Pitali ste - KRŠĆANIN U SVIJETU

PITALI STE: Mora li vjernik znati odgovoriti na svako pitanje?

Nakon jednog predavanja na kojem je profesor govorio o vezi medicine i Crkve, jedna od mojih kolegica saznavši od mene da sam vjernica, »bombardirala« me sljedećim pitanjima: Kako Bog može biti svuda oko nas? Zašto i biljka(!) ne ide u raj, i ona je živo biće? Gdje je raj? Zašto Bog dopušta da umiru mala djeca, pa ona nisu ništa kriva? Kako se može vjerovati u nešto čega nema i koja je svrha te vjere? Kako se može studirati medicina, učiti Darwinova teorija i slično, a vjerovati u Boga?

Pokušala sam odgovarati, ali sam izazvala smjeh. Željela bih vas pitati što treba poduzeti u ovakvim situacijama, odgovarati na pitanja ili ne? Jesam li pogriješila što nisam mogla odgovoriti na neka pitanja? Što treba učiniti kad branimo našu vjeru? Kako održati vjeru u velikim gradovima, da li da nastavim kako sam počela ili trebam nešto promijeniti?

Čitateljica iz Rijeke

Dobro ste postupili što ste posvjedočili da ste vjernica i što ste prihvatili razgovor s kolegicom koja se ne smatra vjernicom. Najvažnije je da u životu imamo svoj stav i da se ne bojimo očitovati ga, pogotovo glede pitanja kao što je pitanje vjere u Boga, a isto je tako važno znati prihvaćati stvarnost da je realno da ima osoba koje iz različitih razloga odbacuju vjeru u Boga. Kao što je nužno da vjernik prihvaća činjenicu da netko glede vjere u Boga ima svoj negativan stav, tako bi trebalo očekivati da će netko tko se deklarira ateistom ili agnostikom poštivati činjenicu da postoje ljudi kojima je vjera u Boga najveća svetinja. Ako je to temeljno polazište jasno, onda nema nikakvog problema da se i raspravlja s ljudima drugačijega uvjerenja. U toj raspravi koju ste Vi prihvatili, što je po sebi dobro, potrebno je najprije razlučiti da li sugovornik stvarno traži odgovore na neka pitanja ili se postavljanjem pitanja zapravo više ruga.

Ako bi se sugovornik više rugao negoli mislio ozbiljno, onda ne bi vrijedilo ulaziti u dublju raspravu, jer to sugovornika onda ne bi ni zanimalo, već bi bilo dovoljno postaviti pitanje sugovorniku može li biti toliko širokogrudan da može podnijeti ili tolerirati da postoje ljudi koji drugačije misle od njega. Takvo pitanje zacijelo bi takvoga sugovornika otrijeznilo pa bi se prestao rugati te bi ili zašutio ili bi počeo razgovarati ozbiljno o tim pitanjima.

Ako bi pak sugovornik bio stvarni tražitelj odgovora na pitanja koja ga muče, onda bi mu trebalo pristupiti najozbiljnije i najodgovornije te mu reći da postoje odgovori na njegova pitanja te da će se moći sam uvjeriti u njihovu vjerodostojnost. Vjernik suočen s takvim ozbiljnim tražiteljem trebao bi mu posvjedočiti koliko mu osobno vjera u životu puno znači te otvoreno priznati da nije teolog po struci, tj. da nije kvalificiran za to da bi mogao dati potpune odgovore na njegova pitanja, ali i da postoje ljudi koji će moći odgovoriti na njih. Ako je sugovornik tražitelj dovoljno ozbiljan i dovoljno zainteresiran, shvatit će svoga sugovornika-vjernika i rado prihvatiti da ga on spoji za razgovor s nekim iskusnijim, obrazovanijim vjernikom ili svećenikom. Takvi susreti s ljudima koji traže ujedno su dragocjeni poticaji vjernicima da sami još više i još bolje upoznaju svoju vjeru – jer to je trajna zadaća svakoga vjernika.

Kolegica Vam je postavila pitanja iz arsenala nekadašnjih protuvjerskih propagandnih kuhinja, no kako su ta pitanja još uvijek u optjecaju, pokušat ćemo sažeto i na njih odgovoriti.

Bog doista može biti svuda oko nas jer je duh, jer nama fizičkih ograničenja kao što ih mi ljudi imamo.

