Pitali ste - KRŠĆANIN U SVIJETU

ŠTO UČINITI AKO STE POJELI MESO U PETAK?

Foto: www.stocksnap.io

Mnogi katolici još uvijek (pogrešno) misle da se od Drugog vatikanskog koncila pravilo o „ribi petkom“ odnosi samo na korizmu, a ne na cijelu godinu

Već sam pisao o tome kako su katolici i dalje dužni uzdržavati se od jedenja mesa na sve petke u godini (ZKP 1249 – 1251) – ili se barem „posvetiti na poseban način molitvi, pobožnosti i činjenju djela milosrđa ili uskratiti sebi nešto“ (ZKP 1249).

Međutim mnogi katolici još uvijek (pogrešno) misle da se od Drugog vatikanskog koncila pravilo o „ribi petkom“ odnosi samo na korizmu, a ne na cijelu godinu.

OVO SU 4 VRSTE KRŠĆANA PREMA PAPI FRANJI – U KOJOJ SKUPINI STE VI?

Život vjere je put na kojem susrećemo različite vrste kršćana – kaže papa Franjo. Zastanimo na pet minuta i zapitajmo se: kakav sam ja na tom kršćanskom putu?

U jednoj od svojih propovijedi iz Doma svete Marte, papa Franjo naveo je da postoji nekoliko vrsta kršćana: kršćani-mumije, kršćani-lutalice, tvrdoglavi kršćani, kršćani zastali na pola puta – oni koji zastaju pred lijepim pogledom i tamo ostaju. To su ljudi koji su iz jednog ili drugog razloga zaboravili da je jedini ispravni put Isus, kao što je Gospodin rekao sv. Tomi: „Ja sam put“, „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“.

Isus je ispravni put života. Važno je stalno potvrđivati idemo li dosljedno tim putem ili je iskustvo vjere nestalo ili je pak zastalo na putu.

1. Kršćani-mumije

KAKO KRŠĆANSKI ŽIVJETI

Pet načela za osmišljen život kojim ćemo proslaviti Boga

Imajući na pameti temeljnu istinu o Bogu kao Stvoritelju svega, kao i istinu o čovjeku da je on grešnik koga Bog ljubi, donosim ovih pet načela kako bi čovjek znao kako treba živjeti da postigne glavnu svrhu svoga života: proslaviti Boga i ući u Kraljevstvo Božje.

Živjeti po spomenutim načelima moguće je samo uz milost Božju koju primamo od Boga u molitvi i, nadasve, u svetim sakramentima.

Ovo je 6 loših navika kojih se kršćani moraju riješiti

Kršćani su poznati po tome što rade dobra djela: pomažu siromasima, hrane gladne, pohode bolesne, tješe žalosne i nevoljne, bore se za pravdu i čine ostala djela ljubavi. Ali kršćani su također na lošem glasu zbog bezbroj loših navika. Ovo je šest tih navika kojih se moramo riješiti.

1. Osuđivati

Jedan od nekoliko grijeha na koje Isus neprestano upozorava svoje učenike jest grijeh osuđivanja. Usprkos tome, mnogi kršćani pogrešno pretpostavljaju da je suzdržavati se od osude oblik prihvaćanja, opraštanja, čak i potvrđivanja grijeha. Ali kršćanska osuda ne determinira je li neko uvjerenje, čin ili stil života pogrešan ili pravedan u Božjim očima.

2. Predviđanje budućnosti

Razlikuju li se katoličke obitelji od drugih obitelji i ako da – po čemu se razlikuju?

Kršćanski život je poziv na intimno zajedništvo (Iv 17, 21). Katoličke obitelji služe ovom pozivu tvoreći školu ljubavi (KKC 1657) u kojoj se uče voljeti Boga i druge cijelim srcem, umom, dušom i snagom (Lk 10,27). Kako bismo ovo činili, potrebno je neprestano tražiti nove putove kojima ćemo se još više otvarati u ljubavi prema drugima kao muž i žena, kao roditelji i djeca.

Približavanjem Svjetskog susreta obitelji i Sinode o obitelji, Crkva ozbiljno i iskreno razmišlja o ovom pitanju: Razlikuju li se katoličke obitelji od drugih obitelji? Nije mi namjera u ovom članku dati konačan odgovor na to pitanje, već ponuditi pet najvažnijih karakteristika obitelji koje žive katoličkim načinom života.

1. Katoličke obitelji zajedno idu na misu

Kako je moguće Svetu Obitelj stavljati za uzor suvremenim obiteljima?

