Pitali ste - OPĆA PITANJA

Gledati ili ne gledati film »Egzorcist«?

PITALI STE: Gledati ili ne gledati film »Egzorcist«?


pitalisteKatolik sam i zanima me je li grijeh odnosno je li dobro ili loše pogledati horor-film »Egzorcist«. Pogledao sam ga još davno u adolescentskoj dobi i djelovao je dosta potresno na mene. Mislim da se gledanjem takvog filma vidi Sotona onakav kakav jest pa se i na taj način vjernik čuva zloga. Da li da taj film preporučim i prijateljima ili je možda bolje kloniti se takvih uznemirujućih filmova?

Čitatelj

Nemamo razloga da Vam preporučimo gledanje filmova poput »Egzorcista«, premda Vi pokušavate istaknuti »pozitivnu stranu« gledanja takvih filmova, to jest upoznavanje »Sotone onakvog kakav jest«. Riječ je o filmu koji je, poput njemu sličnih, uznemirujući i ne može pridonijeti Vašem rastu u vjeri, a po samome Vašem priznanju na Vas je djelovao uznemirujuće. Zašto biste ga onda uopće preporučivali nekome drugome? Zar samo zato da zadovoljimo svoju znatiželju gledajući prizore koji su doista uznemirujući, a plod su ljudske mašte pretvorene u filmsku vrpcu? Film poput ovoga nema u prvome planu dovesti Vas do spoznaje Zla i potaknuti Vas da ga se klonite, nego zastrašujućim prizorima želi šokirati svoje gledatelje, pa ne vodi računa niti o ozbiljnosti koja je potrebna kada se govori o tako teškim temama kao što je opsjednuće.

Na tu ozbiljnost upućuje naučavanje koje nam prenosi Katekizam Katoličke Crkve, pa se treba držati njega a ne filmske fikcije: »Dolazak Kraljevstva Božjega poraz je kraljevstva Sotonina: 'Ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje' (Mt 12, 28). Isusovi egzorcizmi oslobađaju neke ljude od demonskog mučenja. Oni unaprijed označuju veliku pobjedu Isusovu nad 'knezom ovoga svijeta' (Iv 12, 31). Kraljevstvo će Božje biti konačno uspostavljeno križem Kristovim: kad 'Bog zavlada s drveta'« (KKC, 550). Budući da krštenje označuje oslobođenje od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanje-egzorcizam (jedan ili više njih).

»Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Isus ga je vršio (usp. Mk 1, 25); od njega Crkva ima moć i zadaću otklinjanja (egzorcizma). U jednostavnom obliku egzorcizam se vrši u slavlju krštenja. Svečano otklinjanje, zvano 'velikim egzorcizmom', može izvršiti samo svećenik, i to s biskupovim dopuštenjem. U tome treba postupati razborito, strogo poštujući odredbe koje je donijela Crkva. Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Nešto posve drugo je slučaj bolesti, osobito psihičkih, kojih liječenje spada u medicinsku znanost. Važno je, dakle, prije nego se slavi egzorcizam, osigurati se, da se radi o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti« (KKC, 1673).

 

Snose li potomci posljedice zlodjela svojih predaka?

PITALI STE: Snose li potomci posljedice zlodjela svojih predaka?


pitalisteNaišla sam da u jednom intervjuu zadarski svećenik mons. Milivoj Bolobanić među ostalim kaže: »...kao što postoje hereditarne bolesti, tako postoji i duhovno nasljedstvo.« I da se razna prokletstva, koja su se dogodila u pojedinoj obitelji, prenose iz koljena na koljeno.

Ja sam o tome inače čitala u knjigama protestantskih vjerskih izdanja pa, iako sam imala poteškoće to tako prihvatiti, počela sam se moliti i plaćati mise za naše pretke.

Ipak mi je teško prihvatiti da za sve nepotrebne nedaće u mojem životu (sve ono što se nije trebalo dogoditi po nekom prirodnom zakonu, a još manje po Božjem određenju) dogodile zato što je netko od naših predaka prokleo svoju vlastitu djecu ili učinio neka zla. Ja vjerujem da bi svi ljudi bili na neki način određeni za zlo ako bi Bog poslušao i dopustio da buduća pokoljenja snose posljedice i ne znajući o tim zlim djelima.

