Pitali ste - OPĆA PITANJA

Čime se Isus bavio između 12. i 30. godine?

PITALI STE: Čime se Isus bavio između 12. i 30. godine?


Pretpostavlja li Katolička Crkva čime se Isus bavio od svoje 12. do 30. godine, to jest u vremenu o kojemu nema zapisa?

L.

 

Zašto bi Crkva pretpostavljala ono što joj Bog nije smatrao potrebnim objaviti? Iz nebiblijskih izvora, različitih spisa koji su se pojavljivali u tijeku prvih stoljeća i pojavljuju se sve do naših dana, dolaze različite pretpostavke, često sasvim fantastične i proturječne. Takvi spisi i knjige ne oslanjaju se ni na kakve dokaze ili znanstvene podatke te nisu vrijedni ozbiljnoga shvaćanja. Razumije se da je svakom čovjeku slobodno i te izvore proučavati, kao što je slobodno proučavati i sve stare legende i mitove. U svakome se može naći neko zrnce smisla. Ljudi koji su legende i mitove stvarali, zapisivali ih i dalje prenosili, imali su za to određene povode. Mogući rezultati svih takvih istraživanja ostaju na razini veće ili manje znanstvene vjerojatnosti.

Budući pak da o tim godinama Isusova života ništa ne bilježe biblijske knjige za koje jamči Božji autoritet, Crkva kao takva ne može o tome ništa službeno znati ni naučavati. Očito nam to za vjeru nije potrebno. Za nju nam je sasvim dosta ono što o Isusu, njegovu djelovanju i njegovu nauku bilježe knjige što ih Crkva od početka priznaje kao nadahnute.

Privatno je slobodno pomišljati da je Isus u tim godinama rastao kao dječak u obitelji, poput svih suvremenih izraelskih dječaka, da je primio određenu biblijsku naobrazbu kao i drugi mladi Izraelci, da je izučio tesarski zanat i njime se bavio, postajući tako sve više čovjek među ljudima i za ljude. Da je tih godina i poduzeo koje putovanje izvan granica svoje domovine, upoznajući se i s drugim uljudbenim i religijskim sredinama, u tome ne bi bilo ništa protuslovno ni sablažnjivo. Napokon, njegovo je poslanje namijenjeno ljudima svih naroda, uljudba i religija.

Ne iskazuje li se pozdravom »Bog« nedostatak poštovanja prema Bogu?

PITALI STE: Ne iskazuje li se pozdravom »Bog« nedostatak poštovanja prema Bogu?


Koliko je meni poznato, a smatram da sam dovoljno upućen, kršćanski pozdrav se izgovara: »Hvaljen Isus i Marija« ili »Hvaljen Isus«. U pojedinim se krajevima pozdravlja: »Hvaljen Bog«. Međutim na ulici, u javnim ustanovama, u međusobnim komunikacijama vrlo često možemo čuti pozdrave poput: »Bog« ili »bok«, »pok« i s većih udaljenosti »Booog«.

Koliko je takav pozdrav stvarno iskazivanje poštovanja prema Bogu; koliko osobe koje se na taj način pozdravljaju stvarno misle u tom trenutku na Boga? Jer, druga Božja zapovijed kaže: »Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.« Kršenje zapovijedi znači grijeh. Mislim da se Božje ime govori u hvalu i slavu Bogu, uz duboko i iskreno poštovanje, a ne na ovakav iskrivljeni pozdravni način.

Netko se opravdava ističući da je to skraćenica od »hvaljen Bog«. Smatram da kod Gospodina Boga i njegovog imena, koje treba da se izgovara vrlo odmjereno uz duboko poštovanje, ne smije biti nikakvih skraćivanja, jer je to u najmanju ruku ružno i u konačnom predstavlja grijeh. Zašto to Crkva tolerira?

S druge strane imamo pozdrav »zdravo« koji i u današnje vrijeme para uši i smatra se komunističkim i partizanskim pozdravom, a istodobno imamo jednu od najljepših molitava koja počinje: »Zdravo Marijo...« Kako bismo se trebali pozdravljati i tolerira li Crkva gore navedenu vrstu pozdrava? Zašto se Crkva javno ne očituje o svemu ovome, jer je očito da se radi o velikim kontradiktornostima?