PITALI STE: Kako je moguće Svetu Obitelj stavljati za uzor suvremenim obiteljima?

pitalisteKako je moguće Svetu Obitelj stavljati za uzor suvremenim kršćanskim obiteljima? Josip i Marija nisu živjeli bračnim životom, Isus je samo pred zakonom a ne stvarno biološki bio Josipov sin, obitelj je napokon imala samo jedno dijete. Što bi bilo od brakova i, ako baš hoćete, od demografske budućnosti našega naroda kad bi se sve veći broj naših obitelji ugledao u tu Svetu Obitelj?

Oto K.

Brak Marije i Josipa bio je pred zakonom valjano sklopljen, a po njihovu čvrstom dogovoru neizvršen. Kao zakonski sin Josipov, Isus se ubrojio u Davidovo potomstvo, što je zbog Božjega obećanja Davidu i očekivanja izraelskoga naroda bilo vrlo važno. Marija je bila Isusu prava majka, a Josipu vjerna i pouzdana životna družica. Razumije se da redovite obitelji nisu pozvane u svemu nasljedovati tu sasvim izvanrednu obitelj.

Ipak, i muževi i žene i djeca u redovitim obiteljima imaju se u čemu ugledati u Isusa, Mariju i Josipa. Tu je ljubav važnija od požude, vjernost bezuvjetna kao i žrtvovanje za potomstvo. Dijete nije roditeljsko vlasništvo nego njihov dar samom djetetu, Bogu i narodu, što je primjerice naznačeno prikazanjem u Hramu. Zgoda s dvanaestogodišnjim Isusom upozorava da dijete treba krenuti svojim putem u život, makar ga roditelji ne mogli u svemu shvatiti. I tako redom. Sva ta svojstva i kreposti i te kako su vrijedna i primjenjiva na sve obitelji.

Kad je o vjerničkim obiteljima riječ, nadasve je važno da cijeli obiteljski život bude nadahnut i prožet Božjom ljubavlju, da članovi jedni u drugima prepoznaju nazočnoga Krista, da zajednički mole i zajednički sudjeluju u bogoslužju. Onda se roditelji neće bojati većeg broja djece, bit će ponosni suradnici Stvoriteljevi o dovođenju na svijet novih naraštaja.

Mogu li roditelji vratiti s krivog puta odraslu kćer?

PITALI STE: Mogu li roditelji vratiti s krivog puta odraslu kćer?

pitalistePo Vašoj želji ne objavljujemo Vaše pismo koje na potresan način otkriva Vašu roditeljsku, ljudsku i kršćansku skrb za dobro svoje kćeri i njene obitelji. Doista, razumijemo Vas i suosjećamo s Vama u Vašoj boli, skrbi i zabrinutosti, kao i s nemirenjem da životni put Vaše kćeri i njene obitelji ide dalje tako kako je krenuo.

Postavljate nam pitanje ima li tko u Crkvi tko bi Vašoj kćeri mogao razgovorom i savjetom pomoći da se vrati na pravi put, svome djetetu i svojoj obitelji. Sigurno je da bi se u našoj Crkvi našlo dovoljno kompetentnih stručnjak i svećenika i vjernika laika koji bi mogli Vašoj kćeri dati pravi savjet.

No, pravo je pitanje, želi li Vaša kći u svome sadašnjem stanju uopće pravi savjet? Želi li ona uopće mijenjati svoj način života ili je zadovoljna svojim stanjem? Traži li ona uopće kakvu pomoć bilo od koga?

Veoma je vjerojatno da ona dobro zna koji bi bio pravi put, istina možda teži i zahtjevniji od sadašnjega, ali pravi, a isto tako je veoma vjerojatno da je potreban pravi, najdobranamjerniji i najiskreniji savjet već više puta čula od Vas, svojih roditelja, ali ga nažalost nije mogla ili nije htjela prihvatiti.

Ljudi prolaze kroz takve životne faze kad nisu spremni ništa mijenjati, ničega se odreći niti se žrtvovati za išta drugo osim za ono što oni vide kao dobro u toj svojoj fazi. Zato su svi drugi ljudi, uključujući i najzainteresiranije roditelje, prijatelje ili druge bližnje, zapravo posve nemoćni.

Preostaje Vam jedino molitva da joj Bog pomogne, da je On svojim metodama dovede ponovno na pravi put. Spoznaja da joj Bog zaista može pomoći, i da je ne odbacuje ma kako u svom životu zaglibila, može biti jedina Vaša prava utjeha. Sve drugo u ovoj fazi njezina i Vašega života posve je drugorazredno, pa ne bi bilo dobro da i Vi počnete tražiti utjehu na krivim mjestima, od krivih osoba, jer je jedina prava, pouzdana i sigurna utjeha u Bogu.