Kako će izgledati raj, nije nam podrobno objavljeno pa ne možemo biti sigurni da u njemu neće na neki način biti i druga živa bića, uključujući i biljke, a ne samo ljudi. Već je sv. Pavao u Poslanici Rimljanima napisao: »Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje«, te time najavio da će otkupljenje obuhvatiti svu stvarnost, a ne samo ljude.

Raj nije u prvom redu mjesto ili područje da bi ga se moglo definirati u prostoru, nego je prije svega stanje u kojem se ostvaruje cjelovito i postupno zajedništvo u ljubavi Stvoritelja i stvorenja.

Djeca umiru iz vrlo različitih razloga, npr.: glad, bolest, nasilje, nesreće i slično, a što postoje takvi uzroci, nije kriv Bog nego su najčešće izravno ili neizravno krivi ljudi. Smrt je često posljedica koja ima poznati uzrok, a nije u prvome redu kazna, pogotovo nije Božja kazna, osobito kad je riječ o djeci koja umiru. Bog je ljudima dao svoju Objavu, poslao svoga Sina da život svoj položi za ljude, pokazao neizmjernu ljubav prema ljudima – sve to je učinio i čini jer želi dobro, sreću ljudima. Stoga se ne može Boga pozivati na odgovornost ni zbog smrti djece, a zanemarivati odgovornost ljudi, osobito onih koji su na odgovornim službama.

Jer je Bog nevidljiv, neki krivo misle da ga nema, a mi možemo u Njega vjerovati jer nam On sam daruje vjeru, jer nam se otkrio na mnogo načina, a posebno u osobi, životu i djelu Isusa Krista. Po toj vjeri uspostavljamo osobni odnos s Bogom, svojim Stvoriteljem i svojim Gospodinom, koji nam se objavio kao najveći čovjekoljubac i najbolji prijatelj. Ako u životu puno znači imati dobra i moćna prijatelja, koliko više znači imati prijateljski odnos s Najjačim i Najboljim?

Ljudska je misao već davno razriješila spor između znanosti i vjere te je već dugo sasvim jasno da između vjere i znanosti nema suprotstavljanja, razilaženja niti uzajamnoga ugrožavanja. Teoriju evolucije, ako je smatraju kao znanstvenici vjerodostojnom, bez ikakvih poteškoća mogu prihvaćati i vjernici jer ona pokušava odgovoriti kako je nastao i razvio se život, a vjera otkriva samo to da između bića i Boga postoji odnos stvorenja prema Stvoritelju. Stoga znanstvenici smiju, čak su i kao vjernici potaknuti da to rade što bolje, istraživati koliko god mogu, a da to nikada neće ugroziti ni Božju opstojnost ni Božje stvoriteljsko djelo. Stoga vjernici bez ikakvog problema mogu studirati – i medicinu i svaku drugu znanost.

PITALI STE: Ostala sam bez ikoga i ičega, stara i bolesna - Zašto bi me Bog tako kažnjavao?

Mnogima odgovarate na postavljena pitanja pa Vas lijepo molim da odgovorite i na moje pitanje. Pretplatnica sam »Glasa Koncila« godinama. Za sebe mogu reći da sam velika vjernica te da me komunizam nije obeshrabrio u spašavanju vjernika, fratara, crkve i svega mogućega riskirajući pritom svoju glavu.

Posjedovala sam lijepo imanje, sve sam dala mojima da bih ja sada ostala bez ikoga i ičega, stara i bolesna. Onaj koji mi je bio zaštita, bio je na korist vjeri i Crkvi i ljudima, no Bog ga je rano digao, a ostavio zle i opake da čine zla pokrivajući se odlaskom u crkvu. Puno sam molila, sve pobožnosti činila, svojima i drugima pomagala, vjerujući u Boga i njegove milosti. A sada svatko me je iznevjerio, ostadoh sama, stara i bolesna. Iz dana u dan moja vjera blijedi, gubim ufanje, malo molim. Recite mi je li to sreća u životu? Je li to zapisano u zvijezdama? Kad bi to bilo od Boga, zašto bi me tako kažnjavao?

B.Ž.

