt zemlje, negdje cvijeće, negdje blagoslovljena voda, negdje ništa.   Ako smo pred Bogom svi jednaki, ne bi li trebalo da jednako iskazujemo i posljednju počast bratu čovjeku? Zamolio bih Hrvatsku biskupsku konferenciju da izradi jedinstveni obrednik za sprovode na razini cijele nacije, barem biskupije ili dekanata. Također primjećujem da se na sprovode okuplja mnogo svijeta a na sprovodnim misama ljude se može na prste izbrojiti.  

J. M.

Treba razlikovati raznolikost od nereda. Ni misa se svuda ne služi jednako, premda je osnovni obred propisan i za sve rimokatolike isti. Već u propisima i uputama koje su tiskane u samom misalu predviđeno je što svećenik smije prema prilikama i običajima mijenjati. Različite se pjesme pjevaju, različito se uključuju crkveni zborovi, ministranti i čitači. Važno je da se to ne događa iz površnosti nego iz želje da se prema prilikama i crkvenim vremenima što više iskaže poštovanje i sudjelovanje.   Sprovodni obredi složeni su i objavljeni u posebnoj liturgijskoj knjižici koja se zove Red sprovoda.

I u njoj je predviđeno više načina sprovoda prema okolnostima i mogućnostima. Predložene su i različite molitve i biblijska čitanja i psalmi koje voditelj može birati. Najprikladnije je sprovodnu misu služiti u nazočnosti pokojnikova tijela u sklopu cjeline sprovodnoga obreda. Lijepo je, Bogu milo i pokojniku korisno kad se na toj misi mnogi pričeste, osobito rodbina. Ali to često nije moguće, osobito na velikim grobljima gdje se sprovodi redaju jedan za drugim pa pogrebnici ne mogu čekati. Tada se uzima kraći obred, putem do groba voditelj čita psalme, negdje rodbina naruči glazbu koja zna biti i zaglušna.  

O bacanju u grob pregršta zemlje, cvijeća ili blagoslovljene vode ništa nije propisano, slobodno je ponašati se po običaju dotičnog kraja i ne moraju svi jednako postupati. No to sigurno ne umanjuje poštovanje prema pokojniku. Ni na razna obiteljska slavlja ne donose svi jednake darove niti drže zdravice i pozdrave svi jednakim riječima.   Sasvim je pak na mjestu Vaše upozorenje da je na sprovodima mnogo više sudionika nego pobožnika.

Žalosno je kad se slavi sprovodna misa, u sklopu sprovoda ili nakon njega, što većina sudionika u njoj ne sudjeluje. Razumije se da od znanaca i prijatelja koji možda nisu kršćani ne očekujemo sudjelovanje u euharistiji, ali od kršćanskih bi vjernika to trebalo očekivati. Ipak, ne bi valjalo ondje na groblju vršiti neukusni pritisak u tom smislu. Poticaj treba biti obziran a misno slavlje s prigodnom propovijedi što privlačnije.

Smiju li vjerski listovi u otpad?

PITALI STE: SMIJU LI VJERSKI LISTOVI U OTPAD?

pitalisteImam nekoliko starih vjerskih listova spremljenih u jednoj baraci pa su se s vremenom zbog kiše i ostalih vremenskih neprilika zaprljali. Što da radim? Uvijek mislim da ću, ako ih bacim u kantu za smeće ili ako ih spalim, učiniti grijeh. Što mi savjetujete?

Anselmo

Crkveni listovi, kao i svi drugi, potrošna su roba - pa ih nakon čitanja bez ikakve grižnje savjesti možete spaliti ili baciti u smeće. Grijeh bi počinio samo onaj tko bi namjerno uništavao vjerski list jer bi to bio način iskazivanja mržnje ili netolerancije prema Bogu, Crkvi i vjeri, ili tko bi ga namjerno uništavao samo da ne bi mogao dospjeti do čitatelja.

Mogu li se oboljeli od celijakije pričešćivati drukčijim hostijama?

PITALI STE: Mogu li se oboljeli od celijakije pričešćivati drukčijim hostijama?


pitalisteMoje dijete boluje od crijevne bolesti koja se zove celijakija. Zato ne smije jesti pšenični kruh. Upozorila sam na to svećenika. On me je razumio i nabavio neke drugačije hostije za pričest moga djeteta. Kad je to saznala naša vjeroučiteljica, rekla je da ta pričest nije valjana jer da se za hostiju mora upotrebljavati isključivo pšenično brašno. Nisam joj znala rastumačiti. Sigurno će to pitanje još koga zanimati.

Zabrinuta

Svećenik je ispravno postupio upotrijebivši hostiju izrađenu od pravoga pšeničnog brašna iz kojega je uklonjen sastojak koji se zove gluten. Taj gluten u nekim slučajevima uzrokuje spomenutu crijevnu bolest koja može biti vrlo opasna.

U svijetu je očito bilo više takvih slučajeva pa se je za takve bolesnike počelo proizvoditi pšenično brašno bez glutena. Uklanjanjem toga sastojka brašno i dalje ostaje pravo pšenično. Pšenični kruh načinjen od toga brašna valjana je tvar za euharistiju, on u pretvorbi postaje pravo Tijelo Kristovo. Da nije tako, Crkva ne bi dopustila proizvodnju takvih hostija niti bi ih svećenik upotrebljavao.

Nemojte se čuditi što vjeroučiteljica, koja dobro zna da se za euharistiju može upotrebljavati samo pšenični kruh, nije za to znala. Oboljelih od celijakije je razmjerno vrlo malo te se većina crkvenih službenika nije imala prilike s takvim slučajem susresti ni tražiti odgovarajuće informacije.

Stranice