Ja mislim da bismo morali čuti više od naših duhovnika da se moramo moliti za pretke, jer možda neki nisu sredili svoje račune s Bogom prije nego su umrli. Mi u Katoličkoj Crkvi imamo svetkovinu Svih svetih i Dušni dan i upravo onda nam Crkva o tome i govori, daje oproste za duše u čistilištu itd., ali uglavnom molimo za neposredne pretke i za one za koje se nitko ne moli. Je li to dovoljno da oslobodimo našu djecu grijeha njihovih predaka?

Meni je teško vjerovati da bi jedno dijete bilo podvrgnuto zlim i nesretnim iskustvima i događajima u svom životu zato što je njegov otac napustio obitelj i prekršio sakramentalno obećanje vjernosti. Oni trpe socijalno, financijski i emocionalno zbog toga; ali da bi zbog toga morali trpjeti jer im je to neki pradjed učinio koji sa svojim činom nije direktno (emocionalno itd.) imao utjecaj na tu djecu, zvuči mi kao neka nepravda.

Razumijem da je grešnik progonjen svojim grijesima i posljedicama svojih zlih djela. Ali ako je sve to ipak tako, tj. da potomci snose posljedica prokletstava i zlodjela svojih, pa i dalekih predaka, u tome malom članku mons. Bolobanić nam ne daje upute kako to odvratiti od naše djece i osloboditi ih tih zala.

Čitateljica Vera

Iznoseći svoje mišljenje da neka zla djela ne opterećuju samo počinitelje »nego nažalost i svoje potomstvo« te da »često djeca nose na sebi posljedice grijeha svojih predaka«, mons. Bolobanić nudi i lijek kad piše: »Ljudi, dok ste živi, sredite svoje račune s Bogom kako bi vaša djeca imala čistu savjest i neopterećeni put u budućnost!«

Isticanje posljedica grijeha te hipoteze: »ako se nisu pokajali i očistili svoju savjest«, ispravno se shvaća kao jedan od oblika motivacije za sređivanje računa s Bogom - što je za svakoga čovjeka sudbonosno važno.

Nije dakle naglasak na tome da bi grijeh predaka postao usud potomaka, premda je i to neizbježno ali neizravno i ne u prvom redu niti u tolikoj mjeri da bi dovelo u pitanje osobnu slobodu i odgovornost svakoga potomka, nego na potrebi obraćanja Bogu, pomirenja s Bogom, čišćenja savjesti pred Bogom.

Nama ljudima nikada nije dano znati je li se netko pokajao u času smrti ili nije. Teolozi ističu da svaki čovjek u času smrti prolazi na neki način kroz sav svoj životni tijek te donosi svoju konačnu odluku: za Boga - što znači iskreno kajanje i čišćenje savjesti, ili protiv Boga - što bi značilo odbijanje kajanja. Čovjekova smrt, prijelaz iz ovozemaljskoga u vječni život je misterij ili otajstvo, događanje koje je stvarnost a koje ne znamo dokraja protumačiti niti ga dokraja razumijemo. Svakako je to susret vremena i vječnosti u egzistenciji određenog čovjeka te se svaka molitva za pokojne, koja se iz naše perspektive događa u vremenu nakon nečije smrti, za toga čovjeka događa u vječnosti, u vječnome sada - pa je stoga svaka molitva za pokojne dragocjena i potrebna. Ima stoga i te kako smisla prikazivati i misne nakane za pokojne pretke kao i svaki drugi oblik molitve. Istina je, kako Vi pišete, da se Crkva spominje onih »koji su otišli pred nama«, posebno na blagdan Svih svetih i na Dušni dan, ali je isto tako istina da se u svakoj misi u euharistijskoj molitvi, a često i molitvama vjernika, moli za pokojnu braću i sestre.

Kršćanska vjera činjenici patnje i nedaća u životu ne prilazi samo tako pojednostavnjeno niti može prihvatiti da bi ikoji čovjek bio naprosto žrtva ikakvog usuda, sudbine, determinizma. Pojava zla ili nedaća u životu svakoga čovjeka je misterij ili otajstvo koje nije moguće dokraja protumačiti niti razumjeti, ali je jasno da ima više različitih uzroka.