Smatramo da bi se ljudi uvijek, bez obzira na mjesto na kojem se nalaze, međusobno morali pozdravljati pristojno i uljuđeno. Naše ophođenje s drugima nije samo stvar vjere, grijeha ili kršenja neke od Božjih zapovijedi, već je stvar i dobroga odgoja i kulture, a ponajviše bi trebalo biti izraz poštivanja osobe koju pozdravljamo.

Na nekim mjestima doista može izgledati neumjesnim pozdrav »Bog« ili »bok«, no izgovaranje imena Božjega ne može se odmah smatrati i grijehom. U takvom izgovaranju imena Božjega, možda je više riječ o nepotrebnoj površnosti, ali teško da se može govoriti o svjesnoj zloupotrebi ili skvrnjenju imena Božjega.

Kao vjernik vjerojatno jednako dobro znate da Crkva grijehom smatra prekršaj protiv razuma, istine i ispravne savjesti učinjene k tome s lošom nakanom. On je prijestup istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. Grijeh je, jednako tako, »riječ, čin ili želja protiv vječnoga zakona«, te je uvreda Bogu i podiže se protiv Boga neposlušnošću koja je suprotna Kristovoj poslušnosti. To znači da grešnik, namjerno i hoteći, bira nešto što se protivi božanskom zakonu i čovjekovoj konačnoj svrsi, a to doista u površnim pozdravima kojima navodite objektivno nije slučaj.

No, ako netko već želi biti uljudan i pristojan pa se koristiti imenom Božjim za pozdrav, onda mu doista preporučujemo cjeloviti pozdrav: »Hvaljen Isus i Marija«, koji će u sebi uključivati i poštivanje imena Božjega i poštivanje osobe kojoj je taj pozdrav upućen.

Tko su Malteški vitezovi?

PITALI STE: Tko su Malteški vitezovi?


Jesu li malteški vitezovi katolički redovnici i odakle potječu?

Čitatelj

 

Malteški red – ili punim imenom Suvereni malteški viteški red hospitalaca sv. Ivana Jeruzalemskoga, generalat Rodski, generalat Malteški – vrhovni je vojni red što ga je osnovao učitelj Gerard (umro je 1120.) u prihvatilištu u Jeruzalemu kao redovničku zajednicu koja se brine za bolesne i slijedi pravilo sv. Augustina.

Red je dobio papinsko odobrenje 1113, a ubrzo se uključio u vojne aktivnosti, jer je pomagao braniti kršćanske hodočasnike u Svetu Zemlju protiv islamskih napada.

Kako ističu Opći religijski leksikon i Suvremena katolička enciklopedija, red je brzo rastao, dobivao zemlju i poprimao viteško obilježje postavljajući vitezove i naoružane narednike u svojoj organizaciji. No, valja znati da su svi članovi reda bili redovnici, i da su polagali tri tradicionalna redovnička zavjeta: siromaštvo, poslušnost, čistoću.

Nakon križarskih ratova, red je dobio u posjed otok Rodos, gdje je osnovao neovisnu državu, a kasnije su ga morali napustiti, ali su dobili Maltu. Nakon niza spletaka kojima im se oduzimala moć, vitezovi su 1834. uspostavili svoj stožer u Rimu.

Danas su članovi reda podijeljeni u tri staleža uključujući redovnike, laike plemiće i neplemiće. Prisutni su u više od stotinu zemalja i uključeni u humanitarnu pomoć, a osobito skrbe za bolesne. Neke države – među njima je i Sveta Stolica – priznaju malteške vitezove kao suverenu političku cjelinu. Danas Malteški vitezovi imaju diplomatske odnose sa 75 država, te su trajni promatrač pri Ujedinjenim narodima.

Malteška pomoć po kojoj su »maltežani« poznati po cijelome svijetu karitativna je udruga koja je utemeljena 1953. od ogranka Malteškog reda i katoličkoga Caritasa.

Stranice