Činjenica da postavljate i imate teška pitanja očiti je znak da ono što proživljavate, koliko god se to Vama činilo bolno i teško, postiže zapravo svoje opravdanje jer od Vas zahtijeva korak naprijed u Vašem ljudskom i vjerničkom sazrijevanju. I činjenica da ste napisali svoje pismo i potražili na taj način pomoć u svojoj tjeskobi, znak je zapravo Vaše spremnosti da se suočite s izazovom koji pred Vas sada postavljaju Vaše životne okolnosti te da ćete biti zacijelo spremni učiniti nove korake za produbljenje svoje vjere. Naime, sve faze ljudskoga života i sva životna iskustva dana su nam kao prilika da steknemo nove spoznaje i da dobijemo nove poticaje za još tješnje povezivanje s Bogom jer, kako je rekao sv. Augustin: »Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi, Gospodine«. Stoga Vas pozivamo da si upravo u svojim sadašnjim životnim okolnostima stvorite raspoloženje otvorenosti prema Bogu, koji najbolje zna što Vama treba, zašto je dopustio da sada proživljavate upravo takav život i koliko Vi još možete napredovati i u svojoj vjeri i u svojoj ljudskosti.

Premda se s pravom ponosite što ste, kako pišete, u svom životu u teška vremena sve činili za vjeru, Crkvu, crkvene službenike izlažući se pritom i neugodnostima i opasnostima, što ste svoje imanje razdali svojim najbližima i što ste puno molili i sudjelovali u bezbrojnim pobožnostima, ipak ne biste smjeli misliti da ste time u svom životu sve napravili, i da bi Vam zbog toga već u ovome životu trebala pripasti nagrada u obliku posve bezbrižnoga života u starosti. Isus nas je naime učio: »Tko će od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?' Neće li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?' Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'«

Pokušajte ove Isusove riječi primijeniti na svoju situaciju. Pokušajte promisliti jeste li, time što ste razdali svoje, kako pišete, »lijepo imanje«, omogućili svojim najbližima da si osiguraju materijalne preduvjete života te oni danas mogu malo bolje živjeti, sada možda zavidni što im u životu ide bolje negoli Vama koji ste im to djelomice omogućili? Pokušajte također promisliti jeste li, kad ste razdavali svoje imanje, željeli svojim najbližima i najdražima pomoći ili ste zapravo s njima trgovali – Vi njima svoja materijalna dobra, a oni Vama svoju pažnju, ljubav u životu, osobito u Vaše stare dane – a da oni toga nisu ni bili svjesni? Ako ste trgovali, sada morate priznati da ste loše trgovali i s tim se naprosto morate pomiriti, a ako ste željeli stvarno samo pomoći, onda budite zadovoljni što ste mogli pomoći i ne očekujte da Vam od Vas obdareni moraju nešto vratiti nego dopustite da Vas Bog nagradi kad On bude procijenio da je vrijeme zato.

Da biste opravdano mogli govoriti da Vas je netko iznevjerio, morali biste imati usmenim ili još bolje pismenim ugovorom precizirane obveze koje su Vaši najbliži preuzeli kao naknadu za dobra koja su dobili od Vas. Ako takvoga ugovora nemate, onda ne možete govoriti da Vas je netko iznevjerio. Naime, za dobre odnose s Vašim najbližima nikako ne može biti dovoljno da ste im nešto dali, nego je potrebno te odnose njegovati posve jednako kao da im nikada ništa niste dali.

Ako i inače svoje najbliže tako strogo sudite i osuđujete, kako ste to načinili u svom pismu, onda u tome tražite razlog zašto Vam ne posvećuju Više pažnje i ljubavi, jer im Vi to svojim stavom zapravo onemogućujete. A kad biste im pristupali bez ikakvoga opterećenja, normalno komunicirajući i pomažući kada i koliko možete, možda i samo svojom lijepom riječju, odnos Vaših najbližih prema Vama zacijelo bi bio posve drugačiji, neusporedivo bolji i srdačniji.