Poznato je da čovjek često trpi posljedice zbog djelovanja prirodnih sila koje nije možda uopće izazvao, ili ih je možda tek neizravno čime izazvao ili pospješio. Takve su pojave na primjer potresi, poplave, udari groma, neke bolesti - pojave koje mogu zadati strašno teške udarce čovjeku, a kojima se čovjek katkad ne može nikako ukloniti. Najčešće čovjek trpi posljedice zala koja su učinili i sada čine ljudi. Najčešće ni takva zla - na primjer ratovi, socijalna ugroženost, kriminal ili naprosto ljudska zločestoća u bilo kojem obliku - čovjek ne može izbjeći. Razumije se da čovjek često trpi posljedice i svojih krivih koraka ili loših čina, koje bi mogao izbjeći, ali ih je ipak učinio. Patnje u ljudskom životu čovjek vjernik treba doživljavati kao kušnje koje je Bog dopustio, ali u kojima Bog nije čovjeka ostavio nego je uz njega te mu daje snage da ih izdrži.

Očito je da bi bilo opasno i neprimjereno kršćanskoj vjeri »sve nepotrebne nedaće« - kako Vi pišete - pripisivati nasljedstvu zbog grijeha predaka. Kako je zapisao evanđelist Ivan, i sam je Isus, kad je naišao na čovjeka slijepa od rođenja, na izričiti upit učenika: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?« - odgovorio: »Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.«

 

Smetaju li kome neokatekumeni?

PITALI STE: Smetaju li kome neokatekumeni?


Nedavno sam pristupila neokatekumenskoj zajednici i vidim da to može promijeniti život samo nabolje i više nas zbližiti s Bogom, ali mi neke stvari nisu jasne. Zato molim da mi odgovorite na nekoliko pitanja: Ako je taj pokret priznat od pape, zašto ga i dalje napadaju i pišu o njemu kao o nekoj sekti? Zašto je mnogo svećenika i časnih sestara protiv njega? Malo tko uopće zna da sam se ja pridružila ovoj zajednici iz razloga što su neki moji bližnji razgovarali sa svećenicima i časnama o tome, a oni su rekli da je to sekta i dali im adrese internetskih stranica gdje Put opisuju kao svojevrsnu sektu. Zašto na plakatima koji najavljuju kateheze ne piše da su to neokatekumenske kateheze i da se kroz njih ulazi u zajednicu jer većina ljudi koji nisu upućeni nemaju pojma zapravo koje kateheze pohađaju? Zašto oboje supružnika moraju biti neokatekumeni? Znam da to nije pravilo, ali najčešće je tako ako se radi o mladom paru, ako jedan dolazi u zajednicu, svećenik i katehisti stalno potiču da i drugi dođe.

Zašto se euharistija odvija u dvorani a ne u crkvi? I zašto oni naglas izgovaraju svoje molitve ispred sviju uz objašnjenje da te Bog bolje čuje ako naglas moliš? Ja znam da Bog čuje svaku moju misao, tako da ne razumijem zašto to govore.

Milana

Vaših je pitanja puno i nismo sigurni da ćemo Vam moći na sva pružiti zadovoljavajući odgovor, pa ćete na neka od njih odgovore morati potražiti u okviru zajednice kojoj ste pristupili. Čini nam se da ste, u neku ruku, još uvijek nesigurni glede ulaska u neokatekumensku zajednicu o kojoj smo već pisali (među ostalim i u br. 30, od 25. srpnja 2004), a o kojoj - i prema Vašem svjedočanstvu - postoje određene predrasude i otvorena pitanja. Neokatekumenski put je djelo nove evangelizacije, prihvaćeno od - ako tako hoćete - »službene« Crkve i u tom se okviru ne može govoriti o nikakvoj »sekti«, bez obzira kakvi bili osjećaji pojedinih biskupa, svećenika ili redovnica prema njima. Istodobno, »službena« Crkva trajno podsjeća da Neokatekumenski put mora biti dio mjesne biskupijske zajednice i da mora djelovati u duhu zajedništva s mjesnim ordinarijem (biskupom), te u tom kontekstu čuvati jedinstvo mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom. Brojni nesporazumi do kojih dolazi mogli bi se izbjeći zahvaljujući užoj suradnji sa župnikom i biskupom u njihovu redovitom pastoralnom radu, a vjerujemo da bi se na taj način smanjile i predrasude prema neokatekumenima.

Što se tiče poticanja da oba supružnika budu članovi Neokatekumenskoga puta, čini nam se logičnim da svaka zajednica želi, na neki način, »pridobiti« i kojega člana više, tim više što je u interesu svake zajednice da i članovi obitelji budu u istoj duhovnoj zajednici, kako bi se mogli međusobno potpomagati u duhovnome rastu. I to je potpuno prirodno. Isto bi tako bilo »prirodno« da Vi o svome duhovnom putu možete razgovarati i u krugu svojih prijatelja i rodbine, a ne da za Vas važno duhovno iskustvo morate skrivati od drugih, jer na taj način i Vi sami možda pridonosite tobožnjoj »tajnovitosti«, a možda i porastu predrasuda prema neokatekumenima.