Shvatite da je njena situacija za Vas, osim boli, i izazov da i sami produbljujete i usavršavate svoj odnos s Bogom koji nikoga ne ostavlja na cjedilu.

 

Postoji li "opravdano" samoubojstvo?

PITALI STE: Postoji li "opravdano" samoubojstvo?

pitalisteNa ovo pismo neposredno me potaknulo predavanje koje je u našoj župi nedavno održao misionar. Govorio je o predanju Bogu i, između ostalog, spominjao svjedočenje vjere sve do mučeništva. Osim prvih mučenika i djevica-mučenica dotaknuo se i Drinskih mučenica, koje su također izabrale smrt poradi djevičanstva. Razumijem što znači izabrati smrt radije nego zanijekati Krista, kao što su činili prvi kršćani, i mnogi kasnije; shvaćam i djevice koje su radije prihvaćale smrt nego iznevjerile zavjet obećanog djevičanstva Kristu te tako iskazale neposlušnost roditeljima koji su ih obećali za udaju. Shvaćam i misionare i misionarke koji često svoj život daju, doslovce, radi širenja Evanđelja, svjesni više puta da će završiti nekom mučeničkom smrću.

Ne bih htjela da ovo moje pitanje nekoga sablazni, ali ne znam si objasniti mučeništvo Drinskih mučenica. (...) Drinske mučenice sebi su same oduzele život radi ideala čistoće i zavjeta koji su dale Bogu. Vjerujem da je to bio glavni motiv njihova čina, zato ih sada častimo kao primjer mučeništva za djevičanstvo, ali razmišljam o tome kako to sada možemo mi vjernici praktično nasljedovati. (...) No, pitanje koje mi se nameće kao kršćanki: Zašto su se išle ubiti? Naime, samoubojstvo je grijeh, kao i ubojstvo. Ne izjednačuju li se i nehotice ta dva čina u ovom slučaju? Ne uči li nas vjera da trebamo prihvaćati križeve i nositi ih sve do smrti? Naime, nikome se ne savjetuje samoubojstvo. Pa ni onda kad bezizlazna i očajna situacija odvaja čovjeka od Boga sve više i dalje. Ne »osuđujemo« li samoubojice i molimo da im Bog bude milostiv na Sudu, jer su previše trpjeli, jer nisu znali što čine ili jer su očito bili duševno bolesni?

Zahvalna L. N.

U odgovoru na pitanje vašem novinaru u jednom intervjuu o tome može li se samoubojstvo ili pokušaj samoubojstva promatrati kao oblik ponašanja, dr. Mato Mihanović, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Jankomir, kaže rečenicu u kojoj, po meni, postoji sporan dio: »samopožrtvovno ponašanje u izvanrednim društvenim situacijama«. Nisam taj dio odgovora htio istrgnuti iz konteksta, iako je to u ovom slučaju i moguće. Smatram da »izvanrednim društvenim situacijama« cijenjeni psihijatar smatra rat ili, recimo, demonstracije i tome slično. Samopožrtvovno ponašanje u takvim situacijama vrlo je pozitivno, odgovora Isusovu nauku da nema veće ljubavi doli dati svoj život za prijatelja, pa me čudi da smatram da je u ovom slučaju suicidalno ponašanje pozitivno. Jesam li u pravu? Znam da odgovori u razgovoru nisu i stavovi uredništva, ali samim objavljivanjem, uredništvo meni najdražega hrvatskog tjednika na neki način podržava stavove autora.

Ante M.

Uvjereni smo da i naša čitateljica, kao i čitatelj znaju da čovjeku, kao stvorenju, ne može pripadati vrhovno gospodstvo nad svojim životom. Upravo suprotno: čovjek treba potpuno razviti i osmisliti ovaj Božji dar služeći svome bližnjemu. »Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo« (KKC, 2280).

Potresno je i tragično kada čovjek, u svojoj nevjernosti, odbacuje život kao nešto što nema vrijednosti, i ako je u takvom odbacivanju života (samoubojstvu) riječ o slobodnom čovjekovom činu. Takvo je samoubojstvo zadnji mogući izraz očaja i nepovjerenja u život, u druge, ali i u Boga. Samoubojstvo se, ponajprije, teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi, ali vrijeđa i ljubav prema bližnjemu jer »nepravedno prekida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga« (KKC, 2281).