Ako je točno da Vam – zbog toga što se obdareni ne odnose prema Vama kako ste si Vi zamislili i zacrtali – vjera iz dana u dan blijedi, onda je to zaista zabrinjavajuće te je posve sigurno došao čas da se odlučno trgnete i da svoju sigurnost stvarno tražite u Bogu, a ne u ljudima. Bogu ste jednako važni, bili Vi imućni ili siromašni, i Bog Vas voli, vjeran Vam je i strpljivo Vas čeka. Bog Vam je apsolutni vjerni prijatelj od časa Vašega krštenja, te vjeran ostaje i kad mu Vi leđa okrenete. Boga bi sigurno vrijeđalo kad biste Vi nakon svega proživljenoga počeli umjesto Njemu vjerovati zvijezdama ili nekakvoj sudbini. Također ga zacijelo vrijeđa i Vaša pomisao ili tvrdnja da bi Vas on kažnjavao ako dopušta da doživljavate upravo ovo što Vam tako teško pada. Jeste li kada pomislili što bi Vam Bog zapravo trebao u Vašem životu, ako biste baš sve svoje potrebe i očekivanja zadovoljavali zajedništvovanjem s ljudima? Zar Vam se ne čini daje upravo nužno sadašnje Vaše loše iskustvo s ljudima da biste se stvarno Bogu povjerili, na Njega oslonili i na temelju zajedništva s Njim gledali u svoju budućnost? Zar kao vjernica niste svjesni da Vam nitko više od Boga ne može pružiti u ovom i u vječnom životu? Zar ne vidite da je kriza, koju sada proživljavate, pravi Božji dar da biste iznova, ali i stvarno životno Bogu povjerovali?

PITALI STE: Zašto se toliko sudi i kritizira one koji su ponovno sklopili civilni brak?

Obraćam vam se s jednim problemom koji za mene to ne bi smio biti. Previše se govori i propovijeda o nekim zakonima koji se odnose na crkveni brak, ako netko doživi slom crkvenoga braka, ne svojom krivnjom (stojim iza ovoga) i sklopi ponovno civilni brak te živi po savjesti u skladnoj bračnoj zajednici.

Nije u redu da se sudi i kritizira (mislim na svećenike) a pogotovo na to nemaju pravo obični ljudi koji žive u crkvenom braku i sebe smatraju svetima. Nitko nije svet osim Boga. Samo Bog ima pravo suditi. Ovo pišem jer živim u sredini koja je pomalo primitivna. Kristove su riječi: »Nemojte suditi da ne biste bili osuđeni.«

N.N.

Nije Vaš »slučaj« što trpite zbog predbacivanja ili suđenja drugih osamljen, pa je to razlog više da o toj problematici javno razmišljamo. Doista, Bog je jedini sudac čovjeku te on jedini ima pravo osuđivati ljude, a isto tako ima i pravo opraštati im. Ljudi imaju zadaću i obvezu razlikovati ono što je zlo od onoga što je dobro, i to u prvome redu zato da bi sami znali ispravno postupati, ispravno birati i odlučivati.

Da bi bili sposobni u svakom času prepoznati bitnu razliku između dobra i zla, dobro je, i potrebno je, da ljudi upoznaju u čemu se sastoji i kakve razmjere ima – zlo. Potrebno je stoga i korisno da svećenici, propovjednici i navjestitelji Radosne vijesti, progovaraju načelno o zlu, o tome kako ga prepoznati i kako ga izbjeći.

Također je dobro, i potrebno, ako svećenici češće propovijedaju o zakonima koji se odnose na crkveni brak. Mnogi mladi ljudi, ne poznajući dovoljno upravo te zakone, kasnije teško žale, ali to spoznaju kad je prekasno, kad se više ništa ne može promijeniti. Stoga se ne bismo mogli složiti s Vama da se previše govori i propovijeda o zakonima koji se tiču crkvenoga braka.

Sasvim bi bila druga stvar ako bi se o tim zakonima govorilo pozivajući se na primjer određenih, i u određenoj crkvenoj zajednici prepoznatljivih ljudi. Nijedan razboriti pastoralni djelatnik nikada neće učiniti takvu pogrešku, jer u tom slučaju to prestaje biti nužno potrebna pouka a postaje ogovaranje, a ogovaranje je, kao što je poznato, grijeh. Nitko nema pravo ogovarati, a da pritom ne bi činio grijeh, a ponajmanje to pravo ima svećenik, osobito ne u službenom crkvenom nastupu.

Ni ljudi u braku, koji su uspjeli svoj crkveni brak očuvati, nemaju pravo suditi ni osuđivati one koji u svom braku nisu uspjeli, a da time ne bi činili grijeh. Isus je doista rekao: »Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?«

Kao što ljudi nikada ne smiju zlo proglašavati dobrim tako ni onoga kojemu se dogodilo da je učinio nešto što je objektivno zlo ne smiju poistovjećivati sa zlom koje je učinio. Premda je to načelno jasno, nažalost, ipak se događa da ljudi u svojoj slabosti, a ne nipošto u nekoj svetosti, pribjegavaju suđenju i osuđivanju, te time griješe i opterećuju onoga koga se to tiče. No, zbog grijeha često i bol zadajemo i bol moramo podnositi.