Uvjereni smo da bi velik broj predrasuda prema neokatekumenskim zajednicama »nestao« i kada ne bi slavili (kako pišete) mise u dvoranama nego u crkvama, kada bi njihov konkretan doprinos duhovnome rastu župne zajednice na neki način postao vidljiviji u redovitome pastoralnom i liturgijskome životu župe, sudjelovanjem na redovitim župnim pobožnostima i slavljima čime bi zapravo sami članovi Neokatekumenskoga puta »razbijali« predrasude koje se vežu uz njihovo djelovanje i njihov način poticanja na duhovni rast.

Što Katolička Crkva misli o obrezanju?

PITALI STE: Što Katolička Crkva misli o obrezanju?


Što zapravo Katolička Crkva misli o obrezanju koje se još uvijek obavlja u nekim religijama? Je li to doista čin koji je Jahve dao Abrahamu kao znak njihova saveza? Ako je i Krist bio obrezan, zašto to nije tražio i od svojih sljedbenika?

Zašto muslimani obrezuju i žene kad to Jahve nije odredio? Nije li to ipak sakaćenje ljudskih prava i osjećaja? I zašto bi Jahve upravo na taj način tražio savez s ljudima na zemlji?

A. L.

Katolička Crkva može o obrezanju misliti samo ono što se nalazi u biblijskoj objavi. Od Abrahama do Krista to je znak Saveza, ubrzo nakon Kristova uzašašća apostoli okupljeni na svom prvom saboru u Jeruzalemu odlučuju da se tome nisu dužni podvrgavati obraćenici, Kristovi vjernici koji dolaze iz drugih religijskih i uljudbenih krugova. Apostol Pavao uporno tumači da je obrezanje bilo samo znak, a odsada čovjek treba vjerom sebe na neki način obrezati, svladavati svoje tjelesne požude.

Sam taj obred uklanjanja kožice s muškog uda vrlo je star, valjda čak iz kamenog doba jer su i Izraelci to isprva vršili oštrim kamenom. Obrezanje je bilo prošireno i u drugim narodima, osobito na Bliskom istoku. U Božjem je narodu, zacijelo po Božjoj volji, postalo znakom da se čovjek predaje Bogu u najintimnijem dijelu svoga bića, da Božji zakon zahvaća i tjelesni, spolni i obiteljski život. Taj je obred zacijelo imao i ima također svoje higijensko značenje.

Židovi i muslimani i danas ga obavljaju kao vjerski čin, ali ima i drugih ljudi koji ga vrše zbog higijene. U tom smislu nije znak vjerske pripadnosti niti ikakve magije te nikome nije zabranjen.

U prvo su ga doba vršili i kršćani židovskoga podrijetla, ali sv. Pavao je isticao da to više nije znak pripadnosti Božjemu narodu. Obrezanje u kršćanstvu zapravo nije odbačeno nego se njegovo značenje drugačije ispunja, ne obrezanjem na tijelu nego obvezom što je čovjek vjerom preuzima predajući se Bogu dušom i tijelom. Ipak je kršćaninu potrebno stanovito znanje o obrezanju da bi mogao čitati odgovarajuće dijelove Svetoga pisma shvaćajući njihov pravi spasenjski smisao. I danas je dobro sjetiti se da Bogu pripada cijelo tijelo, da se čovjek mora svladavati i na području svoje spolnosti.

Kad je pak riječ o obrezivanju žena, koje se još vrši u nekim, osobito muslimanskim sredinama, to nema znakovne veze s biblijskim ni kuranskim obrezanjem, nije obred nego samo običaj. I nije riječ ni o kakvom obrezivanju kožice nego o čupanju dražice djevojčicama prije početka puberteta da se tako budućoj ženi onemogući doživljaj spolne naslade. Žena tako ostaje manje zahtjevna, samo vrijedna i vjerna supruga i majka. Možda je to bilo posebno prikladno muškarcima koji su morali imati više žena.

U tjedniku Nacional, br. 645 od 25. ožujka 2008, i u on-line izdanju (http://www.nacional.hr/articles/view/43932/) autor P. C. prenoseći dio ovog odgovora dezinformira čitatelje tvrdeći da "Glas Koncila nema ništa protiv sakaćenja žena..."