Ukoliko je počinjeno s namjerom da posluži »za primjer«, onda se samoubojstvo još opterećuje i težinom sablazni, dok »ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost« (KKC, 2282). Kada čujemo o samoubojstvu nekoga od naših prijatelja, koga smo poznavali kao dobra čovjeka, sigurno možemo prihvatiti da je to bio neki psihološki kratki spoj, a ne slobodno odgovoran čin. No, naiđemo li na pokušaj samoubojstva, pokušat ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spasili taj život. Objektivno se, prema sudu poznatoga moralnog teologa Bernarda Häringa, ne može opravdati svjesno izabrano samoubojstvo tijekom nenasilnog otpora protiv neljudskog tlačenja. Jer, oduzeti sebi život nasilno je djelo.

No, takav čin – prema subjektivnoj nakani – može biti posljedica odlučnog »ne« nasilnoj vladavini, s objašnjenjem: »Mi ne pripadamo onima koji oduzimaju život drugima, nego smo radije spremni taj život žrtvovati kako bismo pozvali na više čovječnosti. Čak i svoj život dajemo za slobodu, ili pak za neki uzvišeni ideal kakav je jamačno i svjedočenje za Krista.« Postoje, dakle, granični slučajevi u kojima je riječ, u ovom posljednjem smislu, o nesebičnom predanju života, o altruizmu u nekim slučajevima, posljedica čega je i »oduzimanje vlastita života«. Pomislimo, primjerice, na tolike kršćanske mučenike i na sv. Maksimilijana Kolbea koji je u nacističkom logoru žrtvovao svoj život da spasi oca obitelji. Ili, pomislimo na svakoga onoga tko bi u ratu, izložen okrutnim metodama iznuđivanja iskaza, mogao tim iskazima u smrt odvesti mnoge druge živote. Tako možemo reći da postoji junačka žrtva vlastitog života da bi se drugi poštedjeli velikih nevolja, koja uključuje vlastito umiranje, ali se to ne može smatrati samoubojstvom.

Stoga, iako se u svakodnevici u različitim slučajevima koristi ista riječ, »samoubojstvo«, ipak smo pred posve različitim pojavama koje treba razlikovati u moralnom vrednovanju i svakodnevnom vjerničkom shvaćanju.

Trpimo li posljedice zbog grijeha naših pređa?

PITALI STE: Trpimo li posljedice zbog grijeha naših pređa?


pitalisteMolila bih da mi odgovorite je li istinita poslovica: oci sagriješiše, djeca podnesoše? Odakle je i čija je ta poslovica? Vidim slučajeva u kojima se ona obistinjuje.

Čitateljica

U narodu živi više varijanti poslovice koju navodite kao na primjer: »Očevi jedoše (kiselo grožđe), a sinovima trnu zubi«. Narodne poslovice plod su ljudskoga iskustva i ljudske mudrosti koja otkriva stanovite zakonitosti u životu ljudi, odnosno prepoznaje da određeni uzroci u određenim okolnostima rađaju određenim posljedicama.

No, ljudski život, koji se poglavito očituje u odnosima koje čovjek ostvaruje prema drugim ljudima i ukupnoj stvarnosti, nije svodiv na jednostavne sheme ili matematičke formule nego ih uvijek nadilazi. Zato narodne poslovice ne mogu biti neprevarljivi aksiomi ili istine koje bi vrijedile uvijek, bez obzira na sve drugo, nego su, pouzdano je, uvijek dobre i korisne pouke ili usmjerenja.

Glede poslovice koju Vi navodite, sasvim je sigurno da neka zla koja su počinili naši očevi ili pređi imaju posljedice za potomke: na primjer ako je neki otac prokockao imanje, sigurno je da su mu djeca ostala u siromaštvu i da trpe tj. snose posljedice njegova grijeha. No, sigurno je također da ima puno osobnih grijeha koje su počinili očevi ili pređi, za njih snosili veće ili manje posljedice, a da se taj njihov grijeh nije odrazio na njihovu djecu. Na primjer, ako je netko nešto ukrao, čime je sagriješio, te je potaknut od ispovjednika, ili nadoknadio štetu onome koga je oštetio ili pak vrijednost nepravedno stečenoga dao za siromahe, i izvršio drugu pokoru, te za to nitko nikada nije ni saznao, onda taj njegov grijeh nije imao posljedica za potomstvo.

Kao vjernici vjerujemo da se rađamo u istočnom grijehu, ili, kako kaže sv. Pavao, apostol, u »grijehu svijeta« tj. da samim rođenjem kao što baštinimo npr. pozitivna ostvarenja ljudskoga uma i umijeća, tako baštinimo u činjenicu zla u svijeta, no sakramentom krsta oprašta nam se taj grijeh, odnosno po milosti koju dobivamo u tom sakramentu postajemo opet sposobni za ljubav, za dobro, za istinu, pravdu. A za osobne slabosti ili namjerne zločestoće nakon krštenja, uvijek vrijedi osobna odgovornost počinitelja. Stoga, u kršćanskoj vjeri ne prihvaćamo baštinjenje grješnosti ili prokletstva s prijašnjih naraštaja na nove, nego vjerujemo da je Bog obdario slobodom svakoga čovjeka da može birati i činiti dobro, a izbjegavati zlo. Upravo u toj slobodi, koju nam je Bog darovao, najveće je dostojanstvo svakoga čovjeka i temelj da bude »kovač svoje sreće«. Prema tome, ne možemo se za naše slabosti, propuste ili svjesno krive korake opravdavati krivnjom naših pređa, nego moramo biti spremni preuzeti osobnu odgovornost.

Je li pastoral samo blagoslov kuća?

PITALI STE: Je li pastoral samo blagoslov kuća?


pitalisteImam problem. Pastoralni rad svećenika sam zamislio kao oblik neposredne komunikacije svećenika s vjernicima, neovisno o prostoru i vremenu, s ciljem da se kroz neposredan i otvoreni razgovor spozna Bog. Moji dosadašnji kontakti sa svećenikom svodili su se na ono malo riječi prilikom posvete doma po Božiću, a to ne smatram pastoralnim radom. Malo-malo, pa mi na vrata pozvone Jehovi svjedoci s hrpom literature i velikom spremnošću na razgovor. Imam četiri brata i tri sestre. Svi su katolici. Jedan bratić mi je svećenik s kojim se rijetko viđam, pa mi za razgovor o vjeri ostaju samo braća i sestre. Naši se razgovori obično prekidaju, a da nismo uskladili spoznaje, tako da mi preostaje samo supruga, a ona, opet, nekritički prihvaća sve što kažem. Bio sam ministrant. Još i danas većinu teksta mise na latinskom znam napamet. Što mi to sve znači ako nemam s kime porazgovarati o jednostavnim stvarima kao naprimjer o pojmu - biti bliže Bogu. Ili još jednostavnije: Zašto se obraćamo Majci Božjoj da se moli za nas? Vjerujem da bi pravi pastoralni rad svećenika i meni ponekad omogućio pravog sugovornika, pa bi i meni stigli neki odgovori. Ne očekujem da mi se odgovori na moj mail, jer niti dosada niste to činili. Ovo sam napisao samo toliko da znadete da neki ljudi imaju neke probleme i nematerijalne prirode.

Vaš čitatelj

Slažemo se s Vama, a s Vama se vjerojatno slaže i Vaš župnik i svi župnici (i svećenici) ovoga svijeta: pastoralni rad nije blagoslov obitelji jednom na godinu. I on se doista na to niti ne svodi, niti je tako definiran, niti na tome smije i može stati. Pastoralni rad zapravo obuhvaća sve ono čime se vjernicima, svakome osobno, i cijeloj župnoj zajednici pomaže rasti u vjeri. Svaka župa zbog toga nudi cijeli niz sadržaja, katehetskih i biblijskih susreta, odlazaka na zajedničko hodočašće, poziva na zajedničku molitvu (a ne samo na nedjeljnu misu), na čitanje vjerske literature (koju se u nekim župama može posuditi i u župnoj knjižnici), na sudjelovanje u pjevanju župnoga zbora i tako redom. U svim tim aktivnostima može sudjelovati svaki vjernik. Možete i Vi: tako ćete u zajednici kojoj pripadate tražiti odgovore na svoja pitanja, a ujedno ćete moći pomagati drugima da i oni ozbiljnije i zauzetije žive svoju vjeru.

Naše je stajalište da je dobro da i sami pokušate nešto promijeniti, da se oslobodite svoga nezadovoljstva. No, u tome nećete uspjeti budete li »tapkali« na jednome mjestu, to jest ostali u kontaktu samo s onima koji su Vam najbliži, nego ako se stvarno otvorite i počnete živjeti svoju vjeru na jedan drukčiji, nov način. Kako ste kao ministrant bili bliski životu župne zajednice, tako to možete biti i kao odrasla osoba. Vjerujemo da Vam uključivanje u rad Vaše župe neće predstavljati nikakav problem i da će biti na korist u Vašem vjerničkom rastu. Osim toga, zašto svoga župnika ne zamolite za razgovor ili ga posjetite onako usput pa s njim porazgovorite i o pitanjima koja imate. Učinite Vi prvi korak.

 

Stranice