U odgovoru je protumačena razlika između obrednog – onog koje ima veze s religijom - i običajnog obrezanja u koje spada i obrezanje žena u nekim muslimanskim sredinama te je navedeno kako se u tim muslimanskim sredinama obrazlaže obrezanje žena.

U tekstu nema ni slova slaganja pisca toga odgovora ili Glasa Koncila s tim običajem u nekim muslimanskim sredinama ili njegova odobravanja, pa je tvrdnja o "skandaloznom stavu Crkve u Hrvata" – kako ističe Nacional – u potpunosti neistinita. Osim toga riječ je o neprofesionalnoj i nekolegijalnoj podvali.

Čime se Isus bavio između 12. i 30. godine?

PITALI STE: Čime se Isus bavio između 12. i 30. godine?


Pretpostavlja li Katolička Crkva čime se Isus bavio od svoje 12. do 30. godine, to jest u vremenu o kojemu nema zapisa?

L.

 

Zašto bi Crkva pretpostavljala ono što joj Bog nije smatrao potrebnim objaviti? Iz nebiblijskih izvora, različitih spisa koji su se pojavljivali u tijeku prvih stoljeća i pojavljuju se sve do naših dana, dolaze različite pretpostavke, često sasvim fantastične i proturječne. Takvi spisi i knjige ne oslanjaju se ni na kakve dokaze ili znanstvene podatke te nisu vrijedni ozbiljnoga shvaćanja. Razumije se da je svakom čovjeku slobodno i te izvore proučavati, kao što je slobodno proučavati i sve stare legende i mitove. U svakome se može naći neko zrnce smisla. Ljudi koji su legende i mitove stvarali, zapisivali ih i dalje prenosili, imali su za to određene povode. Mogući rezultati svih takvih istraživanja ostaju na razini veće ili manje znanstvene vjerojatnosti.

Budući pak da o tim godinama Isusova života ništa ne bilježe biblijske knjige za koje jamči Božji autoritet, Crkva kao takva ne može o tome ništa službeno znati ni naučavati. Očito nam to za vjeru nije potrebno. Za nju nam je sasvim dosta ono što o Isusu, njegovu djelovanju i njegovu nauku bilježe knjige što ih Crkva od početka priznaje kao nadahnute.

Privatno je slobodno pomišljati da je Isus u tim godinama rastao kao dječak u obitelji, poput svih suvremenih izraelskih dječaka, da je primio određenu biblijsku naobrazbu kao i drugi mladi Izraelci, da je izučio tesarski zanat i njime se bavio, postajući tako sve više čovjek među ljudima i za ljude. Da je tih godina i poduzeo koje putovanje izvan granica svoje domovine, upoznajući se i s drugim uljudbenim i religijskim sredinama, u tome ne bi bilo ništa protuslovno ni sablažnjivo. Napokon, njegovo je poslanje namijenjeno ljudima svih naroda, uljudba i religija.

Ne iskazuje li se pozdravom »Bog« nedostatak poštovanja prema Bogu?

PITALI STE: Ne iskazuje li se pozdravom »Bog« nedostatak poštovanja prema Bogu?


Koliko je meni poznato, a smatram da sam dovoljno upućen, kršćanski pozdrav se izgovara: »Hvaljen Isus i Marija« ili »Hvaljen Isus«. U pojedinim se krajevima pozdravlja: »Hvaljen Bog«. Međutim na ulici, u javnim ustanovama, u međusobnim komunikacijama vrlo često možemo čuti pozdrave poput: »Bog« ili »bok«, »pok« i s većih udaljenosti »Booog«.

Koliko je takav pozdrav stvarno iskazivanje poštovanja prema Bogu; koliko osobe koje se na taj način pozdravljaju stvarno misle u tom trenutku na Boga? Jer, druga Božja zapovijed kaže: »Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.« Kršenje zapovijedi znači grijeh. Mislim da se Božje ime govori u hvalu i slavu Bogu, uz duboko i iskreno poštovanje, a ne na ovakav iskrivljeni pozdravni način.

Netko se opravdava ističući da je to skraćenica od »hvaljen Bog«. Smatram da kod Gospodina Boga i njegovog imena, koje treba da se izgovara vrlo odmjereno uz duboko poštovanje, ne smije biti nikakvih skraćivanja, jer je to u najmanju ruku ružno i u konačnom predstavlja grijeh. Zašto to Crkva tolerira?

S druge strane imamo pozdrav »zdravo« koji i u današnje vrijeme para uši i smatra se komunističkim i partizanskim pozdravom, a istodobno imamo jednu od najljepših molitava koja počinje: »Zdravo Marijo...« Kako bismo se trebali pozdravljati i tolerira li Crkva gore navedenu vrstu pozdrava? Zašto se Crkva javno ne očituje o svemu ovome, jer je očito da se radi o velikim kontradiktornostima?

Smatramo da bi se ljudi uvijek, bez obzira na mjesto na kojem se nalaze, međusobno morali pozdravljati pristojno i uljuđeno. Naše ophođenje s drugima nije samo stvar vjere, grijeha ili kršenja neke od Božjih zapovijedi, već je stvar i dobroga odgoja i kulture, a ponajviše bi trebalo biti izraz poštivanja osobe koju pozdravljamo.

Na nekim mjestima doista može izgledati neumjesnim pozdrav »Bog« ili »bok«, no izgovaranje imena Božjega ne može se odmah smatrati i grijehom. U takvom izgovaranju imena Božjega, možda je više riječ o nepotrebnoj površnosti, ali teško da se može govoriti o svjesnoj zloupotrebi ili skvrnjenju imena Božjega.

Kao vjernik vjerojatno jednako dobro znate da Crkva grijehom smatra prekršaj protiv razuma, istine i ispravne savjesti učinjene k tome s lošom nakanom. On je prijestup istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. Grijeh je, jednako tako, »riječ, čin ili želja protiv vječnoga zakona«, te je uvreda Bogu i podiže se protiv Boga neposlušnošću koja je suprotna Kristovoj poslušnosti. To znači da grešnik, namjerno i hoteći, bira nešto što se protivi božanskom zakonu i čovjekovoj konačnoj svrsi, a to doista u površnim pozdravima kojima navodite objektivno nije slučaj.

No, ako netko već želi biti uljudan i pristojan pa se koristiti imenom Božjim za pozdrav, onda mu doista preporučujemo cjeloviti pozdrav: »Hvaljen Isus i Marija«, koji će u sebi uključivati i poštivanje imena Božjega i poštivanje osobe kojoj je taj pozdrav upućen.

Tko su Malteški vitezovi?

PITALI STE: Tko su Malteški vitezovi?


Jesu li malteški vitezovi katolički redovnici i odakle potječu?

Čitatelj

 

Malteški red – ili punim imenom Suvereni malteški viteški red hospitalaca sv. Ivana Jeruzalemskoga, generalat Rodski, generalat Malteški – vrhovni je vojni red što ga je osnovao učitelj Gerard (umro je 1120.) u prihvatilištu u Jeruzalemu kao redovničku zajednicu koja se brine za bolesne i slijedi pravilo sv. Augustina.

Red je dobio papinsko odobrenje 1113, a ubrzo se uključio u vojne aktivnosti, jer je pomagao braniti kršćanske hodočasnike u Svetu Zemlju protiv islamskih napada.

Kako ističu Opći religijski leksikon i Suvremena katolička enciklopedija, red je brzo rastao, dobivao zemlju i poprimao viteško obilježje postavljajući vitezove i naoružane narednike u svojoj organizaciji. No, valja znati da su svi članovi reda bili redovnici, i da su polagali tri tradicionalna redovnička zavjeta: siromaštvo, poslušnost, čistoću.

Nakon križarskih ratova, red je dobio u posjed otok Rodos, gdje je osnovao neovisnu državu, a kasnije su ga morali napustiti, ali su dobili Maltu. Nakon niza spletaka kojima im se oduzimala moć, vitezovi su 1834. uspostavili svoj stožer u Rimu.

Danas su članovi reda podijeljeni u tri staleža uključujući redovnike, laike plemiće i neplemiće. Prisutni su u više od stotinu zemalja i uključeni u humanitarnu pomoć, a osobito skrbe za bolesne. Neke države – među njima je i Sveta Stolica – priznaju malteške vitezove kao suverenu političku cjelinu. Danas Malteški vitezovi imaju diplomatske odnose sa 75 država, te su trajni promatrač pri Ujedinjenim narodima.

Malteška pomoć po kojoj su »maltežani« poznati po cijelome svijetu karitativna je udruga koja je utemeljena 1953. od ogranka Malteškog reda i katoličkoga Caritasa.

Stranice